proza

Tena Lončarević: Kuću treba srušiti (odlomak)

Objavljeno: 12.02.2024

VRATITI SE KUĆI

Klempave pseće uši poskakuju gore-dolje kao da hvata zalet za polijetanje, onako kako to već čine blesavo radosni psi, mašući repom i isplaženog jezika u žednom, kratkom dahu. Prizor je to koji se svakodnevno ponavlja; kad joj čuje korake, sa stražnje strane dvorišta zatrči se prema ogradi i zatim tapka na mjestu vrteći repom kao helikopterskom elisom dok ona konačno ne otvori kapiju i pomiluje ga po glavi. Zatim joj se nasloni nogu i tako zalijepljen prati je do ulaza u kuću zavijajući potiho i zadihano.

I sada je tako, sitno lupkaju šape po kamenom prilazu, čuje pseće dahtanje dok prislanja ruku na kvaku. Pritisne pa pusti. Dahtanje postaje cvilež, čuje grebanje šapa po kapiji. Dlan i dalje osjeća kvaku, ugrijao se metal, vlažan je, ljigav. Uznemirenost psa se pojačava, prokopao bi tunel kroz ogradu da može. Ona stoji ispred, ali ne ulazi. Pseći cvilež zagušen je bukom u onom uskom prostor između njenog tijela i oklopa što se oko nje stvorio, sve ju čvršće steže. Koža bridi, peckaju nevidljive iglice raspoređene po epitelu, kosti tutnje. Čuje divljanje iza ograde, cvilež i grebanje zagušeno je slabošću koju osjeća, njena ruka nema snage pritisnuti kvaku, metal klizne u konačnoj odluci – neće ući, produžit će dalje. Dalje od vlastite kuće.

Nije joj nova ta neposlušnost tijela, dah koji postaje sve kraći i osjećaj pucanja kože, kao da joj neki nevidljivi, okrutni prsti grubo rastvaraju tek zarasle rane. Svaki se dan ponavlja isto, iskorači iz ureda pa se pješke zaputi kući. Iako bi mogla skratiti hodanje presijecajući tržnicu, uvijek odabire duži put, zalazi u rubne ulice uspavanih naselja i polako prebacuje stopalo pred stopalo mjerkajući zapuštene, popucale staze. Svaki je novi korak sve teži, kao da su joj na cipelama svezani utezi koji se aktiviraju kad se približi cilju. Ipak, obično ne zastaje, ritam je zadan, neminovno je sve što slijedi i što se ponavlja iz dana, u dan, u dan, u dan. Pritisak na tren popusti kad pod prstima osjeti meku pseću dlaku, neutralizira ga nerazumno životinjsko veselje. Kad joj se nasloni na nogu i tako zalijepljen prati do ulaza u kuću, osjeća da je hrabri, bez tog ne bi smogla snage ponovno ući. Danas, međutim, ne može. Kvaka klizne iz dlana, pseći cvilež svira odustajanje. Prati je to zavijanje, prodire kroz mrežu ulica kojima se udaljava.

Njen se dan dijeli na dva dijela. Onaj prvi, uredski, gdje vlada smirujuća logika brojeva, u kome pušta da joj kroz tijelo prolaze računovodstvene bilance, ljuljuška se u njih kao u najmekši jastuk i onaj drugi, koji nastupa nakon što čistačica nekoliko puta nervozno usisavačem udari o vrata dajući joj do znanja kako je radno vrijeme odavno prošlo, da je samo njen ured još ostao. Tada se mekoća raspline, a staloženost brojki zamijeni težina koju sa sebe ne može stresti. Čini se da je nekad ipak bilo lakše, dok su djeca bila s njima pa joj se dan sastojao od beskrajnog niza obaveza. Uvijek je nekog trebalo pokupiti s kakve aktivnosti, hitno skočiti do trgovine, uvijek je netko bio balav ili pod temperaturom, uvijek je nekome trebalo obrisati suze ili riješiti zamršene jednadžbe u kakvoj zadaći. Rastezala se preko troje mališana kao indijska božica s dvostrukim parom ruku opslužujući njihove potrebe do sretne obamrlosti svojih. Sada je ostao samo on i, iako to nikome nikad ne bi priznala, prvi put ga zaista vidi.

