Bekim Sejranović je bio pisac neodvojiv od svog životnog puta. Živio je u koferima, na drumu. Činilo se gdje god da se nalazio ili putovao, da u tom mjestu, makar i najvećoj balkanskoj zabiti, ima drugove i kuću otvorenih vrata.
Upoznali smo se u Mostaru prije desetak godina kada je promovisao svoj roman Ljepši kraj. Poslije smo se viđali sporadično, po promocijama i pokojem festivalu. Uvijek je bio opkoljen fanovima i prijateljima. Još od romana Nigdje, niotkuda i nagrade Meša Selimović bilo je jasno da će Bekim biti pisac pod stalnim fokusom kritike i čitalačke javnosti. Popularnost mu je rasla, a Bekim je putovao, pisao i stizao prevoditi s norveškog. Za intervju s njim su se otimali časopisi i portali. Bio je svojevrsna književna zvijezda. A zapravo je živio čisti punk.
Epitet nomada, koji ga je pratio, nije mu smetao. Naprotiv, prisvojio ga je i uveliko opravdao autofikcijom u kojoj je uvijek imao nešto novo za reći. Iako su mu pojedini zamjerali da je stalno pisao istu knjigu, tačnije da je pisao pretežno o sebi, Bekim je u stvari kreirao originalan univerzum; hibrid koji se doticao egzila, ličnih depresija i propalih brakova, uglavljenih u nelinearne narative namočene drogama, alkoholom i seksom. Ta razbacanost po svijetu, i mnogo, mnogo Bosne i Balkana, učinili su ga možda i jedinim domaćim autorom otvorene ceste.
Čitajući Sejranovićev opus postavlja se pitanje može li čovjek danas pripadati bilo gdje. Neprestano propitivanje identiteta, usamljenost i nemogućnost adaptacije su konstanta u njegovim romanima. Živeći na raznoraznim relacijama, narator često započinje procese skrašavanja i konačnog smiraja od rastrganosti. Pokušaji se uvijek rasplinjavaju pod teretom ovisnosti, samosvijesti i nesređenih repova prošlosti. Javlja se poriv za odustajanjem. Bježeći primarno od sebe, pored Norveške stiže do Indije i Australije, tumara prašnjavim putevima u potrazi za odgovorima i srećom koja iščezava čim djelovanje opijata prestane. U priči Australian Open iz zbirke Sandale, narator odlazi daleko iz civilizacije i upoznaje nas s kontinentom kojeg nema na razglednicama; pustinjom, gradovima ukopanim u zemlju i odjecima engleske kolonizacije koja je učinila nepopravljivu štetu nad urođenicima. U slici Aboridžana koji po cijeli dan sjede u hladu, piju i ne rade ništa, ogleda se sve što je tužno i zatomljeno u životu. Sandale su i pored nekoliko ponovljenih priča iz debitantske knjige Fasung primjer vješto razlomljenog narativa koji odiše cjelinom i atraktivnim načinom pripovjedanja. Sejranovićeva najpitomija knjiga.
Stil kojim je pisao Bekim bio je jednostavan. I britak. Kratke, sočne rečenice. Emotivne. S poetičkim izvrtanjima. Često ih je počinjao veznicima. Gradio napetost na malom prostoru. Nije štedio nikoga, ponajmanje sebe, beskompromisno predavajući svoju intimu čitaocima. Njegova sposobnost da opisuje obični život, posebno mračne momente koje najčešće sakrivamo, doimala se urođenom, lakom, bez nategnutosti i forsiranja. Dok se mnogi autori bore sa imperativom vjerodostojnosti, željom da što uvjerljivije ispričaju priču, Bekim je oblikovao osobna iskustva u svima bliske emocije. Zato je Sejranovićeva proza, unatoč povišenom emotivnom naboju, efektivna i dopadljiva. Lišena bilo kakvog banalnog moraliziranja.
Porodica, čest motiv u Sejranovićevim romanima, prikazana je kao disfunkcionalna zajednica rasuta po svijetu. Često je govorio kako mora proputovati pola svijeta da obiđe svu familiju i rođake. Zbog razdvojenosti od svojih kćerki, poistovjećivao se s Dariom Džamonjom, prepričavajući neke od njegovih priča u Dnevniku jednog nomada. Činilo se da pored najbližih, postoji lista ljudi koje je obavezan obići. Ako su aerodromi bili njegovo predsoblje, drum je bio Sejranovićeva subina.
