Simbolika bijelog bora odavno je utkana u opšti, ujedno i slavenski mitos. Stablo simbolizira vječni život. Za razliku od čovjeka, može živjeti i do hiljadu godina. Onaj ko ga zasadi postat će besmrtan. Upravo je takav čin potreban izgarajućem svijetu, baš kao i Borozanova knjiga onom književnom.
Zbirka pjesama akademskog kipara Igora Borozana Bijeli bor (Buybook, 2020.) jedno je od posebnijih izdanja u bosanskohercegovačkoj književnosti. Poetički i strukturalno, autor napušta ustaljeni kanon koji je posljednjih dvadeset i pet godina oblikovao post-ratnu književnost i predaje se fragmentiranim slikama traume i sjećanja. Stalnim procesima stvaranja i razaranja stiha, tačnije njihovim ograničavanjem, Borozan slika nadiranje rata u lični prostor i ono što ostaje poslije njegove invazije u spokoj odrastanja.
Unutrašnji pejzaži kojima se bavi Borozan, melanholični su i ogoljeni. Njegova intenzivna zatvorenost ne odlikuje se u sažetosti forme već ostavljanju prostora bjelini. Kratke i razlomljene rečenice krhotine su autorovog sjećanja u brisanom prostoru kakvi su rat i poraće. Naglo sazrijevanje u takvim uslovima progutalo je cijele događaje i s njima nedorečene emocije. Ostao je samo osjećaj preživljene kataklizme. Borozanove pjesme su preostali četinari na goleti gdje je nekada disala ustreptala šuma.
Autorova emocija ima dubok i neobično uvjerljiv učinak. Prepoznavanje da je ona mnogo više od puke lične reakcije na traumu od presudnog je značaja za raznovrsnost raspoloženja zbirke. Borozan kolažira odjek čitavog jednog kolektiva i novonastalog svijeta. Osluškivanje tih disonantnih tonova vješto je prikazano u pjesmi Igra: Po zidiću djetinjstva poredane/boce pune vremena/Djeca ih gađaju/kamenicama/Cikom. Pjesma Žuta lopta opisuje svemoćnu tišinu nakon grušanja ratne buke i traženje imena za nju: Odbi se od zid obdaništa/Pepnu par puta po betonskoj stazi/Krenu lijevo – pa se vrati/Stade/Nikoga/Da je uzme. Kakofonije na kojoj počivaju ove goleme minijature portreti su sjena prepunih egzistencijalne nevinosti i strepnje.
Motivi porodice i očeve figure u pjesmama Veresija i U ime oca slikaju osiromašenost svakodnevnice uslijed trajnog progona iz jednog vremena: Sve odgurujući sram/otac pronese/kese/savlada stepenice/nekako/lako/S mrvama majka/pobrisa i par/suza. S druge strane, poput Sheridanovog istoimenog filma, Borozanova pjesma govori o mučenicima. Onima koji se suprotstave i onima što se ne odupiru, te različitim oblicima koje te borbe poprimaju. Očeva tiha snaga i bespoštedno davanje osjete se u stihovima: Otac spava/Ruka mu opružena/kao da daje krv/Na oduzetom dlanu/daljinski upravljač. Upravo u ovim momentima ogleda se autorova svijest o tome kako život nije samostalan pojam, već crpi smisao iz vibracija ljudske uzvišenosti.
Likovnost izražaja kojim Borozan vlada djeluje uznemirujuće lako. Mnogo pjesama iz zbirke gotovo plastično ukalupljuje emocije vezane za odrastanje i druge životne cikluse. Tražeći savršenu tehniku, autor odabire sintaksu u stihu i njome uobličava vjetrometinu puberteta i ritmičnost srednje dobi. Veliki odmor i Srednje godine najbolji su primjeri konciznosti izraza i snage pjesničkih slika. U tim bravurama nema prostora za još jedan veznik, kamoli stih: Rijeka me zove/na obale/Proljeće me zove/na pivu/Žena me zove/kući/Kćerka me zove/ta ta.
Održavanje intimnog i meditativnog sklada prisutno je u skoro svim Borozanovim pjesmama. One su napisane da ožive prešućeni, ili istraže slabo artikulisani svijet tranzicije i poraća. Priključe gitarsku distorziju na srce.
Čitajući Borozanovu zbirku, stiče se dojam da se radi o autoru koji je cijelog života u sebi nosio poeziju. Vajao je stidljivo, tiho i u samoći. Time se ovaj prvijenac može smatrati veteranskim ostvarenjem. I pošumljavanjem književnosti.
