• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Tijana Savatić, pet pjesama

Autor/ica: Tijana Savatić
pjesmepoezijatijana savatic
Objavljeno: 22.04.2023
TEŽINA

Kao da sam imala telo
Za trenutak, žile su me držale duže
Bole me, kao kamen tiho

Moje reči, probijaju kožu sada strnjike, ove stele
Su nove mene dale
I kao da me
Gotovo ništa više ne vuče naniže

Prelamam se,
Sa visine sada jedino padam
Kao svetlost. 


SUSTICANJA

Da mogu da,
Ova nizanja tečna učinim
Jednom bi brzicom stala u tok
Jadnom bi sve reke negdašnje ponovo
Licem trošno nebo u sebi gledale,
Dovoljno velike da sunca
I prostrane grane udave
U svojim razvratnim rukavcima.

I jednom bi konačno,
Rožnata tkiva korita njihovog ponovo
Pod sobom popustila,
Počela sebe pod svodom spajati
Gde rubovi zemni lik rastaču,
Nabrekla bi nova obala.

I eto gde se stapa s glavom latica besana,
Gde sriče se i niže novi viodkrug i kopna novi hvat,
Gde nad močvarom negdašnjom
Sada biva izdignut polen
Novim započet

Gde pogled se u daljini dubi i urezuje
Sutrašnje obrise u svoja sticanja
Gde trne se u trku
I zahvatu vetra dok nova se dolina,
Puni dahom rastinja.


NASTAVAK

Neka dođe carstvo tvoje,
Da ti celu zemlju u činije sakupim
Tvoja usta
Da budu pamćenje ovog rastinja
Što prožima tle i diže se

I neka bude te
Tvoje oči visoke neka
Pruže ovom hodu novu punoću sveta.

Uskoro ću te pamtiti kao oblik,
Kao nešto ogromno u što u meni počinje tek u odsustvu,
Kao mesto koje u tvojim obodima prestaje
I iznova se rađa kao dan.

I svetla bi
Dobrog i toplog bila dovoljna
Tu gde se povijam nad pruženom ravnicom tvojom
I svakom ti porom lica, brazdom kročim kao

Klijanje što će tek početi bez najave.


TRAJANJE

Samo neprestani obrti svetla,
Šare što se sustižu i stružu očno dno
Kao porozne ljušture, što se tiskaju kroz
Rasedanje svojih
Zračenja

Trave kroz sneg

U rotaciji javlja se kao prerušeno
Očekivanje

Kao prevršivanje rastinja novim zamahom,
Nekontrolisano bujanje koje se
Raspinje i troši

u ponavljanju.


KIŠNA

Ostajem da se natopim
U preseku tkiva i trave, troma postajem
Jedna okoloslivena draž da je dovoljna
Napunila bi se i ova trajna dna
Tremorom otežala, okna zemna
Od lakoće plavetna i sjajna

Sada se raspreda pred pogledom
Kao kosa, da se prolećem previjem
I puštam da
Natopi se i napije
Prodore okolnog tkiva i tla,
Da utone dublje od sebe u strahu
Da će prestati.

Odupri se,
U toplini lica svog svemu suvišnom
Ja želeću da me cela ova strmina započne
I neću se brojati danom, sebe stvarnom
Gde progori,
Razveži me oblakom da te u sebi pokrene.

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Tijana Savatić, poezija
Tijana Savatić, poezija, poezija

Autor: Tijana Savatić

Tijana Savatić, poezija
Tijana Savatić, poezija, poezija

Autor: Tijana Savatić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić