Crnobijelo u boji
Kaplar Zaim se, k’o fliper-kugla, odbijao od ljude koji nisu htjeli da se postroje kako to nalažu vojnička pravila, odbijao u njemu samo znanom ritmu sad gore, sad lijevo, sad gdje god, moleći, kumeći, tiltujući i ne zaboravljajući da provjeri ispod oka da li ga vide glavni igrači. Prije će bit da je imao epizodu, čist napad panike radi onog koji je, opet, ubacio žeton u mašinu, krotkog komandira, grubijana koji se trudio da ne ispuca ni metka, uprlja uniformu i u tome je uspijevao već više od godinu dana, te njegovih vjernih kerova u likovima ćate i bezbjednjaka. Njih trojica su nakon pročitane naredbe zauzeli sigurnu busiju na dvadesetak metara od nas koji smo rondali i drobili sebi u bradu, usput psujući, pogledajući, bez valjanog razloga, svako-malo u sivo nebo bez oblaka i zatežući po sebi sve što bi moglo proizvesti nenadan zvuk negdje u sred šume. U rukama je držao komad zelene plastike cilindričnog modusa, sa kojeg je blještala bijela naljepnica, podijeljena na šest dijelova, šest faza označenih brojevima, slovenački budi rečeno-navodilo za uporabu. Htio je da ga se riješi, pokloni ga, utrapi nekom. Za Zaima i za bilo šta Zaimovo niko nije imao ni vremena, ni prostora. Bilo je razloga za to. Nije prošlo ni tri mjeseca kako je silom ušao u naše živote, naše brdo i već nam je svima dosadilo njegovo klimanje glavom, činovi kojim su ga kitili i njegov entuzijazam da opravda povjerenje onih koji su se pitali kako će nam biti za taj dan, neko sutra, ili u beskonačnost, koja nam se smijala i zvala sebi, od koje smo bježali kako smo znali i umjeli, ali matematika i statistika su bez osjećaja, tako da smo pokušavali, samo, odložiti na neodređeno vrijeme ono zbog čega smo tu. Zaim prvi neće silaziti niz brdo tog mrzlog jutra dok se koža prstiju lijepila za cijev puške. Našao je neko opravdanje koje su mu prihvatili bez riječi, kao po običaju, ne treba mu to sredstvo za protiv oklopa, ili kakve čvrste građevine, ali ga mora nekom dati i upisati u knjigu kome je dao. Meni ne prilazi, zna da sam mu prošli put za skoro pa istog ovakvog nečeg rekao kako više neću trošiti riječi na njega i da prelazim na čisto i bez emocija nanošenje fizičkog bola, tek toliko da ga zabole guzovi koje je žuljao po zemunici i komandnim rovovima, ali… Žao mi ga. Ne znam zašto mi ga je žao, ali žao mi ga. Trči sad ovamo, sad tamo, dodvorava se nama običnim, onima od kojih je utekao. Tako prirodan bijeg nikad prije nisam vidio, pa mi je, samo, radi toga u naznakama bio i drag. Nije da se nisam nagledao raznoraznih pobjegulja i sitno profiterskih tipova na dnevnoj bazi, slušao im izgovore o učinjenom, odrađenom, ali to su bile njihove odluke, koje su me, istina, doticale, ali da se neko može navići na stanje rata, na prostor, a da ne znaš gdje je šta i… Izvanredno! Bravo majstore! Ja kad bih se dočepao mora, a i to sam znao, trebalo mi je najmanje tri dana da se snađem, da naučim disati na nula metara nadmorske visine i taman kad bih krenuo spavati sedam sati u komadu trebalo je hvatati vezu za nazad, a tad, opet, patnja, navikavanje na moj krevet, moju vodu, moj zrak, moje nebo. Zaim nije bio kao Ja, Ja nisam bio Zaim. Dokle je išla njegova adaptacija na zadane uslove, a tako definišu inteligenciju, odnekud je nabavio oficirsku, kožnu torbicu i stalno je namještao, rihtao, rovio po njoj bez da išta izvuče. Kao da