(Adaptacija eseja prvobitno objavljenog u žurnalu EuropeNow)
U jesen 2015., dok su ljudi masovno bježali iz Sirije i drugih zemalja u Europu i bivali zaustavljani na granicama, dva spisateljska kolektiva kojima sam pripadala – jedan s većinom članstva u Sarajevu, a drugi u Atlanti – odlučila su proizvesti kolaborativni umjetnički odgovor na situaciju. Nazvali smo ga Projekt Borders. Hiljade ljudi pješice su gazile Balkanom. Drugi su pokušavali preploviti more. Jedna članica sarajevske radionice predložila je naziv No Borders, ali smo se ipak na kraju odlučile za izvorni prijedlog.
Sarajevo Writers’ Workshop (SWW) sam pokrenula u Bosni i Hercegovini 2012., s grupom pjesnikinja i spisateljica različitih nivoa iskustva koje su mi danas poput porodice. U grad sam prvo došla kao stipendistica kako bih istraživala za roman koji sam pisala. Bosanski prijatelji su me pitali je li knjiga o ratu? Rekla bih im da nije, a oni bi izražavali odobravanje ili olakšanje. Kasnije smo počele održavati sastanke radionice u Buybookovom kafeu, a potom u zelenoj sobi u SARTR-u, gdje bi nam se s vremena na vrijeme pridružila krojačica za koju smo zamišljali da pravi kostime i dijelove kulisa. Poslije sastanka otišle bismo na piće, obično u galeriju Boris Smoje, naše omiljeno napajalište.
Par godina kasnije, 2014., živjela sam u svom rodnom gradu Atlanti, gdje sam jedno vrijeme bila rezidentna spisateljica u centru za umjetnost Goat Farm. Naša sarajevska grupa sastajala se na internetu, a sastanci su izgledali kao kviz Hollywood-Squares – redovi lica na ekranu. Nekolicina nas je već živjela u nekim drugim zemljama. Ja bih subotom i nedjeljom ujutru rasklopila laptop u kafeu Warhorse pri Goat Farm centru, pa bismo razgovarale o svojim radovima preko virtuelnih granica.
Te jeseni, moja prijateljica L.S. (Laura) McKee i ja osnovale smo književnu grupu pod nazivom Narrative Collective, a Warhorse nam je postao okupljalište. Gotovo odmah smo počele razgovarati o tome kako da se umjetnički povežemo sa sarajevskom grupom. Laura je prisustvovala jednom od online sastanaka naše poetske radionice, a kako se migracijska kriza intenzivirala 2015., skupa sa ostalim članicama Narrative Collective-a rafinirale smo plan kolaboracije na zadanu temu.
Naša dva kolektiva brojala su ukupno osamnaest spisateljica, plus prevoditelj Mirza Purić. Dogovorile smo se da će nam tema biti granice – borders– te smo odlučile projekt iskoristiti da kroz prozu i poeziju ispitamo crte razgraničenja svih vrsta – fizičke, emocionalne, odnosne i generacijske, i mnoge druge.
Ovako smo organizirale radni proces: svake sedmice kačile smo radove na jednu online platformu. Mirza je prevodio tekstove sa B/H/S na engleski praktički odmah, tako da smo sve mogle čitati tekstove na oba jezika. Zatim bismo pokrenule pisanu diskusiju o pjesmama, pričama i esejima, uglavnom, ali ne isključivo, na engleskom. Održale smo i nekoliko grupnih video sastanaka – kojima su prisustvovali kućni ljubimci i jedno dijete – da pričamo o književnosti i razmjenjujemo ideje.
Zaprepastio nas je tematski opseg radova – pisale smo, između ostalog, o starenju, smrti, bolesti, ljubavi, napuštanju, djetinjstvu, mašti, izdaji i ratu, u nastojanju da istražimo granice koje nam presijecaju živote. Želeći da te radove nekako predstavimo, sljedećeg proljeća održale smo javno čitanje Projekta Borders u kafeu Warhorse – što nam je svojom podrškom i entuzijazmom omogućio centar Goat Farm. Spisateljice iz sarajevske radionice sudjelovale su putem video klipova (od kojih su neki bili titlovani na engleski) prikazivanih na velikom ekranu ispred zida knjiga. Smjenjivali su se kolektivi, video klipovi i čitanje uživo. Kao opčinjena sam gledala kako se na ekranu pojavljuju lica mojih prijateljica iz sarajevske radionice dok im se glasovi razlijegaju dugačkom prostorijom. Nedostajale su mi: pa, nismo li nedavno održavale sastanke u SARTR-u i pričale uz zujanje krojačicine mašine?
