Voz Prag–Berlin
Već smo bili pokazali pasoše na granici – njemačko-čehoslovačkoj. Ostavili smo svjetla upaljena u kupeu dok smo čekali graničara. Sivomaslinasta uniforma. Kockasta glava. Malo dokumenta, rekao je. Hladni rat je, realno, bio mrtav. No ipak, zamišljati sam mogla.
Kad je otišao, legli smo spavati. Ponoć prošla. Povratna dionica putovanja pucala je pred nama. Lori, moja drugarica iz Filadelfije, odabrala je jednu od klupa, a Franz, (Zapadni) Berlinac, se smjestio na drugoj. Ja sam ležala na podu na našim kaputima. Neprestane vibracije. Klik-klik. Klik-klik. Kao da vrijeme pokušava staviti do znanja da je tu. Sve troje smo te godine napunili dvadeset.
Nekoliko dana ranije, na vozu za Prag, čitala sam jedan češki roman – zbog ljubavnikâ, a ne zbog filozofije, mada sam ga kupila kako bih pokušala shvatiti povijest zemlje. Franz i Lori zamišljeno su se kartali u čokoladu, promatrali krajolik. Lori je sjedila prekriženih nogu, laktova na koljenima, s rukom na čeljusti. Razgovor je krivudao. Ja sam pričala o očevom rođaku iz Mississippija koji je bio špijun u Paragvaju. Lori o voćnjaku njenih roditelja, negdje u nekoj zabiti. Kako napraviti jabukovaču. Kako napraviti pekmez. O pratetki koja ju je vodila u šetnju kroz redove voćaka, zvala je „cvjetiću“, hvatala je oko struka i podizala da dohvati plodove.
Lori je gledala ne u mene već u Franza dok je govorila, palcem prebirući karte, kuckajući se po obrazu jagodicama prstiju druge ruke. Lice joj je bilo blijedo i glatko poput žabljeg. Uzela sam jednu čokoladicu sa gomilice. Nemoj, Yancey, reče ona, s blagim prijekorom u glasu. Franz svojim naočalama, novim, okruglim, sa žičanim okvirom, kao kod Johna Lennona. Ili kakve starice, promrmljala sam ja. On ih je dodao Lori, očešavši joj se o zglob. Okvir mu je ostavio udubljenja na nosu. Stežu li te? pitala sam. Ne, reče on. Grle me.
Voz Prag-Berlin jezdio je kroz noć kao adrenalin kroz mene. Nisam mogla spavati. Ploča je svirala: Love is for others. Life is for others.
~
Kad smo stigli u grad, ostavili smo torbe u sobama i otišli taksijem u centar. S prednjeg sjedišta, Franz nam je govorio šta da gledamo, kao da je sve to već vidio. Moja majka je bila tu, inzistirao je. Dala mu je popis.
Izišli smo i došli do neke zgrade. Unutra je bila postavljena izložba fotografija Josefa Koudelke i njegovih suvremenika. Slike su bile izvješene u nekoliko nenamještenih soba. Na jednoj slici žena ljubi muškarca dok ih gleda sovjetski vojnik. Nogu je zakačila preko njegove. Da se naruga voajeru. Ponizi okupatora poručujući mu, Ovaj je čovjek privlačniji od tebe.
Kasnije smo po hladnoći prešli Karlov most. Franz i Lori držali su se za ruke, razgovarali o njemačkoj okupaciji, stvarima koje su znali iz knjiga. Ja sam malo zaostajala. Lori je imala pozamašnu pozadinu, Franz bio mršav kao dječak, tura niotkuda. Lori je imala tur. Izgledala je kao žena koja bi s lakoćom rađala.
Franz je usporio i okrenuo se na peti, uveo me u svoju priču. Nešto kako je njegov otac kao dječak lovio ribu u Dunavu ručnim granatama. Ribe bi isplivale na površinu, a dječak bi ih skupio za hranu. Protuzakonito, ali porodica je bila gladna. Troje djece i majka, netom nakon rata. Morali su nekako preživjeti, reče Franz, ali ne pravdam ga ja.
Šta se tu ima pravdati? bockala sam ga ja. Nije mi znao tačno odgovoriti, pa sam otišla korak dalje: Pokušava li on to priznati krivlju svoje porodice? Pokajati se, na neki neizravan način? Njegov otac živio je u vrijeme kad se moralo bombama loviti ribu. Moj je bio dječak u delti Mississippija u vrijeme kad su ljude vješali po drveću.
Da, reče Franz, i ne reče ništa više. Ponovo se okrenuo Lori, ali ona je gledala na drugu stranu – u dvije mlade opatice koje su prošle kraj nas na putu do banke iz koje smo upravo bili izišli. Nosile su velove na glavama i vunene kapute preko habitâ. Držale su se pod ruku. Viša sestra se nagnula kako bi bolje čula, moguće neki trač koji je pričala niža. Nešto povjerljivo. Neku tajnu.
Lorina put se na hladnoći činila gotovo prozirnom. Evo nas, reče mi, misleći na opatice. Sestre.
Ti si tako draga, rekoh ja. I pametna. Skrenula je razgovor s teme.
Slobodnom rukom uze me za ruku, pa smo se utrojili. Ispod nas, led se vukao niz Vltavu.
~
Sve vrijeme sam podbadala Franza. Kosa kao slama. Naočale. Blijed. Nepodnošljivo vedar. Student biologije. Razbacuje se znanjem. Zaustavlja se u knjižarama, traži prevedena djela. Malo ih je na engleskom. Ne mnogo na njemačkom. Reče da je čitao tu i tu knjigu, te još jednu. Jesam li ja? Nisam još ali planiram, rekla sam. Kao da sam korak ispred. Lori je kupila neki roman koji joj se sviđao. Reče da ima popis. Kao Franzova majka? izleti mi. Nije odgovorila. Počela ga je hvatati pod mišku. On je hodao kao da pleše. Poput perike na pogo skakalici. Lori me je pročitala: Dobro je, Yancey. Molim te. Prestani se stalno rugati. Naporno je. Ona je zapravo dosta ličila na njega. Kovrdžava, mada brineta. Naočale, mada od kronjačevine. Ne skakuće kao on – zamišljenija je. Oteže. Ali je i šašava. Nosi pernatu parku. Ista Michelinova maskota, rekla bih ja. I to bi bilo okrutno.
~
Njih dvoje ležali su nepomično u svojim sjedištima-krevetima, u hladnom kupeu voza što se kotrlja kroz Njemačku nazad k Berlinu. Zima se odozdo pritiskivala uz mene. Kao nečije tijelo. Od zraka.
Ja čak nisam niti htjela poći. Ma jesam. Jesam. Kao špijunska rodica. Ne, više kao svjedokinja promjena, vremenâ. Zid pao. Prag se probudio. Prvi potočić turista ulijevao se u neobilježene kafiće. U gradu u kojem, bit će, treba dati mito i u restoranu. Mada, bilo je i gore nego što sam mislila: U gradu je bilo malo hrane. Htjela sam poći – ne da romantiziram (tako sam rekla sebi), već da vidim. Samo, nisam htjela ići da im držim svijeću. Bilo bi mi neugodno, rekla sam. Lori je navaljivala. Rekla je da je nervozna. Njoj i Franzu je sve ovo bilo novo. Ništa novije nego tebi i meni, rekla sam ja. Nas troje, sve troje strani studenti na razmjeni, tek smo se bili upoznali te jeseni.
Drugo je to, nastavi ona, skidajući naočale. Oči su joj izgledale veće. Zvala sam je žabica. Bliske smo bile. Kao sestre, rekla je.
Ali, htjet ćeš biti sama s Franzom. Bit će mi neugodno.
Neću ti ja dopustiti da ti bude neugodno. Plus, vas dvoje se volite. Pričate o raznim stvarima i temama.
Ti i Franz razgovarate, Franz i ja razmjenjujemo neslaganja.
Molim te, Yancey. Bit ću opuštenija ako pođeš s nama. Još uvijek ne želim da idemo sami.