je htio da je brojnim doticanjem ulašti do blještavila. Kad se krenuo vrtjeti u mjestu sa ispruženom rukom u kojoj je držao komad ruske plastike, a iz otvorenih usta ništa nije dolazilo, prišao sam mu, uzeo teret kojeg se htio riješiti, nabacio sebi na rame i… Jesam, htio sam ga napucat nogom, priprijetit uz psovku komandnom kadru koji je pažljivo gledao razvoj situacije, ali nisam uspio. Svi su nestali iz mog vidokruga u roku sad i odmah. Kako? Ne znam, ali ostali smo mi koji smo navikli jedni na druge da smo se svi isto zvali, imali isti broj godina, stare očeve i majke, sitnu djecu. Dobro, ja nisam imao ništa od toga, otac i mati-nula bodova, žena i djeca-nula bodova, ali… Znao sam kako sam klasifikovan kao potrošna roba koju su habali više nego je dozvoljeno, a ja sam se, nekim čudom, uvijek vraćao živ, zdrav, pogano okrznut dva puta, ali vraćao. Ja nisam bio Zaim, Zaim nije htio da bude kao Ja, ali i Zaim se vraćao kao i Ja, živ, zdrav, neočešan. Niko nije htio biti kao Zaim, Zaim nije htio biti jedan od nas. Zadatak koji smo dobili je imao klasični sadržaj kad iza sebe imaš tri dana mira i sitnog puškaranja, Provokacija, da oni preko puta vide i čuju kako se nismo uspavali više nego je potrebno, da mi vidimo kako sve dobro i lijepo ne traje onoliko koliko mi mislimo da će potrajati, nego da i nad nekim-nekim ima neki-neko koji odlučuje o mom putu ka Vallhali, dok mu vojni policajac, montiran na ulaz u komandu kao osiguranje, donosi obilan doručak, a meni će, kao i jutros, u rukama osvanut konzerva ribe smrduše, koju ću podijeliti sa dvojicom nekih kao ja, kako ne bismo praznog stomaka otputovali u Vječna lovišta. Krenuli smo polako, uz psovke koje su jenjavale svakim pregaženim metrom, prema desnoj strani naše linije gdje su za dvije noći i jedan dan niknula četiri bunkera. Sve na mom brdu je bilo u rukom iskopanim rovovima i tranšejama, jarcima koji su ih povezivali. Ovo su bili baš bunkeri, nalik na eskimski iglo, sagrađeni od šestouganih betonskih blokova. Dva manja sa lijeve i desne strane sa puškarnicama koje su mogle pokriti samo prostor ispred sebe i dva velika u koja se mogao komotno ugurati tenk. Sa jednom zoljom i par metka nismo mogli učiniti išta da se takva građevina barem zagrebe, ali… Polako sam klapao po preko noći smrznutom blatu, pušio, nabijao koncentraciju vizualizirajući sebe kako čučim ispred rova kojeg smo zvali Promaja i čekam da Gale ispuca tridesetak metaka ne bih li se ja digao i ispalio šta sam oteo od Zaima samo da ga ne gledam i ne slušam. Sitni koraci plastičnih đonova čizama su odjekivali iza mene. Bili su nepravilni, praćeni otežanim disanjem i bezuspješnim pokušajima jezika koji nikako nije mogao da se sklopi i pregura ono šta mu vlasnik želi da kaže. Profesor!
–Momak. MOMAK! Eh, ti, TI! Krivi, ili kako te već zovu. Kad sam vidio kako si naoružan, rekoh sebi da moram biti s tobom i to je to. Odsad gdje ti, tu i ja, ako drugačije ne kažeš.
Profesor je bio baš profesor. Sociologija i filozofija su bili njegov fah, ali neki vrijedni prvopozivac, koji nije htio da se nadiše baruta sa izvora, ali je uredno čistio svoju pušku mašinskim uljem što veće gustoće i nosio uniformu kao maneken na kakvoj paradi, ga je pokupio negdje u gradu dok se ovaj vraćao sa predavanja, ili kakve potrebne nabavke i smjestio ga na Moje brdo, samo i jedino iz razloga- da se on ne bi popeo.
