Pismo
Na dnu ladice noćnog ormarića, ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilom druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Pokatkad, kad izvlači komad rublja, prstima zapne za njega. Ne može se reći da je to zapinjanje jako uznemiri, ono je toliko dugo dio njene svakodnevice da se gotovo ispraznilo od značenja, ali jagodice prstiju kao da ipak malo pecnu, a tijelom prođe blaga struja. Nada zna kako nije zdravo to što radi, trebala bi pustiti da prošlost bude prošlost, no pismo i dalje ostaje na dnu ladice uljuljkano pamukom i svilom.
U nekoliko ga je navrata skoro uništila, barem joj je namjera bila takva. Prvi put kad je, s Matijom na rukama, otključala poštanski sandučić i onako siva od cjelonoćnog umirivanja uplakanog sinčića, među računima pronašla tanku kuvertu. Matija je taman zaspao, umotan u laganu frotirsku deku, njegova joj je glavica pritiskala pregib lakta i kožu pretvarala u zgnječenu, mokru postelju. Sjeća se te ljepljivosti, njegovog uravnoteženog disanja uz svoj, od poroda još mekan i nabrekao trbuh. Ljepljivost ju je sačuvala da se ne raspadne, da se, kada konačno otvori kuvertu, ne razbije u hrpu nepokupljivih komadića.
Naslućivala je što se nalazi unutra, sjeća se te iznenadne slabosti, crnila koje nastupa naglo, kao kad poklopac zatvori blendu fotoaparata. Ono malo krvi što je još imala u sebi sjurilo se u tabane, stajala je tako neko vrijeme, bijela nepomična prikaza, s djetetom u jednoj i kuvertom u drugoj ruci. Tada je shvatila da su neke stvari jednostavno neizbježne, neke su stvari kao smrt. Pismo nije poderala, privinula je Matiju na prsa, duboko udahnula miris bebi pudera s pregiba njegove kože i polako, riječ po riječ, čitala.
Ludice moja,
znam da je opasno, ali moram ti pisati… Lud sam, eto, sasvim lud, njušim prste kao pas u nadi da je na njima ostao tvoj miris, barem trag tvog mirisa, da ga udahnem duboko, da mi probudi krv. Uz tebe sam živ, moraš to znati, iako nikad nećeš biti samo moja, ti jesi sasvim moja, cijelim svojim raskošnim tijelom koje nosim na koži stalno, svaki dan i svaku noć. Vjeruj mi, sa mnom si uvijek. Ponekad se uhvatim kako šapćem slogove tvog imena, Sil-va-na, klize mi po jeziku, moj jezik klizi po tebi, Sil-va-na, svilena moja Silvana… Hvatam se za tvoje ime kao utopljenik za zrak. Znaj da mi je užasno što se ne možemo odmah vidjeti, ali naći ćemo načina, hoćemo, moramo, dišem za taj dan.
Tvoj, sasvim i potpuno tvoj,
Dobriša
***
Neposredno pred zoru, dok još ulične lampe gore pod prozorom spavaće sobe, a prvi se susjed kašljucajući vraća iz noćne smjene, Dobriša se privuče uz Nadu, obgrli je rukom i zavuče joj glavu pod kosu. Matija spava u sobi do njihove, leži na trbuhu i poluotvorenim ustima u jastuk diše svoje dječje snove. Njihov debeli tigrasti mačak lijeno zijevne pa odtapka do zdjelice, Nada kroz poluotvorena vrata čuje kako jezikom bubnja po površini vode. Ona otvara oči, budi se. Još će neko vrijeme ležati u toplini Dobrišinog tijela osluškujući pospani spokoj jutra. Minute na zidnom satu posrću od sporosti, sve je kako treba biti. Neposredno pred zoru Nada se ljuljuška u taktu zavjese koju blagi povjetarac ritmično upuhuje i ispuhuje kroz prozor. U zoru je sve novo, ne postoji ništa od jučer, Nada na tren zaboravlja.
Kasnije u dan ulaze slike.
