Detroit, grad duhova
“Detroit je priča o socijalnoj katastrofi”, govori mi kasnije Joseph Amato. Priča o tri katastrofe u jednoj, prava perfect storm. Jedan: ekonomska osnova usmjerena samo na jedan proizvod. Dva: val imigranata previše masovan za kapacitete grada, familije, crkvi i drugih socijalnih veza. Tri: rušenje tržišta kuća – što je mnogim ljudima, pored doma, oduzelo i posljednju finansijsku sigurnost.”
Amato je rastao u pedesetim godinama, djelimično je i sam doživio to propadanje. “Chicago moje mladosti je još bio mali, prijatan gradić sa, uprkos svim fabrikama, mnogo zelenila, lijepim parkovima i odličnim obrazovanjem. Ali, kad je moj otac već zašao u godine, on čak ni u svom kvartu nije mogao mirno prošetati oko bloka, postalo je suviše opasno.”
Propadanje Detroita je počelo, po njegovom osjećaju, krajem pedesetih godina. Gradska ekonomija počela je da nazaduje, a kad se auto-industrija automatizovala ljudske ruke su sve više zamijenili roboti. Na to je došla i prevelika ambicija General motorsa, konglomerata auto-preduzeća – Cadilaca, Oldsmobila, Pontiaca, Chevroleta – i dobavljača koji je nakon rata izrastao u najvećeg proizvođača auta na svijetu. Preduzeće je nekih godina proizvodilo više auta nego svi konkurenti zajedno.
Henry Ford je, s njegovom pokretnom trakom, bio prvi masovni proizvođač. Godinama je pravio samo jedan model, i to u jednoj boji. Prvi auto za običnog čovjeka, T-Ford, je na prvom mjestu bio solidan upotrebni predmet. Dizajneri General motorsa su eru auta uveli u drugu fazu. Njihova su auta od kraja dvadesetih godina sve više predstavljana kao statusni simboli, i mnogi Amerikanci koji su se borili da uđu u srednju klasu na to su bili izuzetno osjetljivi. Svejedno da li se radi o sadržaju police s knjigama ili nabavci određene marke auta, naša imovina govori nešto o nama. Ali kod Amerikanaca 20. vijeka, i njihove optimističke ideje da uvijek možeš početi iznova, to je išlo još mnogo dalje. Amerikanci, kako tvrde neki kritičari, pokušavaju da iznova kreiraju same sebe, putem nabavljanja nove robe. Kupovina najnovijeg modela auta bila je svojevrsni statement. Da bi naglasili ovu poruku, autima su vremenom dodavani sve novi i novi elementi – trake od hroma, upadljive boje, startna krilca – pa su kao i u industriji odjeće nastali trendovi i mode. Iznoseći na tržište nove modele, svake godine iznova, kod vlasnika auta je stvarana neka vrsta nemira: nije li došlo vrijeme za novi auto? Da to možda ne zaostajem?
Vremenom je došlo do kritike, pa i unutar same auto-industrije. Forma je preuzela funkciju sadržaja, upozorio je jedan od najvažnijih dizajnera, Raymond Loewy 1955., i najnovije modele uporedio sa “džuboksima na točkovima”. Više nije bio prioritet ono što se nalazi ispod poklopca od motora. Cijela spirala inovacija, samo i jedino inovacija, nosila je sobom sjeme samouništenja. Nije ga se poslušalo. 1956. je više od polovine svih prodanih auta bilo od General motorsa. A tri četvrtine njih su bili Chevroleti.
“Chevy” je definitivno, piše David Halberstam u The Fifties, pripadao kratkoj listi garantovano američkih stvari: cola, bejzbol meč u World series, hamburger s roštilja u stražnjem vrtu, crtež Normana Rockwella u The Saturday Evening Post. Model iz 1958. predstavljen je tv-reklamom o zgodnom plavokosom mladiću kojem, oh, kakvog li iznenađenja!, pred vratima najednom stoji potpuno novi “Chevy” s otvorenim krovom. Poklon za položenu maturu. Mala tajna tatice – pametnog i dobroćudnog, – mamice – nešto strožije – i sekice – pomalo nestašne. “Tu nema ništa nejasno”, veli Halberstam, “ovo je jedan fantastičan dečko, fantastična porodica, fantastičan auto”. U pozadini ide Chevy-pjesma iz tog vremena: “See the USA in your Chevrolet”.
