* Osjećaj tegobne tišine i samoće se uvrtio, usadio u mene za svih gluhih bolesti, koje sam pregurao do dobi od šest godina. Smještali bi me u krevet, na kojem sam i inače spavao uz mamu, ali jastuk bi mi namjestili uz vanjski, uvijek hladan zid, postavljali u ni u sjedeći, ni u ležeći položaj, u kojem bi mi stopala brzo utrnula. I jedan i drugi lakat su bili crveni od odupiranja na njih, guzovi oderani od sjedenja i sintetičke pidžame. Pokraj mene je bilo brdo stripova, dnevnih novina i čitao sam, gutao, pamtio. Uznemiravan sam, tek, svaki puni sat kad bi se radio palio, ne bi li se čule vijesti. Upinjao sam se da i ja čujem i uživao u ženskom sopranu koji bi svako slovo u riječi jasno kazao, riječ podcrtao, završio rečenicu stankom. Kad bih čuo Klik pri gašenju, namještao bih sve oko sebe, ispravljao se uz zid koliko bih snage imao i čekao da proviri majčina, ili očeva glava. I virile se, uvijek bez riječi, uz osmijeh, ili namigivanje. Isprva sam mislio kako provjeravaju da li činim onako kako su mi rekli i od straha ostajao u položaju u kojeg me namjeste, naučio sam na trnce, dodatne bolove u koljenima, donjim leđima. Da, iako mi je mrsko priznati, volim komandu, volim komandire, volim činiti kako mi je rečeno. Komandir ne bi trebao zajebati stvar, neće slagati kako bi te ugrozio, ako i laže i to je za dobro onog kojem se obraća. Moji komandiri su provjeravali da li dišem, ne i da li sam se pomakao, ali meni ostade, kao ugravirano, da se treba ponašati onako kako je rečeno. I ponašao sam se, ponašam se i dan danas i nije mi mrsko činiti onako kako je rečeno. * … još se nisi ošišao, a? Primijetio si kako sam krenula s tri tačke. Namjerno sam to uradila. Nadam se kako si iznerviran time. Praktično nastavljam naš razgovor od onda. Znaš ti dobro od kad. Mislim da si shvatio, ali šale nikad zgorega. Znači, doputovao si u Beograd. Dobrodošao! Nadam se da ti nije trebalo više od pet godina da se odlučiš na put, ali me ne bi čudilo da već imaš djecu i kako ti je sve, a kad kažem-sve, mislim na-sve, već dosadilo i da si našao opravdanje za bijeg u obećanju dato materi. Jedino me brine što nisi otvorio koverte još prije moje sahrane i nakon pročitanog rekao da se gonim u sto pički materina. Sad si raširio oči samo za sebe, odmakao se od papira kojeg držiš u lijevoj ruci, jer je desna rezervisana za cigaretu. Ne glumiš iznenađenost, znaš sebe, kao što te i ja znam. Nasmijao bi se, ali nećeš. Rekao bi nešto na glas, ali nećeš ni to. Ima ljudi oko tebe, ne želiš nikako privlačiti pažnju. Ljeto je, sjediš negdje gdje je gužva. Na tebi je plava košulja. Uvijek si volio više lan, nego pamuk. Zagrnuo si hlače do koljena, bijele, kožne patike sa trolistom pokazuješ bezobrazno, To si Ti. Ja te zovem i Predvidljivim. Jedno vrijeme sam te zvala i Onim Koji Ne Umije Iznenaditi. E, mati, mati. Na novembarskom nebu se, kroz zamagljen prozor, jedva naziralo sunce. Olovno siva svjetlost je tukla kao da pada noć, a ne da je devet sati ujutro. U kafani su bili šanker, livrejisana konobarica i ja. Kafa je bila odvratna, cigarete nisu bile one na koje sam navikao. Patike su bile i bijele i imale su trolist na sebi, hlače nisam zadigao, na leđima mi je bio teški, bijeli, očev ribarski džemper. Da to zanemarimo, krenut ću od početka, ponoviti-Dobrodošao! Žao mi je što te niko nije dočekao, ali došao si u svoje i nemaš razloga za ikakvu brigu, tako se i ponašaj. Sve što vidiš oko sebe je tvoje. Ljudi su tvoji, zgrade su tvoje, nebo je tvoje. Zaboravi na pristojnost, sve zaboravi i radi onako kako ti kažem i kako te damar nosi. Znam da nećeš, ali, barem