Odlučila sam da držanje svijeće i nije tako loše. Kao biti dijete roditeljima. Kao da je ispod tebe sigurnosna mreža. Bila sam slobodna, ali me je nešto pridržavalo. Mogla sam ući u njihovu ljubav, pa izići iz nje. Otvarali su se jedno drugom, a time i meni. Ali ne do kraja.
~
Otišli smo do Starog židovskog groblja. Krti kamen na kamenu, kost na kosti. Humak među zidovima. Platforma od vapnenca. Ušli smo kao ožalošćeni. Lorini preci su iz Poljske, ko zna gdje sad leže. Znači ovo su njezine, reče ona, idući naprijed kao stup od paperja, kože i samta. Grabi kroz vlažni zrak. Kroz more uspravnih, nakrivljenih knjiga. Ostavlja za sobom trag koji Franz slijedi. Stajali su na grobu – sve je bilo jedan veliki grob. On joj je prošaptao nešto u uho, zatim je poljubio, stavio joj ruku na lice, tamo gdje je ona stalno kuckala. Potomci ugnjetača i ugnjetenih, razmjenjuju nježnosti. Odmakla sam se.
Ljubav je ljubav, tako sam negdje pročitala. Ona samo mijenja oblik da se prilagodi posudi. Poput zraka. Različite stvari, ali ista „molekularna struktura“, rekao bi Franz.
Predvečer smo našli kafić, označen, radi – u podnožju Praškog grada. Otišla sam da nam zauzmem mjesta dok su oni čekali u redu. Jedan plavokosi čovjek – Danac, oko četrdeset godina – sjedio je u kutu i čitao knjigu. Naslov je bio na engleskom. Pitala sam ga, Jesu slobodne ove stolice? Jesu, reče on. Šteta što nisi sama. Nisam, rekoh ja. Gurnuo mi je svoju čašicu konjaka. Nisam pio iz nje, reče. Šta će biti ako popijem? Rekla sam. On: Već sam popio jedan. Uzela sam čašicu i otpila. Osjećala sam kako se zagrijavam, dok je on buljio. Stegla sam stomak i uspravila se. Prebacila kosu naprijed preko ramena. Franz je prišao. Našao sam nam tri mjesta kraj vatre, reče. Nasmiješi se Dancu. Onda primijeti konjak.
Dođi, reče.
I ja krenem za njim.
~
U vozu čujem Lori kako se prevrće. Neko kašlje. Nokti grebu tjeme. Zvuk pokreta. Njena stopala spuštaju se na pod kraj mene. Jesi dobro? Samo moram u vecu. Klompe su ti kod mojih nogu. Našla ih je. Otvorila vrata kupea. Zrak s prozora u hodniku. Hladan, ali svjež. Onda zatvori vrata, zabravi me. Zabravi nas. Franz se meškoljio na klupi. Jesi budan? Nisam.
Samo dan ranije – je li bio samo jedan? – izgubili smo Lori na brdu na kojem se nalazi dvorac. Nakon kafića počeli smo uspon. Potočić turista postao je rijeka. Samo gore. Franz i ja smo se prepirali. Njemu su se sviđale Koudelkine apstraktne slike, ali ne i dokumentarni rad kuratora izložbe.
Zašto? pitala sam.
Mašta, rekao je on.
Tebi je draža mašta od istine?
A, je li ono što dolazi iz mašte neistina?
Nisam tako mislila, rekla sam.
A, kako si mislila?
Interesantno mi je kako su tebi puno draže apstrakcije, kao da želiš izbjeći konkretno: pobjeći, a ne gledati.
Znači, ti bi rekla da cijeli ekspresionistički pokret pokušava da ne gleda?
Ja mislim da ti pokušavaš da ne gledaš.
Ja bih rekao da ekspresionisti gledaju na drugi način. To je ono što ja želim. Vidjeti ono ispod površine.
A, što to mora biti međusobno isključivo? Dokumentaristika svjedoči. Zar ne misliš da je taj vid gledanja važan?
Više nije skakutao. Stali smo.
Yancey, jedno mi je draže od drugog, to je sve. Kakve veze ima?
Pitam se šta je to što ne želiš vidjeti.
Stajali smo blizu jedno drugog, masa nas je odgurivala u prolazu. Moj odraz u njegovim naočalama bio je ogroman.
