Josip Korpar nije odmah shvatio da je mrtav. Zakoračio je preko praga čudeći se zašto ponovno ulazi u kuhinju kad je maloprije već ušao; ušao, sjeo za stol i taman zagrabio žlicu juhe, a sad ponovo prekoračuje prag. Pomislio kako je u pitanju déjà vu, ali krajnje mu se neobičnim učinilo to što na sebi ima samo košulju; zakleo bi se da je u kuhinju ušao noseći sako, ušao pa ga odložio preko naslona stolice. I zaista, sako je stajao na naslonu kako je i očekivao, točno tamo gdje ga je i ostavljao svakoga dana nakon posla. Ankica mu je dugo prigovarala što se ne preodjene čim se vrati kući, već sjeda tako za ručak puštajući da se kuhinjski mirisi uvlače u finu vunu sakoa, a naramenice izlizuju preko vršaka stolice. Prigovarala pa se naviknula. Uostalom, što je brak nego prepuštanje, pristajanje na suživot s čudnovatim navadama drugog bića.
Začuje vrisak pa pomisli kako je to neobično; nije ni primijetio da ga je od prelaska praga pratila samo tišina, a sad je taj krik upalio zvukove, kao kad se na televizoru pritisne ono unmute dugme.
– Joza, diši, molim te, Joza! – jedva joj je prepoznao glas, ta panična, prodorna nota sasvim ga je iskrivljavala, kao da je u pitanju glas potpune strankinje, a ne žene s kojom je u braku više od četvrt stoljeća. Ali to jest Ankica, sad je siguran da jest, trči do telefona rušeći stolicu pred sobom.
– Ovdje… – zausti da joj kaže kako je pošla u krivom pravcu, da se samo treba okrenuti i vidjet će ga na kuhinjskom pragu, no zanijemi kad ugleda sebe. Da, tamo, na svom uobičajenom mjestu, sjedi, zapravo leži, s glavom položenom na kuhinjski stol – on. Pomisli kako je neobično što se nije odmah primijetio, a zatim shvati da je neobično zapravo to što, izdvojen iz sebe, gleda u samoga sebe. Jesu li to uopće iste osobe? Mogu li to biti iste osobe? Onaj čovjek što mu je glava položena na kuhinjski stol doduše nalikuje na njega; kad mu se sasvim približi, vidjet će onaj madež na obrazu oko kojeg mora posebno oprezno kružiti britvicom, vidjet će svoj nos, svoje uho, svoj vrat i rijetku kosu na tjemenu, ali kao da to više nije on. Čovjek za stolom samo je tijelo, prazna ljuštura iz koje je skliznuo.
– … da, da, prvi kat, požurite! – čuje Ankicu, telefonska slušalica pada na postolje, njeni koraci udaraju po pločicama.
Vidi Ankicu kako se bori s onim tijelom u kojem više nije prisutan, onako sitna pokušava ga ispraviti i održati na stolici. U ruci joj je krpa, drugom ga rukom grli i prislanja na sebe. Posrće, mogla bi se i sama srušiti pod tim teretom koji je iznenada na njoj, ali izdržava, pronalazi uporište. Vidi kako mu brzim pokretima briše rezance s desnog obraza i naslanja svoju glavu na njegovo tjeme. Želi joj prići, zagrliti ju, utješiti, ali noge mu se ne pomiču. Vidi kako drhti dok mu šapće riječi koje on više ne može čuti, gube se u huku koji postaje sve jači i jači dok ne poprimi sasvim poznat zvuk. To su valovi, silovito udaraju o betonsku obalu, pjene se i rasprskuju iznad njihovih glava. Ponovno je u onoj zimi kada je prvi put vidio more, grije Ankičine ledene šake, puše u njih pa ih trlja svojim golemim dlanovima; trebao bi se osjećati nezgrapno tako krupan u odnosu na njenu krhku građu, ali kad ju zagrli, njeno se tijelo uglavi u njegovo rame sasvim prirodno, kao da mu je jedino tamo i mjesto. Preplavi ga toplina i dragost, stišće Ankicu želeći se zaključati u taj trenutak.
Ona pjena s vrha vala nadire silovito, sa sobom povlači cijeli prostor, nestaje betonska obala, nestaje trošan primorski gradić u pozadini, nestaju njih dvoje; nestaju kao da i nisu bili ništa drugo do siluete na kakvoj slici s temom bure. Sve što vidi zapjenjena je bjelina, umočen u nju prepušta se, pušta da mu uđe pod kožu, da ga naizmjence golica i blaži. Zažmiri, nema više potrebe za slikama, ostaje samo taj prozračan dodir i šum valova. Negdje u daljini ženski glas pjeva tijo noći, moje zlato spava, nad glavom joj od bisera grana. Pucketav i nježan, prepozna ga odmah, iako je mislio da je to nemoguće, majka je umrla prije njegovog drugog rođendana. A evo je sad, pjeva pjesmu kojom ga je nunala u san u onom vremenu koje je ostalo izvan njegova sjećanja.
Josip Korpar zna kamo treba poći.