Dobriša ju steže uz svoja prsa i, dok ga ona plačući odguruje, govori: „To je gotovo, vjeruj mi, osvećuje mi se jer sam prekinuo, ostavio sam ju, ti si ta koju volim. “ Pa zatim tiho, glasom koji puca, ponavlja: „Izvini, ne znam što me spopalo, bio sam idiot, izvini, izvini…“
Matija leži na kauču u kuhinji njezinih roditelja, okružen je jastucima koji improviziraju stranice krevetića. Tranzistor koji obično cjelodnevno trešti sada je ugašen, ali Matija ne spava, meškolji se i ispod dudice nervozno cvili. Otac se saginje dok ulazi kroz niska vrata, ne govori ništa, pogleda Matiju pa nju. U njegovom je pogledu sadržano sve što neće izgovoriti. „Potpuni si promašaj, sve si sjebala, vraćaš se roditeljima bez diplome i s bebom. Jesi li tako zamislila svoj život? Što ćeš sad? Što ćeš?“ Majka podiže Matiju, smješka mu se i tepa: „Mata moj nemirni, sunce bakino…“ Nada promatra kako se ljulja otegnuta, povorana koža na majčinim nadlakticama. Ostarjela je. Sve je ovdje ostarjelo i smanjilo se, strop i zidovi stežu ih sve više. Nada shvaća da u toj kuhinjici za nju nema mjesta.
Silvana izlazi iz zgrade općine. To je ona, to je zaista ona, iznenadna nervoza u Nadinom trbuhu ne laže. To mora biti ona, guste, crne vlasi plešu na vjetru, ispod njih otkriva se i skriva lice koje je morala vidjeti. Sigurno je barem desetak godina starija od nje i od Dobriše, lice joj djeluje zrelo, na njemu nema traga djevojačke punačkosti, a usne su optočene dvjema borama. Bori se s neposlušnom kosom, burma na prstu zasvjetluca među vlasima kada ih nakratko odmakne od očiju. Lijepa je na neočekivano prigušen način, osim te živahne kose, na sebi nema ništa napadno. Dugački sivi mantil stapa se s fasadom, ispod raskopčane dugmadi proviruje obična uredska suknja i plava bluza s mašna-kragnom. Izlog kavane iz koje Nada promatra prizoru daje filter neobične mekoće, na tren pomisli kako se radi o filmu, a ne o njezinom vlastitom životu. Mekoća ujedno ublažava udarac suočavanja. To je ta žena, to je Silvana. Nada ne zna što je očekivala, neku razmetljiviju, potrošniju verziju ljubavnice, valjda, neki trag jeftinoće, kratkotrajnosti. Preplavi je tuga, pomisli da je u tom ljubavnom filmu možda ipak ona sama smetnja, možda je baš ona višak, supruga-prepreka. Uz pločnik staje bijeli Opel Kadett, Silvana otvara vrata i nestaje na suvozačevom sjedištu.
Dobriša stoji pred ogledalom, veže kravatu i pjevuši: „Nadalina, Nadalina, da si moja Nadalina, jemala bi muškardina, da si moja Nadalina…“ Matija u hodalici juri kroz hodnik i cijuče kao da pjeva s njim. Nada zastane na dovratku raznježena prizorom, a zatim u ogledalu ugleda Dobrišine prste kako premeću svilenkastu tkaninu. Pred njenim očima to prestaje biti kravata, pretvara se u mašna-kragnu, zrak zagušuje glasno dahtanje, njegovi je nestrpljivi prsti razvezuju, njegovi nestrpljivi prsti sada kidaju dugmad s plave bluze, proviruje Silvanina koža. Od svile je. Naravno da je od svile. Nada na sekundu zažmiri, dovoljno da stiša Dobrišin uzbuđeni dah, dovoljno da se pribere, da ponovno začuje Nadalinu i Matijin cijuk. Podigne ga iz hodalice, Dobriša im iz ogledala namigne. Nada se prisili nasmiješiti, neće mu reći da je ogledalo razbijeno i da će odsad za njih postojati samo niz izlomljenih komadića-odraza.
Ni ona sama još ne zna kako pismo nikada neće baciti, ostarjet će pored noćnog ormarića u kojem je skriveno.