–Ooo, dobri moj Profesore, kakva je situacija inače? A to što reče, ‘ma ono šta bude meni, biće i tebi. Pristaješ li?
-Dogovoreno! Hoćeš li da zapališ?
Profesor nije nikad u životu zapalio cigaretu, ali je uvijek imao punu tabakeru uz sebe kojom je rješavao naše sitne čarke kojih nije nedostajalo. Samo njegovo prisustvo nas je svodilo na mirne i tiše, ali on je kao pravi ceremonijal majstor koji zna proceduru i moment, kad i kako se djeluje, sa jasnom namjerom sve začinjavao duhanom i…
Dok sam se gnijezdio u rovu koji je jedva primio i nas dvojicu sa ulaza proviri Mešina glava. Scena kao iz kakvog filma, Zone sumraka; Iskrivljena glava. Usta zatvorena, oči širom raširene. Nigdje tijela. Dešava mi se da zakucam kao ekser kad mozak ne može da obradi podatke u potrebnom, kratkom vremenu. I tad sam zakucao, a nisam to mogao sebi dozvoliti. Uz glasnu psovku hvatam za pušku u kojoj je metak u cijevi i… Već mi je Profesor svojim prisustvom poremetio koncepciju. Htio sam biti solo i pitati se, po ko zna koji put, šta radim na tom brdu, na Mom brdu, htio još jednom sebi reći kako su me digli iza kuhinjskog stola za kakvog ručka sa ocem, kad je on par kriški hljeba nauljio i posolio i koje su mu još jednom zagorjele, jer je odlutao mislima negdje daleko, ali taj put nije tiho plakao pogledajući u mene krišom, digli ovi isti koji sad stoje preko puta mene i još mi se smiju jutrom kad me krenu prozivati punih usta, uživajući u zvuku viljuške koja zvoni po polupraznoj konzervi, koju namjeravaju pojesti i baciti je prema mjestu na kojem sam ja bio ukopan, mjestu na koje su me oni ukopali mojim rukama. Ako ništa sa njima sam imao čist račun, oni ili Ja. Ljubav nam i nije bila neka, ali… I pored svega šta su imali na raspolaganju, od hrane, tenkova, neskrivene bahatosti, na kraju nekog kraja i oni su jeli govna kao i ja i čekali u redu za odlazak u samo jednom pravcu. Da sam kako mogao prvo bih se riješio Zaima, onih koji su stajali iza Zaima, onog vojnog policajca-potrčka koji nosi doručak i svih onih iza mene koji donose ukaze, uredbe i uredno ručaju u menzama, gdje im hranu donose neki koje je trebalo sakriti, a uvečer odu do kakve kafane, koja je nastavila raditi i u ratnim uslovima, ne bili se napili kakvog obojenog pića uz dobro prženo meso i frižak hljeb, tek… Da bih se smirio govorio bih na glas – Jedno po jedno i vrtio to kao mantru, dok ne bih izašao da uradim ono zbog čega su me poslali. Jedno po jedno, jedno po…
–Goni se u lijepu pičku materinu Meša, matora budalo. Hoćeš da pogineš? To hoćeš?
-Jebi ga Krivi, izvini, vidiš i znaš kako stvari stoje. Mogu li s vama dvojicom, a?
-Ma uđi čovječe, samo uđi, kakvo je to pitanje. Ima mjesta da nas je dvjesta. Sad je vrijeme i da se zapali cigar. Ev’ od mene prva runda. Izvoli Krivi. Mehmede uzmi i ti. Gdje mi je, sad, upaljač?
Eee, Profesore, moj profesore.