Negdje u njoj i dalje je titrala slika mladića rudlave kose i u izblijedjelim poderanim trapericama, onakvog kakav je bio kad su se tek upoznali. Dolazio bi po nju na crvenom Tomosu, razmetljivo nasmijan, kao da jaše Harleya Davidsona, a ne moped koji je posudio iz tatine garaže. Na prekratkom sjedištu morala se dobro zalijepiti uz njegovo mršavo tijelo, uz miris teksas prsluka i kratak dah. Osjećala je kako mu srce bučno lupa, gotovo jednako bučno

kao i njeno. Nisu imali puno vremena, tek toliko koliko stane u nikad do kraja preuređeno potkrovlje u kući njegovih roditelja, kauč na razvlačenje, hodalicu u koju je odložila kćer kad ga je ugledala u maskirnoj uniformi i žutim čizmama na nogama. Nikad se nije vratio; to što je istovareno iz četvrtastog autobusa nakon 271 dana Mitrovice više nije bio on.

Na prepunom osječkom trgu gurala se kroz gustu masu nestrpljive svjetine, plač žena i osušenih majki miješao se s monotonim razglasom; među deklamiranim imenima, nju je zanimalo samo jedno. Kad ga je konačno zagrlila, onako savijenog i blijedog, njegove ruke nisu uzvratile zagrljaj, klonule su uz tijelo, pomislila je na krpenu lutku koju je u djetinjstvu vukla za sobom. Jauknuo je pa se ipak nasmiješio. „Morat ćeš lakše“, sjeća se te rečenice, prve koju je od njega čula nakon tolikih dana straha. Zadigao je prljavu potkošulju, ispod su hematomi bojili ono što je nekad bila njegova koža. „Živ si“, to mu je rekla, „sve ostalo će proći.“ Ali nije prošlo, prošao je samo život. Njen je rudlavi mladić ostao tamo na hladnom betonu logora, s glavom utaknutom među koljena, po njemu još uvijek padaju udarci pendreka i vojničkih čizama, lome mu rebra, usitnjavaju ga, mrve, gnječe u prah. Nju na povratku s posla dočekuje siva koža i upaljene oči, nervozni, rastrzani pokreti. Nikome ne bi priznala kako zna da je sve što su kasnije živjeli ostalo izvan njega. Rođenje još jedne kćeri pa sina, zidanje kuće na naslijeđenom placu, rođendani i obljetnice, smrt roditelja, dječje utakmice i nastupi u glazbenoj školi, maturalne zabave, sijede u njenoj kosi i miomi koji su joj ispraznili zdjelicu, vagon za vagonom za vagonom, kompozicija koja mu je otklopotala pred očima. Nikome ne bi priznala kako je ona za njega sasvim prozirna.

Sada odlazi. Odustaje udaljavajući se sve dalje od ograde kroz koju nije mogla proći. Hoda otresajući sa sebe težinu, nesvjesna kako je put kojim se kreće potpuno isti kao onog davnog popodneva kad ga je panično tražila po naselju pomišljajući na najgore. Izbivši pred prugu, sjeti se tog prizora, sjeti se sivog obrisa njegovog mršavog tijela, sjeti se kako ga je jedva razabrala od dugačkog šiblja na vlažnom polju. I kao da se to događa upravo sada, zatrubi lokomotiva, a dugačka kompozicija zauzme sliku. Sjeti se onog vala radosti koji ju je cijelu prožeo kad je shvatila da je živ. Sjeti se kako je potrčala prema njemu posrćući preko zapuštenog polja, kako joj je šiblje trgalo najlonke, a ona se smijala sve glasnije i glasnije, prekrivši glasom zvuk trube i klopotanje vagona. Živ je, samo stoji uz prugu, samo stoji. Stoji. Sjeti se koliko mu je trebalo da se prene, da ju konačno ugleda, trebala mu je njena ruka na leđima, dlan koji je skliznuo u dlan, u čvrsti stisak. „Ajmo kući“, sjeti se kako je, još zadihana od trčanja, rekla. Kimnuo je glavom i pustio da se zalijepi uz njega usmjeravajući mu korake. Sjeti se nerazumne radosti koja ju je cijelu prožela dok su hodali tako nerazdvojivi.

Pomisli kako se već mrači, a nije još ni 5 popodne, ljubičaste sjene padaju po krupnom kamenju i korovu uz prugu. Pomisli kako sigurno opet nije ugrijao ručak što ga je ostavila na štednjaku, a morao bi jesti. Pomisli kako pas možda još uvijek cvili, a i kamo je to ona mislila poći, kamo je mislila?

Tena Lončarević, Kuću treba srušiti, Naklada Fragment, Split, 2024.

podijeli ovaj tekst