Podsuknja
djed je u partizanskoj uniformi
pobjegao iz dugačke kolone
koja je cijelu majčinu obitelj
sprovodila u koncentracijski logor
baka je na uniformu navukla podsuknju –
brzopotezna solidarnost
žena iz kolone
kada sam konačno dovoljno odrasla
i postalo je bitno
kopati dublje
razumjeti šire
uskoro neću imati koga pitati
od svih općih mjesta
od svih svireposti
ostalo je trajno zabilježeno
kad je djed bježao
neki su logoraši
vikali za njim
drž’te onog, pobjeći će
Obiteljski predjeli
“Who knows if birds are not the collection of all our sorrows?”
Colette Marin-Catherine
bježeći iz kolone
djed je dao nevidljiv signal
i ispustio djevojčicu iz naručja
vratiti će se s pojačanjem
baka je sad u rukama držala dvoje
nešto su vikali za njim
nije se osvrtao
onda su pucali ali nije bilo puta nazad
djevojčica je imala godinu dvije
ostala je tamo tri četiri
vrijeme je prestalo postojati
pretvarali su se u živo meso
***
krv sam vidjela tek u filmovima
mama nije govorila ništa o tome
sokom od cikle je liječila moju slabokrvnost
nije mogla gledati u crvenu tekućinu
a ja sam zurila u natečene trbuhe
djece iz biafre sa televizijskog ekrana
i nevoljko gutala obroke
jer su djeca afrike gladna
baka se sjećala da je i majčin trbuščić bio takav
ali ona baš ničeg
i danas joj je neprijatno jesti
od sve te gladi u njoj u svijetu
glad je prolazna kao i život govorila je
važno je ne okretati se gledati naprijed
kad je završio rat imala je šest
oblijetale su je ptice sakupljačice tuge
baka je na kraju puta u svom naručju
stiskala samo jedno
***
kad su se vratili u selo nije bilo
kuće ni hrane ni obuće
ni brata stojana
šljive i jabuke su ih držale na životu
i džem od drenjina
američki paketi su padali sa neba
a mi siti klinci osamdesetih vikali
avione baci mi bombone
prva majčina čokolada je bila saveznička
ista kakvu je mnogo godina kasnije
kupila u supermarketu
nije jela samo je držala i šutjela
pomislila sam
možda su je stigla sjećanja
zbog ukradenog djetinjstva
uvijek se rado igrala
dostajao je klip kukuruza
i evo je lutka sa vilinskim kosama
sjećala se stare sećije
mirisa petrovače
srne mire koja se grijala u štali
masti s alevom paprikom
ali se nije sjećala logora
***
mama kaže pusti sve to
treba gledati naprijed
a ja zaranjam
kao žedna u planinski izvor
u malog fašistu u meni
kakvim postajemo kad prešutimo
dok nekog odvode
odahnemo jer još nisu došli po nas
granice žilet-žice izbjeglički kampovi
avioni koji upravo sad negdje siju smrt
mržnja koju provocira različitost
ponavljanje istih grešaka
glad krv na rukama
ne mogu pustiti mama
u meni vrišti tvoj potisnuti glas