General motors je u Steinbeckovo vrijeme bio tako prirodan dio Amerike da skoro niko nije postavljao znak pitanja kod, na primjer, iznenadnog prelaska Charlesa E. Wilsona, najvažnijeg čovjeka General motorsa, na jednu od najvažnijih funkcija u vladi, u Ministarstvo odbrane. Kad su ga upitali za eventualni sukob interesa on je odgovorio: “Godinama sam razmišljao o tome da je ono što je dobro za našu zemlju, dobro i za General motors. I obratno.” Naročito ovaj zadnji dodatak bio je veoma znakovit.
General motors je bio Amerika, pa i kad je išlo lošije. Preduzeće decenijama skoro da nije imalo problema s inostranom konkurencijom. Napredovalo je, baš kao i ostatak američke autoindustrije, na jeftinoj nafti, lagano dobivenom vladinom novcu za nove auto-puteve i obilju zemlje i vode za sve te nove suburbs u kojima je auto bio neophodan. U međuvremenu su auta, zbog pretjeranog naglaska na obliku i imidžu, tehnički polako nazadovala. Osim toga, sindikati su se izborili za sjajne uslove rada, a sve te obaveze su vremenom narasle do ogromnog finansijskog tereta. General motors je bio toliko veliki koncern da je njegov obim skrivao sve neefikasnosti, i to godinama.
Kriza je počela šezdesetih. Aktivist potrošača Ralph Nader je otkrio da američka auta nisu bezbjedna – posebno Chevrolet corvair. Vješanje im je bilo veoma loše. Za vrijeme naftne krize ispostavilo se i da su pravi gutači benzina. U međuvremenu je Volkswagen pokazao da je štedljiva alternativa sasvim moguća: “buba” je bila auto na kome se skoro ništa nije promijenilo, “pošteni komad mašine” koji se, kao što se pisao jedan auto-magazin, izvrsno prodavao “stoga što se nije pretvarao da je nešto drugo nego što jeste”. I japanske marke auta, solidne, ekonomične i tehnički napredne, su godinama bilježile rast prodaje. Sve više američkih potrošača je dolazilo do zaključka: njihovi chevyji, fordovi i chrysleri su zastarjeli.
Jedan poznanik mi je ispričao kako je 1976., kao mladi radnik General motorsa, na jedno sastanku predložio da prave i manja i štedljivija auta. Direkcija je odmah odgovorila: “Mi tako nešto ne radimo, a nećemo nikad ni raditi.” Poznanik: “Pomislio sam: ovo je početak vašeg kraja. Slijepi ste za ono što radi ostali svijet. Ne prilagođavate se, i svijet naposljetku neće obraćati pažnju na vas. Tada sam otišao.”
Prvog juna 2009. General motors je zatražio odgodu plaćanja. Na 82 milijardi aktive imao je dugove u iznosu 172 milijarde dolara. Uz pomoć vladinih silnih milijardi koncern je u zadnji čas spašen bankrota.
Od tada se mnogo toga popravilo. General motors je ponovo najveći proizvođač auta na svijetu, sa preko dvije stotine hiljada radnika i fabrikama u više od trideset zemalja. U tehničkom smislu tvorci auta iz Detroita su, međutim, još uvijek iza Japanaca i Evropljana: prema brojkama Environment Protection Agency oni, što se tiče prosječne potrošnje goriva njihovih proizvoda, 2010. još uvijek spadaju u najniže kategorije auto-industrije. Od četiri zadnja mjesta tri pripadaju Detroitu. Na North American International Show-u u Detroitu, nekad najprestižnijem u cijelom auto-svijetu, skoro da se i nema šta novo vidjeti. Kako kažu eksperti The New York Timesa, danas sve inovacije dolaze iz Evrope ili Japana. Težište je pomjereno, sada su sve oči uperene u Frankfurt Motor Show.