razmisli o toj opciji. To si Ti, a tu si zato što si Ti odlučio doći. Meni se više ne treba udovoljavati. Kad nešto razmislim nikad i ništa nisi učinio kad sam to tražila od tebe, nisam se nadala ni da ćeš i ovo učiniti, ali ti si i moja krv, pa… Priznaj kako se ne osjećaš tuđinom i da, ispotiha, uživaš. Kao da je pisala opravdanja za ono šta misli reći, učiniti, napisati pet minuta kasnije. U mom slučaju skoro dvije godine i pet minuta unaprijed. Nije da nisam čekao kamen da me pogodi u glavu, od nje sam se svemu mogao nadati. Kad je trebala pomilovati me, nije to činila, kad je bilo potrebe za kazniti me, to je propuštala, a, onda, za kakva mirna dana i plavog neba, bi sjela preko puta mene i govorila gdje sam i kad šta uradio za prošlih pola godine, godinu, govorila glasom u kojem nije bilo niti jedne emocije, da bi na kraju redovno upitala-I šta si naučio iz toga? Ne bi sačekala da odgovorim, strpala bi šibicu i cigarete u našivene džepove na ljetnoj haljini i izlazila iz sobe. Znala je kako će mi tako razvaliti ostatak dana i šta god da bi taj dan donio sa sobom. Rado je to činila. A sad ozbiljno, kakav je osjećaj biti po nečijem nalogu negdje gdje je taj neko rekao budeš? Šupalj, nije li? Vrst emocije koju nosiš prema majci jeste bezrezervna. Trebala bi biti bezrezervna. Trebala bi biti i emocija koju mati osjeća prema svome djetetu. Kažem – trebala, a da li je, ne mogu ti odgovoriti na to pitanje. Otvaram ovo i ovako dok ti sjediš i gledaš mlade Beograđanke kako se šepure ispred očiju ti. Odabrale su te čim to rade, sad je na tebe red da učiniš šta želiš, šta one žele i zapamti… 'Ma nećeš se ti ni pomaći s mjesta. Ona tvoja žgoljava cvikerašica ti ne izlazi iz glave ni u tom mrestilištu. To ti je očeva zaostavština. Šuti i trpi, ne može se protiv krvi. Ne idi još nigdje, nastavi sjediti, trebat će ti stolica, uostalom očekivao si to. Jesam, predvidljiva sam i ja, a ko zna šta si sve naučio, doživio od dana kad sam prešla u Nije, u Nisam. Elem, nisam planirala tvog oca uz sebe, nisam planirala ni tebe uz sebe, ali tu ste obojica i… I – kraj. Meni se trebalo snalaziti. Njemu se trebalo snalaziti. Ne budi grub kad si uz njega, kad se navije i krene dijeliti lekcije, pričati. Pusti ga da završi, klimni glavom, ako imaš kakvo tupavo pitanje, što tupavije-to bolje, postavi ga i otiđi. Dat ćeš mu vremena, a njemu treba vremena, da smisli odgovor, a ti ćeš biti miran. Budi dobar s njime. Zaslužio je. Idemo dalje! Za ovakvim razgovorom i potrebom da ga obavim/o sam razmišljala još od tvog trinaestog rođendana. Taman odlučim kazati šta imam za reći i naletim na tvoje širom otvorene oči, kojima si mrznuo vrijeme i… Nisam mogla. Neke stvari si shvatao brže nego je potrebno, a ono osnovno nikad, ono koliko ljudi mogu biti govna, njihovu lošu stranu kroz pitke im riječi i cijeli niz rafiniranih poteza kojim ti misle naštetiti odmah i na poček. I kad si se znao vratiti kući u modricama, imao si opravdanja za onoga ko ti je učinio to što se vidjelo po tebi. Kakva bi, tek, imao opravdanja za mene i njega da smo ti rekli šta smo ti trebali reći? Trebam krenuti od početka; Primijetio si kako su svi oko tebe imali i imaju djeda, nonu, barem puta jedan, tetku, ujaka. Ti nisi imao. Nisam ti nikad rekla imena svojih majke i oca. Nikad nisi pitao. To ništa ne bi promijenilo ni kod tebe, ni kod mene. Ništa se ne bi desilo i da sam ti kazala moje pravo ime. Mama je mama. Nije li? Krenula je kružiti. Moja mati nije nikad kružila i ni oko čega. Prosto bi prošla kroz stvari, pokraj ljudi koji su htjeli nešto reći i usput ih bezobrazno gledala