Čudno je to, Yancey, ali imam osjećaj da ti –
A onda je problijedio. Okrenuo se oko sebe. I ja sam shvatila. Izgubili smo Lori. Padala je noć. Tijela su prolazila. Zagledali smo lica. Njenog nije bilo. Nestala.
Uputili smo se nazad nizbrdo, gurali se kroz narod, zvali je. Na kraju sam se našla sama u nekoj ulici. Zgrada neke državne institucije odmah uz ulicu bila je u mraku. Čula sam kako se otvara prozor. Vidjela nekog čovjeka kako izlazi na balkon, siluetu njegovog tijela. Obuzeo me neki loš osjećaj pa sam potrčala.
Franz je čekao na vrhu. Kako sam je samo mogla izgubiti? reče on. I nastavi ponavljati. Znali smo da nema novca. Sunce je već zašlo. Nismo imali plan za hitne situacije. Da je nisu odveli? htjela sam pitati, ali sam zatomila tu misao.
Uniformirani stražari kod kapije kao da su bili vezani zavjetom šutnje i nisu obraćali pažnju na nas. Unijela sam se u lice jednom od njih – bubuljičavom adolescentu –koji je izgledao ošamućeno dok sam se ja derala: Please, help. Our friend is missing. Popustio je. Uhvatio moj pogled. Pokazao glavom ka nekim vratima na drugom kraju trga. Okrenula sam se Franzu. Dođi.
Ušli smo u neki ured, jedva namješten, zidova oblijepljenih posterima modela u kupaćim kostimima. Nije ovo dobro, pomislila sam. Ljudi iz osiguranja, s kravatama, pušili su i kartali. Franz se na njemačkom obratio jednom od njih koji se upravo češljao, i pravio se da ne razumije jezik okupatora (barem je tako Franz pretpostavljao). Ali nakon jedne minute, čovjek odgovori. Franz prekriži ruke. Lokne su mu se pomjerale dok je klimao glavom. Čeljust mu je bila nepomična. Izgledao je nekako drukčije, kao mistik zagledan u srednje udaljenosti, kao da je iznenada nešto pojmio i zatvorio se u sebe.
~
Opet zvuk otvaranja vrata kupea. Opet zvuk zraka. Zabravljenje. Lori me je prekoračila. Vratila se na svoju klupu. Vagon za ručavanje je prepun pušača, prošaptala je. Morala sam proći kroz njega. Sad sam se razbudila. Hoćemo ići čitati? Dobar mi je onaj roman što si ponijela sa sobom.
Uspravila sam se, a Franz je dopustio da mu se ruka rasprostre po prostoru na kojem sam do maloprije ležala. Molim vas, reče on, moram spavati. Našle smo cipele i kapute i izišle u hodnik.
Za stolom u vagonu za ručavanje vadila je sadržaj iz džepova, praveći se da ništa od toga nije prije vidjela. Ooo, vidi ovo, i Aaa, šta je ovo. Simpatično. Kao da izvodi predstavu za djecu. Švicarski armijski nož. Špil karata. Apstraktni crtež koji je iskinula iz bilježnice. Tri čokoladne okruglice zamotane u najlon. Vrpca od nanizanih papirnih maramica. Pomjerala sam predmete po stolu. Tu njen crtež. Tamo švicarski nož. Nova igra. Premještanje. Okruglica zapade između sjedišta. Polako, reče Lori. Nisam poslušala. Zagurala sam joj maramice u krilo. Htjela sam sve srušiti na pod. Ona posegnu za mojom knjigom.
Nemoj to sad čitati.
Napeta si, reče ona.
Idemo se kartati.
Uzela je kutiju s kartama i spetljala se pokušavajući skinuti poklopac.
I još si spora k’o smrt, rekoh ja.
Šta je s tobom, Yancey?
To moja mama kaže. Spor k’o smrt.
Ne pitam te to.
Dosadno mi je.
Nanervirana si, reče ona. Već neko vrijeme. Šta je bilo?
Ne znam.
Reci mi zašto si ljuta.
Uzela sam joj kutiju, otvorila je, i podijelila karte.