Status veterana sa sobom donosi mudrost. Mudrost nekad mijenjaju sa lukavošću, i takvih veterana ima, ali kad se mudrost i lukavost uvežu, to je za svake pohvale; Izviđače su slali prije nas. Ime im to kazuje. Nije da su nama bili potrebni, ali kad su tu, onda… I oni su se vremenom prorijedili, ostarjeli, došli pameti i umjesto da silaze na ničiju teritoriju, nakupili bi kamenja, i na tri, četiri mjesta krenuli ih bacati prema kontra strani. Ne bi puno prošlo, do minute, neko bi sa suprotne strane krenuo pucati, drugi bi ga pogurao, evo trećeg, četvrtog, stotog. Izviđači bi trenutke dok ne krenu tući sa malim kalibrima minobacača koristili da se uvuku u rovove, na koliko toliko sigurno, i tako je bilo i ovaj put i umjesto da uživam u samoći, na koju sam navikao, sjedim sa još četiri čovjeka, slušam im priču i radujem se ispotiha na kojem srušenom grabu, ili bukvi, koju neću morati sjeći, nego, samo, skratiti Galetovom malom sjekirom i sortirati za noć ispred. Raznolik skup. Ne vjerujem kako bi se ikad i igdje sastali u tom sastavu – profesor, profesionalni vozač, gastarbajter, tek upisani student ekonomskih nauka i Ja, onaj nepomični, nenaviknut na promjene, stativa, bez ikakvog zvanja i priznatog statusa. Krivo mi što neću ispucati raketu i tu plastičnu cijev donijeti u mahalu, dati je djeci da se igraju sa njom. Fino bi stajala na zidu njihovog štaba, smetljarnika kojeg su očistili, okrečili, namjestili, uz svu onu masu drvenih i plastičnih pušaka koje su svakodnevno popravljali i paradirali sa njima. Priče su isprva brzo smjenjivale jedna drugu, uz muzičku pratnju granata, a, onda, je Gastarbajter uzeo stvar u svoje ruke. Spremao se za moralistu, ili, kako je zvanična funkcija glasila-Pomoćnik komadanta za pitanja morala. Već je odvalio dva predavanja po 15 dana i ovakva situacija se nije smjela ne iskoristiti da se ponovi naučeni materijal. Meni su sve priče bile iste, što je najgore i bile su jedne te iste, sam sam ih sebi već odavno ispričao, ali slušat je. Profesor je podijelio svoju dnevnu dozu brzo i lako, Šofer se namjestio koliko je bolje mogao i kunjao, što ti je praksa sa parkirališta, Student je klimao glavom na svaku Gastarbajterovu, a ja sam lebdio negdje u duhanskom dimu, koji mi je godio i stvarnosti u kojoj nisam učinio ono šta sam trebao učiniti, te se pitao šta mi je sad raditi, šta su nam kao alternativu spremili činovi u komandi. Grmljavina, praćena pucnjevima i zujanje gelera, se nije smanjivala, kao i Gastarbajter. Vozač je izvrsno folirao, namigujući mi ispod pletene kape na svako aminovanje Studenta, a Profesor se uvukao sav u sebe i igrao se čizmom sa pepelom od sinoć, samo da ne čuje, da ne progovori.
-…’ma kad vam kažem. Dokazano, a i ja se slažem. Pa jel’ il’ nije?! To je davno rečeno, ne daj mi lagat profesore! Jedan narod, jedna nacija, jedna država i to je to. I zato svaka čast Srbima. Svaka čast i Hrvatima. Svaka čast i nama Bošnjacima, ali oni polutani… Pa njih se odrek’o Franjo, Slobo, još mi da ih se riješimo i stvar je završena, potpisat šta treba potpisat i kraj. Jel’ tako Krivi?