Za radnike u gradu auta kriza je bila katastrofalna. General motors je 1970. u cijeloj Americi imao 468 000 uposlenika, od čega veliki dio u i oko Detroita. 2010. ih je ostalo svega 52 000.
Detroit je jedno raskršće, grad u kome su se na fatalan način sastali veliki socijalni i ekonomski problemi iz druge polovine 20. vijeka: masovna migracija, veliki ekonomski preokret, globalizacija, a pritom još i kidanje starih socijalnih veza kao što su susjedstvo i porodica. Ovaj grad je bio – i jeste – kulminacija problema koje je naslutio i John Steinbeck, i koji su ga dijelom naveli na ekspediciju Amerika. O tome se veoma rijetko javno izjašnjavao. U Travels with Charley se osjećalo nešto od tih problema, kasnije djelo America and Americans je, uprkos svemu, završio hvalospjevom snazi te zemlje – “wide, open, fruitful and incredibly dear and beautiful” – tačno kako je to publika od njega željela da čuje. U stvarnosti je, kako se pokazuje iz njegovih pisama i izjašnjavanja, bio vrlo zabrinut za budućnost njegove zemlje.
Nije bio jedini. U isto to vrijeme se među novinarima i intelektualcima razvila živa diskusija o ulozi Amerike u novom svijetu iz 1960. To je, u svoj svojoj usredsređenosti, bilo tipično američko pitanje: kamo zapravo stremi naša zemlja, sad kad je već postignuto tako nevjerovatno mnogo? “Suštinska slabost naše zajednice je da, barem u ovom trenutku, naši ljudi pred sobom nemaju najvećih ciljeva koje bi, u međusobnoj povezanosti, željeli postići”, pisao je kolumnista Walter Lippmann. “U današnje vrijeme pričamo o sebi kao da smo već savršeno društvo, društvo koje je dostiglo svoje ciljeve, i koje pred sobom više nema velikih zadataka.”
Predsjednički kandidat Adlai Stevenson se također brinuo: “Zašto se toliko Amerikanaca plaši da više nemamo zajedničkih stremljenja iza kojih bi se svrstali kao nacija? Zašto vlada tolika apatija u vezi s javnim problemima, a ljudi masovno povlače u udobnost privatnog života?”
Life je objavio zbirku članaka, s prilozima Stevensona, Waltera Lippmanna, Billy Grahama i Jamesa Restona pod alarmantnim naslovom Tha National Purpose: America in crisis: an urgent summons. John F. Kennedyjeva New frontier-retorika je, dijelom, proizišla iz te debate. Čak je i predsjednik Eisenhower smatrao da su problemi počeli ovdje: imenovao je posebnu Commission on National Goals. Nekoliko mjeseci prije polaska, na vidjelo je izišao i dio Steinbeckovog pesimizma. Adlai Stevenson je u časopisu Coronet od marta 1960. opisao posjetu Steinbecku u staroj kolibi u Somersetu, gdje je pisac tada bio zauzet obradom Kralja Artura. Opkoljen “svim duhovima – Druida, Saksonaca, Rimljana, Normana, Engleza” – pisac je bez kraja i konca pričao o legendi o Arturu i stalnom potrebom za moralnim autoritetom i kompasom u vremenima zbunjenosti i kolebanja. Govorio je o značaju te legende u sadašnjem vremenu, o vječnoj borbi između jednostavnog dobra i lukavog zla, i, kad prođe taj period korupcije ljudskoga duha, gladi za čistotom i plemenitim ciljevima.