u oči, ako joj se navije u tu stranu, ili bi stala, progovorila u poluglasu da bi taj neki odustajao od bilo kakvog nastavka priče. Tako je radila i meni i vidi je. Nervirala me konobarica, koja je svako-malo prilazila, izvinjavala se što kuhinja još nije proradila, tražila da sačekam, donijela još jednu kafu i veliki kolač, rekla kako je to od na račun kuće, još jednom se izvinula, okrenula i stala kao limeni vojnik, u stavu mirno, uz šank. Nervirala me federirana stolica, težak stol kojeg sam pokušao sebi prilagoditi i nisam uspio. Nervirali su me veliki stakleni portali i kondenzat po njima, te teški zastori u boji zlata i još čitam nešto što nikad nisam trebao pročitati i od kuće sam udaljen najmanje deset sati vožnje šinom, točkom. Nadam se kako si, barem, zadovoljan bojom neba. Ne znam zašto si obraćao pažnju na nebo, ali svakodnevno. Trebala sam pitati. Ti bi rekao - Trebala bi znati zašto, mati li mati. Primijetiš da bježim, a i ne bježala. Jesi, ti si mi u glavi dok ovo pišem, ali mislim kako se sebi obraćam i bježim ponoviti stvari koje mi ne gode, bježim da mi je ugodno radi toga. Znam kako ne bi postavio pitanje tipa-A, šta bi bilo, tek, da ti ne godi, mada bi mi bilo drago i čuti ga i krenuti odgovarati. To mi je nedostajalo dok si bio dijete. Nisi bio dosadan. Kako sam rekla tvom ocu, sve one injekcije koje su našle mjesto u tvojoj maloj guzici su ti negdje promijenili DNA lanac, tako da nisi ispao onako kako smo se nadali, pogotovo kako su se svi oko nas nadali. Ili bi bilo bolje da sam napisala - kako su drugi željeli? Baš bježim, ali to radim cijeli svoj život, ne zamjeri i pripremi se, više nema povlačenja. Očeva mater i njegov otac, tvoji djed i baka, su bili profesori fizike i matematike na beogradskom matematičkom fakultetu još u doba kralja. Da ti ne govorim gdje su stekli diplome i sve drugo. Porodična tradicija. Ništa veliko. Možda jednom i saznaš. Moj otac se bacio na rudarstvo, geologiju, a mati mi je bila i ostala, samo, bogobojažljiva ljepotica. Kad je rat došao svi smo utekli do Londona. Tamo sam upoznala tvog oca. Znaš kako sam starija od njega i… Ovo je sad debelo relativno-starija od njega, jer ne znam koliko ti je vremena trebalo da se nađeš tu gdje jesi, a jesi sigurno čim čitaš, To si Ti, pa ne znam da li je preskočio moj broj godina, iako je obećao da ćemo umrijeti zajedno u sekundu, ali To je On. Zna slagati, prešutjeti kad je vrijeme da se to uradi, godi onom preko puta, a on voli udovoljavati ljudima i tako. Kakogod, vratili smo se u Beograd u drugom valu. Kraj 1946-e. Nije bilo potrebe za vraćanjem, ali… Malo ispitivanja, malo nešto da uđe u zapisnik, malo da nam se priprijeti, ali bili smo u svome, na svome. Oca ti nisam vidjela punih pet godina, do onda kad smo se našli, doselili u istu kuću u Vinči, zajedničku kuću. Sivilo i šutnja su bili teški, spoj olova i kamena, i vukli dnu dna bez naprezanja. I to je trajalo godinama. Večera bez riječi, prebiranje po papirima bez riječi, hvatanje za glavu bez riječi i tako sve do par dana nakon mog osamnaestog rođendana, kad se prevrnuo autobus u kojem su bila tvoja oba djeda i njegova mati. Moja Ljepotica je umrla četrdeset drugi dan nakon sahrane im. Neko bi sad našao motiv u ovih četrdeset i dva dana, nadodao bi ljubav, udrobio bi svašta nešto, ti to nemoj raditi, jer je ona umrla, samo, zato što nije znala šta bi sa sobom. Otac ti i ja ostajemo sami, njemu se smiješi dom za nezbrinutu djecu, meni je jedino rješenje povratak u Beograd i brza udaja za kakvog oficira. * Moji izlasci s ocem su kretali od tramvajske stanice na Socijalnom. Smještan