Odmaknuo si ruku. Ne podnosiš me više.
Rastu rečenice u meni. Šire se, nadimaju, zaposjedaju prostor. Tiskam ih gore, pokušavam ih pogurati, neka idu van, neka me konačno puste na miru. Ali neće, zgusnule su se u grlu, napravile barikadu. Neće. Šutim.
Promatram tvoje lice. Dobro, nije baš da zurim, više krajičkom oka pogledavam, nastojim biti neuočljiva, ali znam da nisam. Ti osjetiš da te promatram, namjerno se nećeš okrenuti. Kažnjavaš me.
Odakle ti taj grč na licu? Mrziš me. Oko nas je sve suprotno nama. Nije trebalo ovako ispasti. Nije.
Sjedimo na obali, noć je. Smirila se površina mora, odahnula od kupača, vriske, kričavih napuhanih igračaka. Ovo je trebalo biti vrijeme za nas dvoje. Šutiš.
Tebi je to sigurno glupo. Kič.
Kupila sam bocu domaćeg crnog vina, smjestila djecu na spavanje, ugasila televizor i izvukla te van. Kako idiotski. Iznijela sam nam čak i čaše na stalku. Smiješno izgledaju u našoj tišini. Nakaradne su, pretjerane. Njima bi trebalo zveckati, uz njih bi trebalo izgovarati nježne riječi, šaputati, golicati ih smijehom.
Otpijam gutljaj. Opora tekućina mi klizne niz grlo. Tvoja je čaša još puna. Možda kad bi popio malo, možda bi se to lice pokrenulo.
Kako je nekad sve bilo jednostavno. Sjećaš li se?
Bilo nam je dovoljno hodati jedno pored drugoga, naša su stopala davala ritam riječima. Koliko smo samo hodali, ajme. I ništa nam drugo nije trebalo, koraci i zvuk naših glasova. Ubacivali smo se jedno drugome u riječ, škakljali se govorom, izvlačili iz najtamnijih zakutaka neke skoro zaboravljene priče, provjetravali djetinjstva. ..
Sve smo trebali ispričati, ponekad me brinulo da neće biti dovoljno ulica za sve što treba izgovoriti. Sve, sve je trebalo podijeliti, muziku, filmove, knjige. Sve je to bilo dio nas, citati su strujali krvotokom, ulazili nam u organe, mijenjali stanice. Mi smo bili glazba, odgledani filmovi, pročitane knjige. Sjećaš li se?
Bilo je to onda kad smo se još mogli oduševiti. A onda bi me otpratio kući i do dugo u noć slao poruke. Uvijek je ostajalo toliko toga za reći, sati su se rastapali kao na onoj Dalijevoj slici, a nas dvoje trčali kroz riječi. Možda smo ih jednostavno potrošili, možda smo došli do konca, nemamo si više što reći. Dvije olupine izvučene na obalu. Oronuli smo.
Ja sam samo htjela još malo onog vremena prije, one čežnje, tebe za mnom i mene za tobom, bože, kako je to glupo. Glupo ti je, zar ne?
Postaje stvarno hladno. Ljetni se povjetarac prometnuo u vjetar. Mičem kosu s lica i osjetim kako drhtim, ruka me ne sluša, ne želi se smiriti. Kad bi me barem zagrlio, utonula bih u tvoja prsa, zagrijala se tvojom toplinom. Koliko dugo me nisi zagrlio? Između nas se podiže neka oku nevidljiva barikada, sa svake strane ostaju samo nijemi monolozi.
Ustajem.
– Laku noć – uspijevam progovoriti.
– Ideš?
– Idem, da.
Odlazim.
* * *
Ustuknula si. Do toga smo, dakle, došli.
Moja je ruka samo htjela maknuti kosu s tvog lica, vidio sam to, znaš, taj tvoj trzaj. Moj ti se dodir, dakle, gadi, hm…
Nekad je neprirodno bilo stanje u kojem se naša tijela nisu doticala. Bili smo nepotpuni jedno bez drugoga, čestice koje sumanuto, bezglavo odskakuju i svoju putanju pronalaze tek kad se spoje. Nekad je sve bila izlika da se dotaknemo, hladnoća ulice u predvečerje kad bi stavila svoju ruku u džep mojeg kaputa, tvoji su se prsti mogli zagrijati jedino u mojem dlanu, eh, da. Stalno si me doticala, namještala mi kosu, ispravljala nabore na košulji, smirivala smijeh skrivajući se u mom ramenu. A vidi nas sad.
Ne mogu te pogledati. Ne nakon tog trzaja. Vidio sam to. Vidio sam trenutak u kojem ti je moja ruka postala uljez, nepoželjni, nametljivi stranac. Ja ne znam što očekuješ sad. Šutiš, reci nešto, hajde, što radimo mi ovdje?
Osjetim da me promatraš. Zašto me promatraš? Što želiš od mene? Ovdje sam, ja sam uvijek ovdje, ali ti to više ne primjećuješ. Živimo prazni, prozirni smo, dani prolaze kroz nas.
Ja ne znam kako to tebe ne smeta, kako možeš tako. Naši su se razgovori sveli na upute za uporabu, popravci u kućanstvu, nabavke, vozanje djece od točke A do točke B i natrag, računi, večernji televizijski program. Je li to htjela ona djevojka što mi je raskolačenih očiju prepričavala kako se osjećala slušajući zadnji Caveov album?
Kako si se ti znala oduševiti… Mislim da sam se u to i zaljubio. U tu energiju što je puštala da je zarazi ljepota svega što ju je okruživala. Ti si bila potpuno uštekana u svijet, sve je bilo jasno i sve je s tobom bilo smisleno. Ja sam se samo prepuštao, tvoja je struja ulazila u mene, nikad prije nisam toliko gledao, slušao, osjetio. Činilo mi se da prije i nisam živio. A što radimo ovdje sad? Što je ovo?
Sad se ne mogu okrenuti prema tebi. Ne mogu te pogledati. Raspao bih se kada bih sreo tvoj pogled i u njemu prazninu.
More nam se približava, ono će još rasti, nevažno je sve ovo, zapravo. Crna voda i crno nebo, dvije šutljive sjenke i šupljikav pokušaj življenja.
– Laku noć – progovaraš konačno.
– Ideš – ne znam što drugo reći.
Već si na nogama, uzimaš svoju čašu i okrećeš mi leđa. Tako jednostavno.
– Idem, da – čujem te kako govoriš.
Ostajem.
