***
Ulazila sam na brod polako, s malim ljubičastim koferom
i s nekoliko vrećica hrane – na najudaljenijem naseljenom otoku nema trgovine, vrtića ni škole – dobrodošlicu će mi poželjeti morski ježevi i poludivlje mačke.
More je bilo mirno.
Putnici su punili škrinje s mesom i ribom, slagali konzerve,
pakete mlijeka, ulje i kruh,
dva madraca, ventilator i jedan stari stol,
limun i lubenice…
U žuljave prste urezivali su im se kanisteri pitke vode,
plinske su boce ležale na suncu.
Govorili su da je život na otoku težak – prepun tišine i samoće…
I da su rijetki oni koji ga prihvaćaju kao dom –
svega desetak stanovnika živi u starim
kamenim kućama, obrađuju vinograde,
beru rajčicu i masline, s kišnicom zalijevaju suhu zemlju.
Komiža je nestajala u daljini.
Mladić je nehotice razbio tri jaja,
žena s velikim objektivom hvatala je
plavetnilo i škrape, pogled na pučinu.
Iva je ponijela boje i kistove,
Lili vunu za filcanje…
U daljini se nazirao Svetac.
Jedna je djevojčica govorila njemački,
radnici srpski i albanski,
vjetar je stapao valove i buku motora.
Biševo je prelijepo ali surovo, tu je vrijeme stalo.
Nema pitke vode, ne rađaju se djeca.
Za lošeg vremena Pruga ne plovi, ne možeš s otoka.
Bacili smo konope.
U prvoj uvali brod je napustio gospodin od osamdeset godina.
Hodao je bos i nasmiješen… U ruci je imao knjigu i vrećicu srdela.
To je barba Pero. Kao dijete, bio je s obitelji u zbjegu u El Shattu.
Proputovao je svijet, a prije par godina vratio se na djedovinu.
Uvijek je bos, noću trči po otoku i peče torte.
Druga je uvala bila uvala zelenih agava i
bijelih čamaca.
Danas, rijetko tko ide u ribanje –
mrežu ne smijemo bacati bez dozvole, na udicu nismo navikli.
Porat je bio treća, tirkizna uvala.
Sišla sam s broda na makadam…
U rukama sam nosila ljubičasti kofer,
a u njemu hrpu zapetljanih misli
i snove koje nisam dijelila s drugima –
jer ako ih izustim, mogli bi nestati,
skliznuti iz dubine svijesti i pasti na morsko dno.
Poludivlje mačke motale su mi se oko nogu,
grad je nestao u daljini.
Zahvalnost
Jutra počinju s mirisom kave
i mora –
iz kamenog bunara vadim
bočatu vodu,
uranjam u hladnoću
ljeta.
Noge su prljave od prašine
i boje,
kosa raščupana,
ne znam koji je dan –
svejedno je…
udišem lavandu,
pozdravljam leptire
i bugenviliju.
Bol je nestala.
Divljina otoka
priziva sjećanja na savanu,
na stabla baobaba i akacije,
glasanje hijena.
Dok koračam zaraslim kozjim putevima –
ostavljam za sobom
vijugave bolničke hodnike,
iglu u kostima…
Osjećaje koje ne mogu oblikovati,
šum mora.
I tek kad praznina postane opipljiva,
kad nestane odvojenosti između mene i niskog raslinja –
tada osjetim ritam disanja i
duboku zahvalnost
prema Zemlji po kojoj hodam.
Buđenje
Bilo je rano jutro, oko pola šest.
Bila je ovdje.
Tražila je da rastavim formu na nevidljivo, suptilno, osjetilno
i uvidim njenu prisutnost.
Pozvala me da stišam buku vanjskoga svijeta
ne bismo li ostale same u beskonačnom prostoru
u kojem titraju čestice obamrlosti i straha.
Nije imala oblik, tek spoznaju da je oduvijek tu.
Dodirivala mi je tijelo,
ledila misli,
slušala sam njezinu nježnu uspavanku i
poželjela odsanjati jutro…
Dan se rađao iz noći.
Mjesec je pozdravljao Sunce.
Zvijezde su usnule –
a Smrt je bila ovdje
i gledala kako se budim.
Ustala sam, širom otvorila prozore…
A kad sam iscijedila prvu naranču i pustila glazbu,
nečujno je nestala.
Ljepota
Na putu prema špilji
susrela sam ježa
i vijugavi trag u pijesku.
Štap od trstike ostao je pored ruine,
s dječakom kojeg nije bilo.
Modra špilja je čudesna. U bilo koje doba dana mogao si osjetiti mir, čuti tišinu. Zbog loma svjetlosti, dijelovi tijela uronjeni u vodu postaju srebrni.
U mislima sam, pored dječaka, izmaštala djevojčicu.
Mi, dica, odlazili smo se tamo kupati, pomagali smo barkarijolima za bombon, uživali… A sad ne možemo više ući, ne možemo ruku smočiti. Gužva, kamere, samo pare i biznis. Ulaznica je 100 kuna… Sto-ti-nu kuna. I to sve ide u Komižu, mi koji ovdje živimo nemamo od toga ništa.
Dječak i djevojčica često su razgovarali bez riječi.
Ponekad bi se penjali na stablo i jeli breskve,
a ponekad bi maštali o dalekim, nepoznatim krajevima –
on je njoj poklanjao crteže, ona njemu priče.
Ribari su bili ljutiti na sredozemnu medvjedicu – kidala im je mreže i tjerala ribu. Često sam promatrao kako dovlači murinu na kamen pa ju baca u zrak i igra se….
U uvali, na drugom kraju otoka, vladala je nesnosna gužva.
Zrakom su se prelamali žamor i jezici s različitih strana svijeta.
Dok sam čekala, brojevi su klizili jednako tromo kao i sati…
320, 437, 570, 648…
Čitala sam Rumijevu poeziju.
Moj je redni broj bio 673.
Sunce je bilo već visoko na nebu.
Kada smo uplovili u veličanstvenu formaciju stijena
i plavetnila…
Nisam se stigla diviti –
Modra špilja primila nas je u svoju utrobu
i sukobila doživljaje ljepote i
odbojnosti…
Sudarili smo se s drugim čamcem.
Vodič je govorio suhoparno i brzo.
Sa svih strana dopiralo je škljocanje mobitela.
Zadržali smo se svega nekoliko minuta i vratili
prema izlazu.
Bili smo tek usputni posjetitelji,
zakinuti za slobodu stapanja s prirodom.
Znali smo ponijeti obrok i čitav dan provesti u špilji. Boje, tišina, akustika… bila je to hrana za dušu.
Te se večeri dječak približio djevojčici i zagrlio ju.
Neko su vrijeme promatrali valove,
a onda zaplivali prema pučini –
putem mu je pričala o simbolici papirnatog ždrala kojeg mu je poklonila, o svojim snovima i strahu od Smrti. Učinilo mu se da ju poznaje oduvijek.
Vraćajući se u Porat, u mraku sam susrela još jednog ježa.
Zastala sam pored ruine, uzela štap od trstike i nastavila lutati otokom.
Uz slab odsjaj čeone svjetiljke,
u komadićima otočnog mozaika,
spajala sam razasute dijelove sebe
i prisjetila se riječi tete Nine i barba Jure…
Na otoku ne valja živjeti sam. Mnogo je ljepše u dvoje.
Pjesme su nastale tijekom rezidencijalnog programa Biševsko ljeto (BILJET 2021 – PUTNIK): bisevoislandartistresidency.org