Kad se Steinbeck novembra 1959. vratio iz Evrope i dokopao nekih američkih novina – u punom jeku je bio skandal oko tv-kviza – Stevensonu je napisao nekoliko uznemirenih pisama koje sam već ranije pomenuo. Nakon povratka kući je uočio dvije stvari. Na prvom mjestu je spomenuo “prikriveni, sveprožimajući nervni gas nemoralnosti koji počinje u vrtiću i nastavlja se sve do najviših položaja, kako u privredi, tako i u vladi”. Na drugom je mjestu uočio “nervozni nemir, glad, žeđ, žudnju za nepoznatim – možda moralom”. A tu su još i nasilje, okrutnost i hipokrizija, karakteristični za narod koji suviše posjeduje. Smatrao je da zemlja na ovim osnovama ne može preživjeti. “Ono što smo u prirodi pobijedili, u sebi samima ne možemo osvojiti.”
Steinbeck nije predvidio da će se svi ovi problemi jednako odraziti i na malim, porodičnim odnosima. U tom se periodu, međutim, i američki porodični život počeo veoma mijenjati – pojavilo se više porodica s dvoje zaposlenih i više razvoda, susjedske i familijarne veze su oslabile. Ti problemi su se jako očitovali kod crnačkog stanovništva. Brojke su već 1960. bile uznemirujuće: više od petine crnačkih beba rađala je samohrana majka – često čak tinejdžerka. Dvadeset godina kasnije, 1979., bilo ih je više od pola. I dan-danas situacija je tek nešto bolja.
To su bile brojke koje su, već tada, ukazivale na velike socijalne probleme unutar crnačke zajednice. Sociolog i docniji senator Daniel Patrick Moynihan je u takozvanom Moynihan Report (1965) zapisao: “Porodična struktura crnačke niže klase je izuzetno nestabilna, a u centrima mnogih gradova čak se i urušava.” Mnogi su Moynihanu, posebno u progresivnim krugovima, zamjerili ovakav zaključak, ali je u mnogim kvartovima to naprosto bila realnost.
Uz to idu i dvije primjedbe, jedna moralne, a jedna praktične prirode. Na prvom mjestu, Crnci su jedini američki narod koji nikad nije svojevoljno emigrirao, ni iz Afrike za Ameriku, a kasnije još manje sa američkog juga ka Sjeveru. Prvi put su odvezeni kao robovi, drugi put su im život tamo gdje su stanovali učinili skoro nemogućim. Ta prošlost nije imala nikakve veze sa odgovornošću pojedinca i grupe za uređenje sopstvenog života u savremenom svijetu, ali ostaje jedna činjenica: ove katastrofe su posljedica nesreće koju su nekad prouzrokovali određeni bijeli ljudi koji su postupali isključivo u skladu sa sopstvenim interesom, samo na osnovu predrasuda i osjećanja superiornosti, bez ikakvih skrupula.
Druga primjedba, praktične naravi: nasuprot uobičajenom mišljenju, nisu crni imigrant bili ti koji su u Detroitu prouzrokovali velike probleme Isabel Wilkerson navodi čitav niz novijih ispitivanja iz kojih se pokazuje da su upravo imigranti prve generacije češće ostajali u braku nego sjevernjački “autohtoni” crnci. Češće su odgajali djecu u stabilnim domaćinstvima, češće imali posao, više zarađivali, sporije zapadali u siromaštvo i socijalnu pomoć. Nisu, prema tim istraživačima, imigranti bili ti koji su pokvarili grad, nego upravo suprotno.
“U slučajevima kad je krenulo naopako”, piše Wilkenson, “ispostavilo se da što su imigranti duže živjeli u gradovima na Sjeveru, to su pojedini od njih postajali osjetljiviji na svijet koji je već postojao prije nego što su oni ušli u njega.”
Oni pri tome nastavljaju ukazivati na “tihe priče o uspjehu” bezbrojnih običnih imigranata, kao što je Ida Mae u Chicagu, koja je uvijek radila, nikad nije zatražila socijalnu pomoć ili na bilo koji način zapala u probleme, koja je čitav život uredno išla u crkvu i plaćala porez, i koja je na čudesan način u svemu tome ostala svoja. U svoj toj negativnoj usmjerenosti na crnu nižu klasu, piše ona, Amerika potpuno previđa ogromna postignuća svih tih miliona idi mae.