~
Oni ljudi iz osiguranja koji su se kartali poslali su nas na policiju. Do stanice smo protrčali kroz zečju jazbinu mračnih, strmih ulica. Njih nije briga za Lori, rekla sam. Mi smo za njih predmeti. Jesi vidio one postere? Jesam, reče on.
Našli smo stanicu, izlog smješten u bloku praznih zgrada i opremljen nečim što je ličilo na razglasnu miksetu. Oprema iz doba Hladnog rata, ponudi Franz objašnjenje, kao da je to doba završilo prije kamenog. Ne moraš baš tako svisoka, rekla sam mu. Zamislila sam onog očevog rođaka na jednoj fotografiji, sa prangijom za pasom, na nekom zemljanom putu u Paragvaju, i pitala se šta je dozvolio ili učinio prije nego je snimljena. Franz je otišao na portirnicu i objasnio, ponovo, na njemačkom; čovjek mu je odmah odgovorio. Stanica ima samo jedan auto, rekao je. Ako bismo sačekali, neko će ga dovesti pa otići s nama u potragu.
Franz otišli smo na WC, pa se skljokali na klupe u loše osvijetljenoj čekaonici. Pušili smo. (Franz je imao kutiju Camela u džepu kaputa.) Ja sam prva ispušila. On je svoju držao nisko, uz pod. Dizao se dim. Dimni signal, rekla sam, udišući stup duhanskog mirisa. Franz se nasmija, uprazno. U tamnom panoramskom staklu izloga, lice mu je izgledalo pepeljasto, baš kao i kosa. I ja sam bila blijeda. Isprana. Ispružila sam ruku, i Franz mi je dao svoju. Dugo sam ga ljubila u obraz, da utisnem poljubac. Baš kao što su njegove naočale ostavile trag na mom licu. Nagnuo se cijelim tijelom prema meni. Kao da hoće upiti poljubac, njegovu vlažnost, oblik slova O. Kao da je riječ. Naći ćemo je, prošaptala sam. Ne brini. Ali, šta sam ja znala? Bilo mi je dvadeset. On se okrenuo i ustima očešao moja. Usne kao krila kukca, ovlašnost, lagan titraj. Treba li ti pomoći? pitala sam ga. Treba, reče on. Treba? Treba. Treba? Ugasio je cigaretu na pločicama i ostavio opušak na podu. Ustali smo i uputili se nazad u WC. Nisam mu puštala ruku.
~
U vagonu za ručavanje bilo je bučno i jarko osvijetljeno, moglo je biti bilo koje doba dana. Ljudi su pili. Lori i ja smo popile po pivo. Odigrali smo nekoliko partija džin remija, mada se ona nije trudila. Reče mi da je možda zaljubljena u Franza.
Ali ne mogu ga zgrabiti, reče. Kao da ima neka blokada. Uvijek stane na korak.
Njemu je stalo do tebe. Gleda te na taj način. Vidim ga ja.
Lijepo je to od tebe, ali ponekad se osjećam kao da sam mu sestra.
Nije to lijepo od mene, a ti si njemu više od sestre. Slijedi te u stopu. Brine se o tebi. Stalno se dodirujete.
Počeli smo pričati o nekim stvarima, mojoj i njegovoj porodici.
Šta misliš o tome?
Pokušavamo biti senzitivni. Obraćamo se jedno drugom kao pojedinci, ne kao amblemi, ako me razumiješ. Ali pričamo i o povijesti. Uviđam da mi naše razlike ne smetaju koliko sam se bojala.
Dokle si došla u knjizi?
Molim? Zastala je. Znala sam da nije završila o Franzu, ali onda mi je odgovorila, pristajući na promjenu teme. Do druge trećine, reče. Možda do pola. Zašto?
Pitala sam je šta misli o referenci na Nietzschea i konceptu vječnog povratka. Ja sam to nazvala prokletstvo ponavljanja, rekla sam. Ne želim u to vjerovati. Znam da u povijesti postoje ciklusi, o čemu ste ti i Franz, pretpostavljam, razgovarali. Ali pojedinac ima svoj život. Mi biramo i odlučujemo. Značajni smo sami po sebi, nevezano za bilo kakve cikluse, čak i ako postoje.