Na premijeri dokumentarnog filma Od Tokija do Morave imao sam priliku zaći dublje u Bekimov svijet kojeg sam načeo s Ljepšim krajem, a završio s Dnevnikom jednog nomada, žanrovski neodredivom knjigom, koja se i pored odličnih momenata, barem po mom mišljenju, može smatrati viškom u njegovom opusu. Iako je izašao nakon filma, roman Tvoj sin Hucklebery Fin legitimna je predloška ekranizacije pomenutog dokumentarca u kojem Bekim oživljava jedan potpuno zaboravljeni svijet avanturista, rubnih likova koji su odbacili ugled i društveni status, i otisnuli se cestama raznih kontinenata, da bi se potom vratili na vodene matice u želji da tu i umru. Balkanske rijeke su nekad bile čvorišta puteva koji su vodili u Evropu a danas njima prolazi omanji broj brodica, mahom privatnih plovila koja eksploatišu obale. U vremenu opsesivne tehnologije, kada su se ljudi uveliko udaljili od prirode i sebe samih, Bekimov roman poput Peannovog filma Into The Wild, u čitaocu uspijeva probuditi želju za avanturom; da se izgradi splav s piratskom zastavom, i spusti sve do Crnog mora. Takvih pomjeranja upravo manjka u Dnevniku jednog nomada. Iako je sam dnevnički zapis posebna forma koja često zahtijeva naklonost čitaoca prema autoru, doima se da ga je Bekim pisao samo za sebe, da ne zaboravi svoj hronološki ispreturan život.
Prošle godine u Sarajevu, na festivalu Bookstan, ugrabio sam desetak minuta da porazgovaram s Bekimom. Imao je barem dvadeset kila viška. Otvoreno je rekao da je na antidepresivima i da ne smije piti alkohol. Djelovao je umorno, zasićeno volanom. Vozač Formule 1 koji je dvadeset godina vozio po svijetu, a pri tom nije ulazio u pit-stop promijeniti gume. Tako bih ga opisao tada. Rekao je da pomalo piskara, da su nova izdanja u planu i da pozdravim njegovu ekipu u Mostaru. To je bio posljednji put da smo se vidjeli.
Kad sam pročitao da je iznenada preminuo, bio sam potresen. Ali ne i mnogo iznenađen. Samo sedmicu dana ranije poslao mi je svoju posljednju priču Miss Misery na otoku Susku koja je donekle nagovještavala njegovu pomirenost za smrću, opisujući čovjeka koji je bio jako slab, umoran i želio je umrijeti. Nestati. Bekim se bavio smrću jednako koliko i samim životom. Pisao kako treba uživati dok se može, stisnuti zube kad je teško. A nekad se samo predati. Čovjek nije stroj. On ide dok srčani mišić ima damara. Bekimov je prebacio broj obrataja. Ugasio se u trenutku kada je i cijeli svijet bio zaustavljen.
Prošlog mjeseca opet sam pročitao Ljepški kraj, vezivno tkivo trilogije koju još čine Nigdje, niotkuda i Tvoj Sin Hucklberry Fin. Njegova treća knjiga može se smatrati romanom u romanu. Počinje u djedovoj brvnari uklinjenoj u malo selo kraj Tuzle gdje su nekoć živjeli Karavlasi, a danas vehabije, pripadnici islamskog konzervativnog pokreta. Hrvući se s glasovima u glavi, nuspojavama neurednog i autodestruktivnog života, pripovjedač u bilježnicu istodobno ispisuje dvije priče, onu smještenu u kolibu, te drugu u sobičak u Oslu. U tjeskobom pritusnutoj kolibi on pokušava sastaviti fragmente događaja iz Osla, ljubavne veze koja je od samog početka, kao i skoro sve u njegovom životu, bila osuđena na propast. Pronaći će i dvoje davno izgubljenih rođaka iz sela koji nametnuto, s planom kojeg on odavno nema, postaju prekretnicom romana. Na tih dvjesto pedeset strana Sejranović uspjeva izvesti priču do ljepšeg kraja, priču koja prijeti da se raspadne pod teretom različitih sudbina, neočekivanih preokreta, i nestane u magli poroka. Možda i najbolji njegov roman, Ljepši kraj, pripovijest je nomadskog karaktera osuđenog na otuđenost i izgnanstvo, duhovno, a zatim i prostorno. Nešto s čim se mnogi, generacijski bliži čitaoci, mogu poistovjetiti.
Bekim Sejranović je bio jedna od najprizemnijih ličnosti u sujetnom svijetu književnika. Uvijek nasmijan, dostupan, susretljiv. Bio je i sve ono što su mnogi želji da budu. Lijep, velikog srca i neizmjerno talentovan. Neupitno je da će se njegove knjige čitati i doživljavati reizdanja koja će otkrivati posebno mlađa čitalačka publika.
Napomena: Tekst je prvobitno izašao u Bosanskoj Vili, časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja, Prosvjeta Sarajevo, 2020.
