1.
Previše prašine u stanu ima i dobrih strana.
Lepršavo svjetlucanje na zrakama sunca kada ulaze kroz staklo
i pretvaraju cijelu sobu u mekan oblak – on me ovija i
čini vandimenzionalnom, skoro eteričnom.
To je toliko živciralo sve muškarce u mom životu, počevši od oca:
kako se gubim, skoro da nestajem, ne znam zašto su to shvaćali osobno?
Prozor pokazuje komad neba, komad mene udaljen je
svjetlosnim godinama od zemlje, poput neonsko plavog sna.
2.
Prijateljice su izvan grada (nazovimo gradom ovu hrpicu kuća).
Prva na moru, druga s djecom kod svekrve, treća s četvrtim mužem,
četvrta u gradu nezapamtljivog imena, koji miriše na pustolovinu i želju.
Ja – ležim zamotana u oblačnom danu kakav se i mora provesti
u samoći.
Jedna ptica zacvrkuće iznad prozora i u taj čas komadić svjetlosti
uđe kroz čisto staklo.
Iste one svjetlosti koja sada probija oči mojih prijateljica, ulazi im kroz
lubanje, kroz kosti, do srca i tamo drobi, diže prašinu, stvara valove,
vrtloge, sunčane oluje, tihe erupcije, žuborenje potoka, prelijevanja…
3.
Nakon mjeseci hladnoće – prvi topao dan.
Svjetlo se šulja kroz grane grmlja u kojem se skrivaju ptice
i rasipa se na asfalt, popraćeno cvrkutanjem.
Takav dan, da biljke požele izaći iz zemlje,
šumske životinje iz skrovišta, zmije na kamen.
Nakon mjeseci hladnoće i čučanja negdje u dubinama
moja osjetljivost izlazi na površinu kože
i njih dvije nakratko dijele isti sloj postojanja,
istovremeno dodirljiv i snovit.
4.
Sve se promijenilo.
Taj glas sada kao da pripada nekom tuđem djetetu,
dijelimo sve manje toga.
I kad se nalazimo u istoj sobi, to nije ista soba,
i svemir kao da je drugi.
Jedino u kosi koju sam rodila još ponekad mogu vidjeti
svjetlucanje krijesnica za koje sam mu govorila:
vidi! čarolija!
5.
Ulicom prođu dva, možda tri auta u sat vremena.
Mali T. je već veliki i može lako otići sam bilo gdje.
Na lijevu il na desnu stranu ulice, s prijateljima,
prema drugom selu u kojem ima samo par
kuća, starci, posve mala djeca i četa mačaka….
Može, ali ipak čeka da dođem za njim – jer ide na bicikli,
dok se ja vučem pješice i skupljam lišće maline za čaj
koji on neće piti.
Ja ti to neću piti – obavještava, da ga poslije doma ne gnjavim
pričama koliko je to zdravo i da je upravo to ono što će nas
spasiti od pandemija, depresije, ratova…
Večernje sunce klizi niz meko lišće vrbe, a konji na livadi
izgledaju tako veličanstveno i mirno.
Sada on meni govori – Vidi, konji! – On meni.
6.
Probudim se ili prerano ili prekasno,
kao da ne znam pogoditi pravu mjeru stvari.
Govorim previše ili premalo, ustanem,
okrenem se, ne znam kako sam tu došla.
Dok se sve okolo sunčani, zeleni i buja,
kao da sam jednina u distorziji.
7.
Nevjerojatno da mi se to opet događa.
Da sjedim na tuđem kauču, bosa, u prevelikoj majici,
miris kože, mora i toplog asfalta
pomiješani sa zlatom noći koja se uvlači, ne,
već se uvukla u mene.
Koliko ostaješ?