E, pa, postoje, reče Lori. Cikluse vidiš u Tori, primjerice. U nekim dijelovima Knjige proroka. Narod odbacuje Boga. Narod pati. Bog šalje pomoć. Narod mu se vrati. Onda se uljuljkaju pa ga opet odbace. Isti ciklus. Možda tu ima nečeg. Možda se, kao vrsta, zaista stalno vraćamo istim stvarima.
Kao što se pas vraća svojoj bljuvotini, rekla sam.
Skinula je naočale i odložila ih pored karata. Kornjačevina. Spora k’o smrt. Bliskije nego što jesmo nikada nećemo biti. Zar se nisam ja za to pobrinula? Osjetit će ona isto i kod mene: blokadu.
Ili ljubavi, Yancey, reče ona. Zar ne možemo reći da se vraćamo ljubavi? Šta je s ljubavnicima – to je ono što si tražila u knjizi? Zašto sama ideja povratka mora biti tako sumorna?
Kako to možeš reći, vidiš li gdje smo?
Ja samo drukčije vidim stvari.
Zvučiš kao Franz. On kaže da izbjegava gledanje u površinu. Poziva se na ekspresioniste.
Nije to izbjegavanje. To je moj izbor, kao što si rekla. Budem li živjela stalno odgađajući neugodne odluke, bit će to vrlo nesretan život.
~
Ne znam kad smo se tačno vratile u kupe. Izule smo se u hodniku. Skinule kapute. Lori je svoj dodala meni. Michelinovi šlaufovi. Izgovorila sam to naglas. Pssst, reče ona. Franz spava. Smjestile smo se. Franz se nije ni pomakao. Ležala sam neko vrijeme na podu. Klik-klik. Klik-klik.
Policijski auto je te noći konačno stigao u stanicu. Ja sam sjedila na stražnjem sjedištu, Franz naprijed, kao i obično. Auto je bio poput rolšue. Vrata tanja od zraka. Baš kao i zidovi u WC-u. Vozili smo se po cijelom gradu, Franz i policajac pitali za Lori na svim mjestima na kojima smo prethodno bili. U kafiću gdje smo sreli Danca. U nekom restoranu blizu izložbe fotografija. Na Karlovom mostu, gdje smo prošli kraj onih opatica u povjerljivom razgovoru. Franz i policajac, malo u autu, malo napolju na hladnoći.
Kad bi oni izletjeli, ja bih čekala u autu. Zamišljala sam voćke u voćnjaku Lorinih roditelja. Redove i redove. Kao stražare. U zabiti. I hor žabica. Dijete kako se vuče za pratetkom. Starica, i mala pratiteljica. Red hrastova, grana izvitoperenih, duž poplavljenog polja u Delti nalik na oko što namiguje. Pa zemljani put kroz šumu i krckanje čizama očevog rođaka po paprati. Jezero puno raznesenih riba. Dječaka na obali, zagledanog. Površinu punu peraja. Dijelova. Ili su pak ribe bile cijele? Površinu punu potrbušina.
Na kraju nismo više znali kamo ćemo. Nikakvih informacija. Nikakvih tragova. Franz je buljio kroz prozor auta, govorio na mješavini engleskog i njemačkog. Vozač, tankog vrata, pušio je naš Camel, slušao. Vratio nas je u predgrađe, tamo gdje smo unajmili sobe. Otpratio nas do stepeništa.
Kad je Franz otvorio vrata, pojavila se sjena.
Lori je bila tu.
Povikali smo. Policajac nam je rekao da odemo na piće (Franz je preveo njemački na engleski, za Lori, ne za mene). Onda je otišao, glave pognute poput utega na kraju komada žice.