sam uz prozor i gledao bih vani. Kad su došli Česi, ČKD Praha, sa svojim tvrdim, plastičnim stolicama, nisam bio zadovoljan. Već sam se navikao na federirane zelene sećije Vašingtonca i njegove prozore koji su se otvarali na kurblu, a tad bi me od vanjskog svijeta odvajale tri metalne šipke. Sišli bi na Čaršiji, stari bi se smijao fotografima koji bi nam prilazili s Polaroid aparatima i nudili da nas slikaju uz Sebilj, ili s golubovima i kazivao: - Pamti lica, jebem te suha, pamti i prepoznaji, a oni bi odmahivali rukom i tražili novu žrtvu. Sjeli bi u 5-icu, kod Ferhatovića, naručene bi bile dvije desetke u pola, sa viškom luka. Neko poznat starom bi izbio redovno, sjeo, a ja bih se skupljao uz frižider iz kojeg se smijalo oblikovano faširano meso, dvije vrste gaziranih sokova i slušao im priču, žvakao, gutao koliko sam mogao. Po pojedenom otac bi, obavezno, išao do česme s malim keramičkim lavaboom, prao ruke, mene pogledao i pitao – Gdje ti je maramica? Jasno, nisam je imao uz sebe, iako mi je zadnjih, barem, deset takvih istih izlazaka, deset puta uputio isto pitanje, održao deset predavanja o maramici. Kasnije u slastičarni, pa i kod Zakira bi vrtio istu priču kao navijen, dok Mali Zoka, ili sam Zakir ne bi rekli – 'Ma dobro to, zaboravi na maramicu, nego šta ćemo za „Želju“? Vidiš kako igraju, a? Propade nam još jedna sezona. * Nisam mogao, a da se ne nasmijem. Glasno nasmijem. Konobarica se već u slijedećem trenutku našla pokraj mene. - Trebali ste nešto, upita me. Ovaj put sam je pogledao s pažnjom. To jeste bio limeni vojnik, neko naučen da usluži, posluša naređenje bez riječi i na svoju štetu, ali oči su govorile suprotno od svega što je nudila da se vidi. - Mogla bi još jedna kafa. Kraća, rekoh. Okrenula se na peti kao ruska klizačica i bešumno nestala između stolova. Veliki gusani, u bijelo obojeni radijatori, sakriveni iza znalački lakirane orahovine, su rastjerali vodu sa stakala i sivi asfalt, uokviren granitnim kockama, ili je bilo obratno, je krenuo blještati. Gledao sam ljude koji idu svojim poslom i oni su gledali mene. Eee, moja mati, moja mati. Nije da znam kako je u njoj čučalo nešto petparački, koliko god da se ona otimala tome. Imala je još za života loše ulete, dramaturške stanke i odvlačenje pažnje dok bi mi očitavala lekcije, držala liturgije. Puštao sam je da uživa u sceni, svom pokretu i smijao joj se. Istina mekano, ali… Kao da čitam… Ne, nikad nisam čitao, pročitao, ništa nalik na ovo. Pa ja sam gospodina Singera bacao o zid kad bi krenuo u svoje opise. To da sam mu se vraćao, to je druga stvar. Ako sam se njemu mogao vratiti, vratiću se i prvoj koverti. Namirisao sam kafu, okrenuo od velikog prozora i vidio svog ličnog limenog vojnika kako mirno stoji pokraj stola i čeka da je pogledam. - Kuhinja je u funkciji. Ako želite naručiti nešto za jelo… Da vam donesem jelovnik? - Nema potrebe. Ovako ćemo, donijet ćeš mi ono šta bi ti jela u ova doba dana. Ako nisi sigurna, jer takva linija se ne održava lako, oprosti ako sam grub, onda vidi šta je kuhar sebi pripremio za pojesti, pa nek' mi odvadi. Kako stvari stoje imao je tešku noć iza sebe, a on sigurno zna kako da se vrati u vinkl. Duže joj je trebalo da sve poveže, rekla - Hvala i, meni nenadano, krenula koračati čvrsto, utegnuto, da se čulo kako cipela sa svojom širokom petom od tri centimetra udara o parket. Zadnje što sam čuo, prije nego ću nastaviti čitati šta sam trebao pročitati, su bila kuhinjska leptir vrata koja su škripala dok se feder nije vratio u svoj prvotni položaj. Pitanje - Koji mi kurac sve ovo treba, sam preskočio.