U Detroitu su prve ulične tuče između crnaca i bijelaca izbile za vrijeme Drugog svjetskog rata, u ljeto 1943. To je bilo prvi put da su crnci masovno izašli iz geta da se sukobe s bijelcima i njihovom malom privredom. Kod svih rasnih tuča bijelci obavezno pljačkaju i pustoše crnačke četvrti. Sad su crnci uzvratili udarac. Sukobi su bili žestoki, trajali su sedmicu dana, poginulo je trideset i četvoro ljudi a više od hiljadu je ranjeno.
Napetost se poslije lagano povećavala, a s njom i kriminal. Pedesetih godina je pola miliona bijelaca napustilo grad. Odliv se ubrzao nakon još jedne sedmice velikih uličnih tuča, paljevina i pljački ljeta 1967. Joseph Armato: “Sve se potpuno otelo kontroli. Vlada je morala upotrijebiti tenkove, na ulicama je pucano iz mašinskog oružja, to je bio opšti haos. Bijelci su od tog momenta masovno odlazili, smanjila se vrijednost kuća, i grada također. A to je bio tek početak jedne nove drame: kuća je za Amerikanca često njegov jedini kapital, penzija, ulog za stare dane. Ako ta kuća više ništa ne vrijedi, to je onda nova katastrofa.”
Kad je Steinbeck ovuda prolazio, 70 posto stanovnika Detroita bili su bijelci. Deset godina kasnije to je postao najcrnačkiji grad u Americi, važan crni kulturni centar, sa crnim gradonačelnikom i jakom crnom srednjom klasom. Samo što se tu sve manje zarađivalo, grad je sve više osiromašio, policija korumpirana, kriminalci sve moćniji i brutalniji. Joseph Armato: “U mojoj staroj četvrti trgovce su napadala djeca od dvanaest, četrnaest godina, sa onim glomaznim pištoljima u prstićima. Naposljetku su Iračani-izbjeglice bili jedini trgovci koji su se usudili držati dućan. Oni su bili navikli na tu vrstu nasilja: svakog bi napadača bez pardona odmah upucali, pa bio to i četrnaestogodišnji dječak.”
Detroit je, sa rekordnim brojem od preko deset hiljada neriješenih ubistava, postao američki murder capital. Pustoš donosi požar. Tako nešto se desilo i u Detroitu. Požari su u katastrofalnim osamdesetim i devedesetim godinama bili svakodnevna pojava. Za vrijeme Devil’s night, u noći Halloweena, zapaljeno je više od osam stotina zgrada. Tek dolaskom novog vijeka haos i nasilje se postepeno smanjuju – u Devil’s night 2009. u gradu je izbilo još samo šezdeset pet požara, za pojmove Detroita – sitnica.
Onaj ko je gledao The Wire, tv-seriju o životu u getu u velikom američkom gradu, i potom vozi kroz Detroit, ovaj grad gleda sasvim drugim očima. Istina, moraš pripaziti na ličnu bezbjednost – jedna holandska koleginica je tu nedavno na semaforu dobila pištolj u glavu i izgubila auto – ali sve vidiš: sitne preprodavce droge po uglovima, čekanje, klijente u sporom prolazu, oštro razdvojene teritorije. Nakon slijedećeg raskršća najednom može iskrsnuti pristojna četvrt, u kojoj svaka kuća ima bijelu ogradu i nisko podšišanu travu. Poslije novog bloka opet moraš dobro pripaziti.
The Wire govori o 15 ili 20 posto stanovnika koje Amerika naprosto ne može upotrijebiti, koji to i sami znaju, reaguju na to, a istovremeno pokušavaju preživjeti. Ovdje takve ljude srećeš posvuda. Ali radi se o još nečem. Kao što je Steinbeck pisao o “nervnom gasu nemorala”, tako tvorac The Wire, David Simon, govori o “smrti posla” – pritom ne misli samo na gubitak zaposlenja, nego i na gubitak vrijednosti i integriteta, koje idu uz normalnu radnu zajednicu: naduvavanje statistike, dodvoravanje nadređenima umjesto da se iskreno kaže šta se misli, usredsređivanje na kratkoročne rezultate, tuđa mišljenja i efikasnost, zamjenu kvaliteta formom i izgledom.
