Lubanja iz kompleta Ljudsko tijelo
Nismo skupili puno dijelova plastičnog ljudskog kostura iz kompleta koji se u nastavcima prodaje na kioscima, samo lubanju i dva oka, dvije ping-pong loptice sa smeđim šarenicama. Uglavljene u duplje, okrugle, bez kapaka, izgledaju iznenađeno. Moje je dijete brzo izgubilo interes za sastavljanje, lubanja je previše realistična, ne izgleda kao dječja igračka, prije kao dio pravog kostura.
Ti sjediš na tepihu, tamo sam te posjela misleći da je to najsigurnije mjesto, s kauča ili stolca sigurno bi pala, ovako na podu, okružena jastucima, ne možeš se ozlijediti. Izlazim na samo par minuta, kada se vratim, zateći ću te s lubanjom u rukama. Nije mi jasno kako se tu našla. Ti si i dalje na podu, pruženih nogu i savijenih leđa, u položaju u kojem sam te i ostavila. Čini mi se da ti na licu titra naznaka blagog osmijeha, sigurno mi se samo čini, tvoje je lice mjesecima već glineni odljev, prazno od osjećaja i raspoloženja.
Držiš lubanju u rasklopljenim dlanovima, savijaš se nad njom kao u nekom molitvenom zazivu. Bijele vlasi padaju ti na lice, sklanjam ih iza uha, ali i dalje ne mogu razaznati što mumljaš. Zvuči kao tepanje, nježno, šaputavo.
Tepaš li to svojoj smrti, ti dragi, dementni Hamlete?
Kutija cipela veličine 37
Ispod tvoga kreveta kutija je nekadašnjih cipela damskog broja 37. U njoj su pisma i nekoliko fotografija sakrivenih od obiteljskih albuma. U njoj je skladište tvojih nekadašnjih života.
Otvaram crveni poklopac pa ga ponovno vraćam. I dalje je neprilično prebirati po tvojoj intimi, iako ti intime zapravo više i nemaš. Ta je riječ iščezla s prvim smeđim tragom na pozadini tvojih hlača, zagubila se među paketima pelena za odrasle i vlažnim maramicama čiji me miris proganja mučninom. Otvaram crveni poklopac, ipak ga otvaram, raskopavam i to malo što je od negdašnje tebe ostalo.
Sve si čuvala, svako pismo uredno slagala po vremenu stizanja, svaku primljenu fotografiju vraćala u omotnicu. Tvoja mala ljubavna kutija, muzej života koje si mogla odabrati, a nisi.
Moji su prsti provalnici, nezgrapni i nepristojni, ne pripadaju ovoj kronologiji, razbucat će ju svojom prisutnošću. Ipak, ne mogu se suzdržati, gutam davne rečenice, nježna, stidljiva obožavanja i vatrene molbe. Koliko je samo truda uloženo da se dopre do tebe, da te se barem riječima dotakne, gane. Koliko se mladića grčilo pod slabim svjetlom studentskih soba, molilo te – dođi. Zadnji novac ostavljen u fotografskoj radnji, najbolja košulja i pred ogledalom uvježban izraz lica, maleni portret koji putuje tebi.
Crvenim poklopcem zatvaram meandre tvojih prošlih života. Čije su to sad uspomene?
Snijeg
Padao je gusti snijeg te posljednje zime kada je tvoje tijelo bilo živo. Ti više nisi znala što je snijeg, taj je pojam iščeznuo iz tvoje svijesti kao i toliki drugi, važni i banalni pojmovi. Iščeznuo je kruh, krevet, zrak, sat, nestalo je nebo i trava, dvorište, dijete.
Ti više nisi znala tko sam ja. Gledala si kroz mene kao da moje tijelo nije sagrađeno od kože, mišića, kostiju, od iste propadljivosti, od tvoje propadljivosti. Iščeznula sam. Za tebe nisam bila više od glasa, od nepoznatog glasa koji izgovara nepoznate riječi.
***
Uska staza prokopana kroz snijeg dvorišta do tvoje kuće, bijele plohe zatvaraju prizor. Prohladno je i čisto, netaknuto bivanjem. Ovuda nisu prošli koraci, čisto je i od mačaka i od ljudi. Ne čuje se više zvuk lopatanja snijega, ne čuje se ništa. Tišina zatvara prostor, stišće nas u tih par zatrpanih kvadrata. Bijelo je i bliješti. Nebo odražava svjetlinu. Stišćem oči da ne poludim.
Vodim te kroz onu usku stazu, tvoja je ruka i u debeloj jakni tanka. Stišćem ti mršavu nadlakticu, stišćem je jako pazeći da se ne posklizneš. Možda se tako uvjeravam da si još uvijek tu, da ipak postojiš. Hodamo. Kosa ti je sijeda, koža blijeda, stapaš se s bjelinom snijega.
Da tvoja kost nije u čvrstom stisku mojih kostiju, pomislila bih kako je ovo trenutak u kojem iščezavaš.
