iz zbirke Najgore i najbolje (2002)
***
Nema ništa bolje od kiše na filmu
muzike u taksiju
i rukom pisanih pisama sa mnogo pečata
i karmoizin-crvenih markica iz daleka
riječi poput ljepuškast, ciklon i KwaZulu-Natal
su najbolje
najbolje što sam dobio za svoj 12-i rođendan
bio je par takozvanih skuter-čizama
sa žarko crvenom podstavom od pliša i šlicom sa strane
i što me još uvijek obuzme sreća pri samoj pomisli
da zavučem stopala u njih –
to je najbolje
šuškave, novoodštampane novine na stranom jeziku
čije se pojedine, skoro razumljive riječi
ljuljuškaju u bučnom mraku teksta
poput cvjetova bijelog gloga u majskoj noći
su najbolje
najbolje je kada ti sklopiš svoju ruku
svoju prohladnu, pjegavu ruku oko mog kurca
i posadiš ga usred svijeta:
To je meni najbolje.
***
Nema ništa gore nego dobiti ljubavno pismo
od žene koju nisi u stanju voljeti
nikad ne zaspi oko pet popodne
jer to je najgorih snova doba
gdje grad tvoje mladosti uskrsne poput strme magle
u čijim klancima dozivaš ime svoje drage
i pronalaziš cipelu punu krvi
što se baš nikad ne mogu napiti toliko
da zaboravim koliko i najmanji svoj problem
je najgore
najgore je što najbolji zvukovi nestaju;
klepet putne pisaće mašine
grom pri paljenju Triumph Bonnevillea
i ono gusto, iščekivanja puno pucketanje
bioskopskih filmova i dragih LP-ploča
najbolje je uhom duboko u sebi
čuti kako crijeva najgoreg dušmanina
otresaju o hladan pod od cementa
a najgore što osveta nije nimalo slatka
već tužna poput ulice Petera Banga na pišljivom pljusku:
To je meni najgore.
iz zbirke Uzdrmano ogledalo (2011)
***
Iako si još uvijek lijepa
sada je to ipak na drugačiji način
nego onda kad smo plesali na kiši
a krkhost bila samo dio tvoje ljepote
što me poput šila bola u oko.
Danas kad se
slučajno sretosmo
na pljusku svjetlosti raskrižja Srebrne ulice
gdje si stajala u svojoj divnoj haljini
ljepota bi
tek dio tvoje krkhosti
što mi poput komadića stakla okrznu pogled.
***
Ovaj rasklimani kuhinjski stol
za kojim sjedim i pišem
je nesumnjivo mogao biti bolje skuckan
a isto vjerovatno vrijedi i za ovu pjesmu
i za toliko toga drugog
na ovom pohabanom svijetu
koji funkcionira iole ispravno
sve dok se čovjek može prilijepiti uz ženu
razum uz vjeru
a ružni snovi uz rad u uredu.
I možda je i današnji dan
u kom je pljuštalo od jutra do mraka
a ja primio tvoje promočeno pismo
mogao biti malko bolji.
Ali današnji dan nije ‘možda’ bio
on je bio
i sad ga više nema.
Zato je današnji dan bio najbolji.
***
Jedne večeri kad budem prolazio kroz park Østre Anlæg
zastat ću i zadubiti se
u svjetla grada iza filcanih grana
koja su me nekoć potakla da pišem prve pjesme
uskoro razvijene u crna pletiva
nad svjetlom kartice A4
dok me svaka ulica vodila ka novoj
gdje sam čekao nekoga
ko je, pokazat će se kasnije, takođe čekao mene:
Plavim koridorom Nørrebroa
gdje sve one žene o kojima cijelog života sanjam
stoje pred ulazima i puše King’s i zovu se Kate
izbit ću na podvožnjak tamo iza Carlsberga
i duboko dole vidjeti vozove kako se pojavljuju i nestaju u mraku
poput ljudi s kojima sam se družio i pratio jedno vrijeme
poput niza misli što najednom rasvijetli sve
poput zabluda, nada i šumova slutnji:
Na kraju ću popriječiti kroz jedan od ovih novih
prozirnih lučkih kvartova
kojima ni imena ne znam
i koji stoje tamo na vjetru
i već odavno nešto znače
nekome ko nisam ja.
S danskog preveo: Alen Mešković