Dok sam slušala čitanja odlomaka iz naših tekstova, primijetila sam da nam se radovi preklapaju. Lirski subjekti u nekoliko pjesama opiru se bliskim prijateljima ili ih odbacuju. Neki radovi hvataju se u koštac s gubitkom majke. Pjesma jedne od Bosanki personificira naciju i dijeli pjesničku sliku šoljice čaja s pjesmom jedne od Amerikanki koja istražuje egzil i uključenost. Jedan od eseja opisuje autoričin susret s ženom u izbjegličkom kampu. Drugi pak radovi meditiraju o raznim aspektima djetinjstva, a smrt i mrak vrebaju na marginama teksta. Jedna bosanska priča tematizira podijeljeni svijet – urbani i ruralni – mladog protagonista, a jedna druga rascijepljeno iskustvo dvaju rodica, od kojih jedna živi u dijaspori.
Likovi se suočavaju sa svojim slomljenim roditeljima ili žive sa štetom koja je rezultat njihove vlastite disfunkcionalnosti. Jedna priča bavi se ciklusima povijesti koji se preklapaju sa odnosima među ljudima, a jedna govori o podjelama na jugu Amerike. Neki drugi radovi istražuju dezorijentaciju: jedna pjesma ispituje granice percepcije iz vizure lika starije žene koja ostaje bez vida; druga opisuje iskustvo mentalno oboljele osobe u gradskom autobusu; u jednoj od priča javlja se starac zbunjen promjenama u svom svijetu.
Dok smo nakon priredbe stajale ispred kafića na toplom noćnom zraku, jedna od spisateljica iz Atlante, Rachael Maddux, reče da joj je palo na pamet koliko joj podteksta vjerovatno promakne dok čita radove Bosanki. Nagađale smo, skupa s jednom prijateljicom iz istočne Bosne koja je prisustvovala čitanju, sadrži li jedna od priča političku referencu. Ako je tako, reče Rachel, njoj je promakla. Granice, čini se, postoje i u umjetnosti, primijeti ona. Čak i u ovom projektu.
Ali meni je nešto drugo sinulo dok sam slušala čitanja – naša zajednička ljudskost. Naš potencijal da se jedni s drugima poistovjećujemo, bez obzira na to razumijemo li u potpunosti kontekste u kojima živimo. Ne patimo svi isto i ne lomimo se na isti način. Bijemo različite osobne bitke. Dijele nas političke i ekonomske situacije. Privilegije staju na put pravdi. Sukob ruši i raseljava. Ipak, u nekim slučajevima, glasovi mogu preći granice, i ta istina – kroz priču ili umjetnost kao kanal veze – danas kao da glasnije odzvanja.
Prvi dio projekta Borders objavio je 2017. žurnal EuropeNow– gdje smo Mirza i ja dopisni urednici – na engleskom, u vidu temata koji se protezao na šest izdanja. A sada smo presretni što u partnerstvu sa portalom Strane ovu našu kolaboraciju predstavljamo na bosanskom/hrvatskom/srpskom. Mirza će prevesti radove napisane na engleskom. Kao i prošli put kad smo objavljivali u EuropeNow, tekstove ćemo podijeliti u nekoliko tura koje će izlaziti tokom nekoliko mjeseci, a bit će praćeni vizuelnim odgovorima bh fotografkinja i fotografa.
Nadamo se da će vas ove priče, pjesme, eseji i fotografije dirnuti.
Sa engleskog preveo: Mirza Purić
U projektu Borders sudjeluju:
Spisateljice
Selma Asotić
Naida Avdović
Marina Alagić Bowder
Neđla Ćemanović
Nermana Česko
Dijala Hasanbegović
Melanie Jordan
Kulović Selma
Esther Lee
Rachael Maddux
Stacy Mattingly
L.S. McKee
Suzanne Mozes
Mirza Purić (prevoditelj)
Máire C. Ryan
Matea Šimić
Kate Tuttle
Daniela Valenta
Zerina Zahirović
Fotografkinje i fotografi
Merisa Bašić
Vanja Čerimagić
Dario Kristić
Kenan Muslić
Nerma Sofić
Sanja Vrzić
Stacy Mattingly je koautorica bestsellera Unlikely Angel u izboru New York Timesa. Radove je objavljivala u žurnalima Oxford American, Atlanta Journal-Constitution, EuropeNow, i mnogim drugim. Godine 2012., pokrenula je Sarajevsku spisateljsku radionicu (Sarajevo Writers’ Workshop) u Bosni i Hercegovini, a kasnije je sudjelovala u vođenju razmjene pod nazivom Narrative Witness (Caracas-Sarajevo) za International Writing Program, projekat Sveučilišta u Iowi. Stacy predaje kreativno pisanje na sveučilištu Boston University i u školi GrubStreet, i radi kao asistentica na Berklee College of Music. Radnja njenog nedavno završenog romana odvija se na Balkanu dvijehiljaditih.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
