Miris smilja
Iz starog radija izbija tišina.
I knjige su nijeme.
Papir prazan,
a narančasti ljiljan okrenut prema jugu.
Govorim školjkama
čija sjećanja prizivaju daleke krajeve
i pustinjskoj ruži
i laticama,
i gnijezdu
i kamenju.
Govorim o crnom škorpionu bez repa i
zmiji koja je izgubila otrov,
o kilometrima prašnjavog puta
i usnama koje su zalutale na moje tijelo –
„Mirišeš na smilje i ženu!“
Školjka šuti,
hvatač snova
upija i
plete staklene niti etera
…
„Još uvijek ju volim!“
…
Ulazim u šumu u kojoj su stabla plava,
krošnje srebrne.
Na jezeru ispirem njegove poljupce,
skidam dodire s kože
i nanosim crveni ruž.
Tajnu predajem lišću, kiši i Mjesecu –
dok prizivam pleme
na ples oko vatre…
Plamen dodiruje iluzije,
tijelo u pokretu izražava emocije,
a miris smilja širi se zrakom i
slavi ljepotu žene.