~
Šetala sam, reče nam Lori. Šta ću drugo, kad sam se već izgubila? Nisam imala novaca za voz. Ali sam imala mapu. Satima sam hodala. Ali sam uživala. Vidjela sam ljude kako idu u svoje stanove. Zračili su dobrodošlicom kroz otvorene prozore i vrata. Djeca su se igrala na ulici, čekajući da ih zovnu na večeru. Bar sam tako mislila. Ali šta ti ljudi imaju za jesti? Jedna jedina prodavnica kraj koje sam prošla nije imala ništa na policama. Neko je nacrtao nasmiješeno lice na praznom izlogu. Kako tim roditeljima polazi za rukom zabaviti djecu nečim i podizati ih zdrave? Mora da im je jako teško. Na kraju sam se igrala školice sa grupicom djevojčica. Jedna me je stalno zvala, Lorina! Lorina! Bacale smo komadić drveta umjesto krede. Dugo smo se igrale u mraku. Ali, vidi.
Ležala je na kauču, a stopala nalik na male balone, stavila je na naslon za ruku. Zadržala je dah i napuhnula obraze. Franz je pucnuo jezikom. Nasmijali su se. Dodirnuo joj je kosu, sklonio loknu sa čela. Oči su mu se smekšale. Zamišljala sam je kako s djecom skakuće iz kućice u kućicu, drži naočale da joj ne spadnu, teška joj se zadnjica njiše.
Izišla sam da ih ostavim same.
~
Izgledali su kao dvije perike na klupama. Njihali se iznad mene kako se njihao voz. Kiseli miris našeg daha na hladnoći. Tutnjava ispod nas. Prozor koji se trese kao moja utroba. Lori je bila okrenuta zidu. Leđa su joj malo visila sa sjedišta. Ja nisam mogla spavati. Kao da sam mogla čuti kako noge djevojčica pljaskaju po asfaltu. I kako komadić drveta pada u kućicu. I Lori kako se smije. Lorina! Kao stup optočen paperjem, stoji na grobovima. Franzova ruka na njenom zažarenom obrazu. Gledaju se. Klepet stopala dok Franz i ja trčimo nizbrdo po mraku do policijske stanice. Kao da je u trku spas. To je ono što smo mogli. Njegovo lice na mojim usnama. I kako se nagnuo da mi se približi. Ovlašio me ustima. Duhanski miris njegovog dimnog signala. Opušak napušten kad smo ustali. Ne. Ne to, već njegov zabrinut izgled. Ukočena čeljust. Odlučnost. Pojava. Neka informacija koja mi je trebala.
Spavao je, mislila sam. Ležao je okrenut ka prolazu između redova sjedišta. Ka meni. Čula sam mu dah, vrpcu od zraka. Pružila sam ruku i napipala mu mišku. Okrznula je. Rukav. Našla njegovu opuštenu šaku na klupi. Ugurala ruku u nju. On se pomjeri i skloni svoju.
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Merisa Bašić
Stacy Mattingly je koautorica bestsellera Unlikely Angelu izboru New York Timesa. Radove je objavljivala u žurnalima Oxford American, Atlanta Journal-Constitution, EuropeNow, i mnogim drugim. Godine 2012., pokrenula je Sarajevsku spisateljsku radionicu (Sarajevo Writers’ Workshop) u Bosni i Hercegovini, a kasnije je sudjelovala u vođenju razmjene pod nazivomNarrative Witness (Caracas-Sarajevo) za International Writing Program, projekat Sveučilišta u Iowi. Stacy predaje kreativno pisanje na sveučilištu Boston University i u školi GrubStreet, i radi kao asistentica na Berklee College of Music. Radnja njenog nedavno završenog romana odvija se na Balkanu dvijehiljaditih.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Merisa Bašić, rođena u Sarajevu 1986., gdje završava Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek Grafički dizajn. Radi kao video dizajnerica, grafička dizajnerica i fotografkinja. Članica je Udruženja likovnih umetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera u Sarajevu, i suosnivačica umjetničkog udruženja “Nazor”. Učestvovala je na mnogim izložbama i festivalima, među kojim se ističu festival dizajna u Mariboru “Magdalena”, gdje osvaja nagradu za outdoor plakat (Stop war on oil, 2009), te izložba plakata “Forum librorum akademici”, gdje osvaja prvu nagradu, također za plakat (2010.). Dizajnerica je i festivala “Pitchwise” na kojem isto izlaže. Trenutno živi i radi na relaciji Beč – Sarajevo.
