(Aleksandar Hemon, Projekat Lazarus, V. B. Z., Zagreb, 2009.)
U romanu Projekat Lazarus Hemon ispisuje hroniku dvadesetoga stoljeća. Dvadeseto stoljeće jeste ono stoljeće koje u sebi bilježi ljudski strah (u kojem stoljeću nema straha?), depresiju, apatiju i nemogućnost da se odupre zlu. To je stoljeće koje u sebi ima dva svjetska rata: fašizam, nacizam, egocentrizam, ksenofobiju i nekoliko, uvjetno rečeno, lokalnih, naprimjer, balkanski ratovi, vijetnamski, Staljinovu diktaturu, nekoliko ratova na „istočnome“ frontu i, recimo, poraz čovječanstva jeste rat iz devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije. Stiče se utisak – povijesna činjenica – da je dvadeseto stoljeće počelo i završilo ratom. U takvim vremenima se u najvećoj mjeri akumulira strah i nelagoda od Drugoga. Takva povijesna slika je hronika obespravljenih kolektiviteta: ljudi, koji su svjedočili povijesnim trenucima i to onim ratnim, gdje se nada kao posljednje utočište i argument za bolji život gubi negdje tamo na zgarištima ratova. U tim trenucima despoti i vlastodršci progovaraju u ime identiteta – razarajući isti – na način da on postaje izbjeglički. Kolektivna slika postaje rasuta i kao jedina stvarnost ostaje identitet pojedinca koji je morao, usljed povijesne nelagode, imigrirati u jedan kulturološki, povijesni, ekonomski i svaki drugi prostor. Upravo ovakvu jednu sliku i ljudsku tragediju imamo u Hemonovu romanu.
U ovom romanu Hemon isprepliće nekoliko priča. Američki pisac i bosanski emigrant Vladimir Brik, dobivši književnu stipendiju, kreće na put u Evropu: od Ukrajine, preko Moldavije i Rumunije i na kraju do Sarajeva. Taj put je, naime, potraga za građom za roman o Lazarusu Averbuchu, koji je ubijen 1908. godine u Chicagu. Ono što je zajedničko Briku i Averbuchu jeste da su obojica pred povijesnom nelagodom morali imigrirati u neki drugi prostor. Averbuch pred pogromom, koji se dogodio 1903. godine u Kišinjevu a Brik pred ratnim dešavanjima devedesetih godina u Sarajevu. Pričajući priču o Averbuchu i njegovom udesu, Brik priča o sebi i traži odgovore na neka svoja pitanja. Dogodovštine koje proživljava Brik sa saputnik Rorom u postsocijalističkom vremenu, odnosno, u zemljama koje se uče demokratiji sliče našoj stvarnosti: jeftini hoteli i prostitutke i televizijski programi koji sliče našim na kojima se prikazuju jeftini reality programi i utakmice i predsjednikovi govori upućeni naciji. Drugim riječima, Hemonov roman koliko god u sebi ima povijesnu nelagodu, kao jedan narativni kontinuitet, njegov je roman i priča o tranziciji postsocijalističkoga vremena i priča o prekookenaskoj zemlji u kojoj se identiteti, logikom egzila, pokušavaju integrisati u američko društvo. Sve vrijeme njihova putovanja imamo i priče o ratnome Sarajevu u kojem Brik završava svoju, nazovimo je, kontemplativnu odiseju − priču o Lazarusu Averbuchy, koji se može iščitati kao projektom dvadesetoga stoljeća. Takav projekt u sebi sadrži polivalentan identitet, odnosno onaj koji je logikom migracija i dolaskom u novi prostor se konstruisao. Takav identitet je pogranični, koji se uvijek „mora“ otvarati Drugome, ne u kontekstu oponenta, nego nužnosti vremensko-prostorne slike svijeta. Upravo su Hemonovi likovi ljudi sa margina koji se pokušavaju uklopiti u novi prostorno-vremenski kontinuitet. Postoji u ovom slučaju jedna trauma koja konstruira identitet. To je trauma dolaska, dakle, nasilja i integracije koja je vremenski ograničena. Takva jedna trauma, u ime novog identiteta, za sobom povlači nasilje kao proizvod identiteta. Sada je identitet izmješten u jedan drugi prostor gdje se u dodiru sa Drugim i drukčijim lokalizira jedna nova vremensko–prostorna slika svijeta. Takva slika u sebi sadrži povijesnu nelagodu razaranja prostora iz kojega se emigriralo u jedan drugi prostor u koji se imigriralo. Takva je sudbina i Hemonovih junaka Lazarusa i Brika koji su naselili američki prostor nadajući se boljem životu. Njihovo je izbjeglištvo potaknuto političkim dešavanjima, ali njihovo kulturološko iskustvo, prije svega, Brikovo jeste u opoziciji naspram političkoga modela. Sada identitet egzistira kao mreža različitih, nikada dokraja svedenih identiteta. U pitanju je razmjena identiteta koja je nastala logikom nasilja. Ukoliko je devetnaesto stoljeće bilo vrijeme nacionalnoga buđenja, iduće je pokazalo svu destruktivnost takvih teorija i intencija koje su u dvadesetome stoljeću progovarale u ime nacije, identiteta, stvarajući tako pogranične identitete, koji su izgnani, ali i jezik njihova iskustva jeste, prije svega, iskustvo individue koje u ime kolektiviteta biva prognano i ubijano. Otuda, imamo jednu novu sliku identiteta koja sada funkcionira logikom egzila i nasilja pa tek onda kao razmjena istoga u kulturološkome smislu. Naprimjer:
„Lazarus na vozu od Beča za Trst: treća klasa je bila puna emigranata, cijele porodice sjedile su na svojim koferima, zamišljajući nepojmljivu budućnost; muškarci su spavali na policama za prtljagu. U Lazarusovom kupeu trojica Čeha kartala su u novac; jedan od njih je gubio velike pare – teško da će ikad stići do broda. Lazarus se znojio, ali nije htio skinuti kaput; držao je ruke prekrštene na grudima kako bi zaštitio novac u unutrašnjem džepu. Mutni krajolici su prolijetali pored njih; prozori su bili umrljani žumancem zalazećeg sunca. Svi su znali kako se zove brod koji će ih prevesti. Lazarusov se zvao Francesca; zamišljao ju je dugu i široku i gracioznu, miriše na sol, sunce i galebove. Francesca je predivno ime. Nije poznavao nikoga ko se zove Francesca.“ (Hemon 2009:141)
Također, Brikovo iskustvo jeste prognaničko. Brik i sam priznaje da se identificira sa imigrantskim mukama, što će reći, da je potraga za Lazarusom i jedna vrsta njegovog intimnog dnevnika u kojem on, pišući o Lazarusu, piše o sebi i izgnaničkoj pozicija čovjeka koji, napustivši zavičaj, pokušava se integrisati na drugome mjestu. Sjećajući se nelagode, tj. uzroka njegovu bijegu u „novi svijet“, Brik nam opisuje sopstvenu nevolju:
„1991, zadnje ljeto prije mog odlaska iz Sarajeva, stanovao sam na Kovačima, iznad Čaršije. Svi smo čekali da dođe rat, i skoro svaku noć iz sna me je trzala žestoka buka, lupanje i buka motora. Skočio bih iz kreveta ubijeđen da su to srpski tenkovi krenuli na nas, srce mi je lupalo, i prva misao bila je Evo ga. Jednom ili dvaput sakrio sam se ispod kreveta. Obično je to bio kamion koji je išao nizbrdo, baš kao i sve drugo u to doba. Ostatak noći prevrtao bih se u krevetu kao na ražnju, razabirući noćne zvukove, zamišljajući do u detalje sve moguće i vjerovatne katastrofe.“ (Hemon 2009:60 / 61)
U to vrijeme − devedesetih − rat je postao jedna „nova“, užasna stvarnost na ovim prostorima. Brik, izbjegavši rat, dočekivao je bosanske emigrante i pisao o njima i njihovom iskustvu.
Hemonov roman je zapis o užasima dvadesetoga stoljeća, tj. jedna njegova paradigma čime se stoljeće sa dva svjetska rata realizira, prije svega, kao izbjegličko. Pozicija subjekta u takvome vremenu je ona koja donosi nove identitete koji su proizvod nasilja. Nasilje je bilo akcija koja je dovelo do takve pozicije. Upravo na tome tragu stradanje Lazarusovo pokazuje se kao neminovnim, budući da je Lazarus bio sumnjiv vladajućem poretku. Nakon njegove smrti, vlast na gebelski način širi dezinformacije o Lazarusu, s ciljem proizvodnje straha i ušutkivanja novih, potencijalnih anarhista, koji će se suprotstaviti vlastima. Ono što je „apriorno“ jeste pozicija protagonista romana. Svi se oni na određeni način realiziraju sa margina. Prije svega, Lazarus biva ubijen nemajući mogućnost da se izjasni. Njegova realizacija jeste govor pogubljena čovjeka. Sam Brik, koji putujući za građom o Lazarusu, ispisujući njegovu sudbinu, pokazuje svoju nemogućnost da se u potpunosti integrira u američko društvo. Njegova sjećanja i Rorina nastojanja da priča o ratnim godinama u Sarajevu jesu ono što je ostalo u njemu, bez obzira na njegov život u jednom novom, drukčijem prostoru. Rora, koji je prošao i ratnu stvarnost, po povratku u Sarajevo, biva ubijen od dečka s pištoljem, koji je bio nadrogiran.
Treba naglasiti da je Hemon i ovim romanom pokazao da je pisac sa margina. Drukčije rečeno, načinom na koji piše – kiševskim – propituje sudbine pojedinaca koji su u ime kolektiviteta prognane. Njegovo pisanje jeste opozitivno prema povijesnim udžbeničkim istinama. Ono što u prvome planu biva jesu ljudi sa margina koji se pokušavaju integrisati u drukčijem prostoru.