I gradska uprava Detrota je ispočetka imala problema s tim. Izgubila godine na iluziju da će nove kancelarije, industrijski tereni, putevi i tuneli, metroi i drugi transportni sistemi, uslovi za rekreaciju i prestižne zgrade sami od sebe donijeti sreću. Grad je naposljetku okrenuo ploču i, poput drugih ugroženih regija, prihvatio nazadovanje kao činjenicu.
Sad u pustoši i tišini polako počinje da nastaje nova gradska kultura, od hiljadu i jedne male i pametne inicijativa. Iznad The Mexican bakery u jugozapadnom dijelu grada naći ćeš Soup, jednostavno mjesto u kojem za pet dolara dobiješ zdjelu supe i tanjir salate, i u kojem gosti svakog mjeseca glasaju o projektu u kvartu na koji tog puta ide sva dobit: izgradnja novog mini-parka, kamere na javnim mjestima, takve stvari. Postoji i Buzdom U, ogromno uzgajalište za poduzetnike-početnike koji u Detroitu opet vide šansu. Jeftinog prostora ima koliko hoćeš. Tu i tamo iskrsnu urban prairies gradske farme – malo prejaka riječ za fudbalski teren sa nešto leja s povrćem i par neurednih staklenika, ali je ideja interesantna. Neki se izdržavaju kao urban hunters. Čuo sam priču o penzionisanom vozaču kamiona koji je napravio dobar posao s mesom od rakuna – njegova poznata marinada sastoji se od začina i sirćeta. U gulaš odlično idu vjeverice i zečevi.
Nastaje novi umjetnički svijet – na primjer, međunarodni kolektiv Detroit Unreal Estate Agency, grupa usmjerena na nove vrste zajednica koje nastaju u ovom “post-apokaliptičnom gradu”.
Tu je naravno i međunarodno poznati projekat na Heidelberg street, stražnja ulica u istočnom Detroitu, gdje se po tlu vuku strgane telefonske žice, ponegdje stabla probijaju kroz krovove, a krda podivljalih pasa čitavu četvrt čine nesigurnom. Nekoliko umjetnika pokušava od cijele ove ulice napravi umjetničko djelo, i taj projekat sad privlači na desetine hiljada posjetilaca godišnje. Kuće su prefarbane u narančasto i jarkoplavo, okružene stotinama lutaka i plišanih meda, tu rđa auto krcato lutkicama, u jednom vrtu radi na desetine tesara-Djedova Božićnjaka. Ima i drvenih konstrukcija, vidiš slike u kavezu, na jednoj potpuno bijeloj kući nalaze se samo razbacani brojevi – 60, 4, 20, 13a, 375, 1000. Prepoznajem čak “Ban-de-Bom”*, djelo našega Oplanda** – “Kick the bomb habit!”.
Iza ugla leži polu-ukopani Hummer, Generalmotorsov robusni gutač benzina iz devedesetih godina. Tamo gdje je nekad bio motor sad cvjeta minijaturni cvjetni vrt. Na ljubičastoj tabli ispisana neka vrsta gesla: Ashes to ashes, dust to dust/ We bury a Hummer here to rust./And from these ashes we recreate/ A world of peace, an end to hate.
Uz rubove puta bujaju bašte, jedan komšija će držati kokoške, tu i tamo vidiš nekog kako mirno vozi bicikl.
Grad se ovdje vratio na selo. Nad njim lebdi neki čudan mir, prihvatanje neumitnosti sudbine. Dome, ipak, uvijek slatki dome.
S holandskog preveo: Goran Sarić
——-
*Ban-de-Bom – Simbol protesta protiv atomskog naoružanja. Prim. prev.
** Opland – pseudonim holandskog crtača Roberta (Roba) Wout – Prim. prev.