Proljeće je najgore vrijeme
za poeziju.
Nije hladno, nije mračno
sve samo raste i buja, kukci su sretni,
ptice veselo cvrkuću,
u najboljem slučaju padne kratka kiša.
To malo sjete što nam ju je proljetni dan ostavio
nije dovoljno za pjesmu.
Treba čekati na jesen.
U najboljem slučaju ljetno će sunce spaliti
neku livadu,
pelin će izrasti uz cestu.
Jedino što sada preostaje je potražiti šešir,
posegnuti za motikom, spustiti se na vrt,
među voćke, u zujanje.
Prst preko usta
Moji prsti gusnu na trsima.
Između trsa i prsta postoji
tajna povezanost
kao što između prsta i kože
postoji prigušen vrisak.
Između tebe i mene postoji
želja
kao između prstiju i riječi.
Saro, tebi padaju svjetlucavi novogodišnji ukrasi
u praznu šalicu, popit ćeš ih umjesto čaja i što će o tom reći majstori taičičuana
s podnožja planine Fukošima, nikad osvojene čovjekom?
Kucam na tvoju glavu, pokušavam ti objasniti kako stoje stvari,
ne možeš živjeti u oblacima, pogledaj kakvo je vrijeme draga:
svaki dan najave novi rat, pod prozorom nam žive izbjeglice i beskućnici,
mačka s tri noge, pas bez oka,
ali ti me ne puštaš unutra.
Kucam na tvoje koljeno
koje se klanjalo pred Bogom i svijalo pred muškarcima sumnjivog genoma,
ali ti me ne slušaš.
Kucam na tvoje uši, trgni se srce.
Šaljem ti kiše, pelud orhideja, mirise borova; sve uzalud.
Na kraju, morat ću te uhvatiti za ruku i odvesti u grad,
zamoliti na trgu nekog dovoljno razumnog i smjelog da ti probije srce,
ne možeš živjeti u oblacima, zaboga, pogledaj kakvo je vrijeme.
Imigrantska
U ovoj zemlji sam stranac.
Bila sam to u onoj prije i u onoj još prije.
To je uvijek za mene pogodno, jer mogu reći:
ne razumijem ili nisam odavdje ili
kod nas se to radi malo drugačije,
a pritom je svima jasno, da nema smisla objašnjavati
kako se to kod nas radi.
Mogu sjediti nezainteresirano, piti svoju kavu, a ako
se na ulici potuku dva neznanca,
ne mora me biti briga, jer to nije moj narod.
Ako prođe kljasti siromah, može mi ga biti žao,
nije to moj kljasti i ne boli me njegova nesreća
toliko da bih morala okretati glavu,
da u njemu ne gledam sebe.
Ne, ovo je strana zemlja i nijedno moje poniženje ovdje
nije očito, jer ovi ljudi razmišljaju drugačije nego ja,
mirišu drugačije nego ja.
Ovo nije moja zemlja, kakvo je to olakšanje,
nitko moj ovdje nije umro, nije doživio infarkt,
nikog mog ovdje nisu pijanog dizali s poda.
Nikome mom nije ovdje puklo srce
i nije u ovom gradu požalio da se rodio.
Hodam ulicom, ne žurim i osjećam lakoću.
Mogla bih hodati kilometrima
i ne bih osjetila umor.
Ne bih ništa osjetila. Ništa.
Marina
Koliko je prošlo vremena, godina? dvije? deset?
Ono jutro u kojem su njegove oči molile,
a njezine sipale okrutnost po sobi.
I popodne, jedno potpuno drugo popodne u kojem je
netko rekao: Marina,
a lučica se presvukla u jutarnju maglu.
Od tada se na otoku nije ništa promijenilo,
maglica pada svakog jutra i diže se oko devet,
pola sata prije one koja je dobila ime prema uredno poslaganom kamenu
za koji se vezuju brodice i koče.
(Nije li to smiješno?)
Jer za Marinu se ništa ne uspijeva privezati,
ni marama, ni sreća, ni pješčani sat.
Ni kućne biljke, ni tople životinje,
ni muzički instrumenti.
Samo ta magla, ta grozna jutarnja magla,
koja se ponekad pretvara u žutu svjetlucavu prašinu,
kucka na prozor i šapuće: ustaj,
mekše od obazrivog ljubavnika.
Jednog jutra, Marina neće ustati nego će i sama
biti od magle.
Zaustavi se vjetre,
ne pomiči grane pred mojom kućom
i ne razbijaj mi makove u vrtu.
Sjemenke ne donosi iz tuđih gredica,
tko zna kakvo invazivno bilje uzgajaju oko svojih kuća,
genetski modificirano da satare moje srce.
Ne kruži nad mojim poljem, ptico,
na njemu je deset miševa kojima pripada
pšenica rasuta iz klasja,
idi, nestani za oblakom, bar još pola sata.
Zaustavi se oko,
usni iza kapka, zaboravi i boje i svjetlost
kao da nisi s njima nikada pilo i nazdravljalo
sve do glavobolje.
Zaustavi se nogo,
u pukotini ceste nećeš naći dragulj, tek izbrušeno stakalce
svjetluca pod ljetnim suncem.
Ni asfalt ti neće vratiti potrošenu mladost.
A ti ruko, drhći,
drhći, sve dok u tebi ima života.