Dok sam smišljao šta ću kazati mom oružaru Brankecu, hoću li napraviti ljutu facu dok budem psovao, ili ću ga samo gledati, bez riječi, kad mu prstom pokažem kako je remen sa zolje povezao paljenom čeličnom žicom i da je došlo do čega je trebalo doći kako je ne bih mogao razvući, pritisnuti veliko mekano, gumeno dugme i uteći, nego… Nisam htio razmišljati o takvom raspletu događaja i vrsti svoje eliminacije. Htio ne htio do mene je došla priča, došlo pitanje bivšeg, pod garant, komuniste, sindikalca, možda čak i sitnog špijunčića koji je hodao po holandskim i njemačkim bauštelama i slušao šta ljudi pričaju i sve to uredno prijavljivao Centrali za koju je radio. Sad je promijenio dres, prilagodio se okolišu i nastavio igrati istu prljavu igru na koju je istreniran kao pašče, naviknut i na neverbalnu komandu, pun samoinicijative. Prvo što mi je palo na pamet je da neko ko me je znao cijeli život ne uleti u rov i spomene mi nadimak iz doba kad smo se između sebe prozivali materinim nam imenom, da kaže-Pa đe si ti Radin, još si živ, a?, i kako mi tad Gastarbajter slaže kratki rafal u stomak. Iz kakvih sam se sranja do sada izvukao i da… Bolio me svakako kurac za sve, a sve je bolio kurac za mene. Nisam upisao škole koje sam htio završiti, a škole u koje su me upisali Ja nisam htio da završim. Mati mi je samo zaspala i nije se više probudila. Ja kao da sam tad zaspao. Onda su me silom probudili i rekli da je – rat. Otac je propadao iz dana u dan i samo se složio na sred kuhinje, tri dana kome i… Ni on se nije više probudio. Da!, znao sam kako mi se zove mater, a kako mi se zove otac. Da!, znao sam koje su vjeroispovijesti bili i kako su se izjašnjavali. Da!, znao sam kako jesam polutan, pehlivan. Da!, nije mi bilo važno kako se ko zove i šta radi iza svojih zatvorenih vrata. Da!, bilo mi je svejedno kad su krenuli mahati zastavama ispred mojih očiju do jučer mirni ljudi. Da!, bio sam odličan učenik i još koji metar naprijed. Da!, pročitao sam kamare, što potrebnih, što nepotrebnih knjiga i udžbenika i znao sve o stvarima koje je Gastarbajter jedva, pa, zagrebao. Da!, bio sam jedan od onih koji guraju liniju naprijed i samo naprijed i nisu me zanimali oni iza mene, negdje duboko u sigurnosti grada i sa svojim radnim obavezama i nastavkom, po svaku cijenu, civilnog života na kojeg su navikli. Da!, nisu me zanimali ni svi ovi ispred mene koji su me se htjeli razriješiti briga i patnje. Da!, nisam htio biti tu gdje jesam, ali kad već jesam, onda, neka sam tu gdje jesam, za bolje i nisam, a dobar sam kad jesam u tome šta jeste, dobar i još koji metar dalje. Da!, krijem se i krit ću se iza svoje šutnje i nevezane mi duge priče. Da, kad odlučim da je došlo vrijeme da učinim šta god da učinim… Da! Došlo je to vrijeme.
-Znaš ljudino sa riječima, pozlatilo ti se! Znaš ti sve. Ne trebaju tebi odgovori, to ti, samo, reda radi. Tebi tvoje, meni moje. Nego, jebeš svu priču, vadi cigare. Vi iz komande dobijete uvijek kutiju viška samo zato što se pojavite. Ojadismo Profesora za ova dva sata sjedenja. Meša, budi se, Student će da skupi koje drvo kako bi tvoje njegovane rukice naložile vatru, sad će nama moralista i kafu pristavit, da malo odmorimo dok ne dođe Osmo sa manjerkom. Volio bih nadrobit hljeba od jučer u leću. A što se tiče svih nabrojanih i priče im, te država koji su jedan narod, jedna nacija, e, vid’ ‘vako i ne zamjeri više nego je dozvoljeno, njima svima redom ućeram. Jel’ pošteno sa moje strane? Nego, da ja tebe nešto pitam. Može?
-Može, pitaj.
-Jebeš li ti šta van kuće u ovim vanrednim vremenima?
-Molim?!
-Znači-jebeš. Aferim!
Profesor se blago osmjehnu, reče –Samo da izađem na frižak zrak, doda –Izvinite!, i zapali svoju prvu cigaretu.
