Kuće su propadale jedna za drugom, kao da duboko pate za svojim stanarima.
Gubile su svoju boju koja je svakim danom bila sve bljeđa, i u tom je propadanju bilo metalne tuge.
Na kraju su ostali samo temelji kao podsjetnik na te kućice koje su tu nekada živjele.
Jesu li njihovi stanari bili sretni?
Sjećam se jutra kad su ih počeli graditi, bila sam petnaestogodišnjakinja, rat je završio, a počeo je neki drugi, tihi, onaj koji su mještani mojega sela započeli s izbjeglicama, izabravši ih za nove neprijatelje.
Magla je prekrila ravnicu poput teškog plašta, bio je rujan, iz daljine su zatutnjili bageri. Zaorali su zemlju koja je zastenjala, kao da izdiše svoj posljednji dah.
Kućice su brzo niknule, kao da ih je zemlja porodila, lako, jednu po jednu. Izašle su u nježno ružičastoj, plavoj i zelenoj boji, bile su krhke. Podsjećale su na lego kocke, čovjek bi se poželio poigrati s njima kad bi ih vidio, i zato je cijelo naselje dobilo ime po lego kockama, ispod glasa su kućicama dali pet godina života, najviše.
Imali su sve što se može imati protiv tih izbjeglica. Ali nisu znali razlog.
Stanari su stigli jednog maglovitog jutra. Autobusi su izronili iz plavičaste magle poput utvara. Iz njihovih su utroba izašli ljudi, s vrećicama u rukama, kao da su ovoga trena uspjeli pobjeći ratu.
Blizu smo, a tako daleko! govorili su sa čežnjom gledajući u sivoplavu gustu šumu. Tamo, iza te šume, moje je selo! Moja spaljena kuća!
Razmiljeli su se poput mravi prema svojim ružičastim, plavim i zelenim kućicama, krhkima poput njih samih.
Njihova su djeca krenula u seosku školu. Tako su počela postojati, naša i njihova djeca. Još uvijek nitko nije znao zašto ih nije dobro voljeti.
Ja sam odlučila odabrati sebi jednu od njih za prijateljicu. Bila je to Milena, krupnih smeđih očiju i pomalo grube, četvrtaste brade, odlučnih usnica.
Odlučile smo i da će naše prijateljstvo biti odlučno, prkosno, od samoga početka, i poslije, tijekom srednje škole, i poslije, kad se Milena udala za seoskog idiota koji ju je tukao i pio, tukao i pio. I poslije, kad je pobjegla od njega u naručju držeći dvogodišnju Anu, bježeći od njega odlučno stisnutih usnica.
Nekada mi se činilo da je to prijateljstvo jedina odlučna stvar u mojem životu, jedina koja se ne raspada, ne bježi; sve je ostalo oko mene bilo mekano, slabo, želatinozno.
Ljeti smo dane provodile u njezinoj lego kućici, bila je ružičaste boje i mi smo bile princeze u svojem ružičastom dvorcu. Njezina majka i brat su bili naši dvorani, ponešto usporeni, a jedina mala, uska soba, koju je Milena dijelila s bratom – naš salon.
Ljeta su bila neizdrživa, limeni krov bi se užario i tjerao nas van, na vrući zrak. Na limenom krovu smo pekle jaja. Iz unutrašnjosti kućice dopirali su zvuci sa starog radija. Davale smo mačkama vode. Gutale su ju svojim hrapavim jezicima.
Zatim bismo odlazile k mojoj kući, koja je bila prostraniji dvorac, i Milena ga je više voljela.
Kupile smo šljive u starom šljiviku iza moje kuće, odozdo nas je gušila zemlja svojim vrućim izdasima. Zamišljale smo da su šljive zlatnici. Mi smo bile princeze koje su odlučile prebrojiti sve svoje zlatnike. Taj je posao trajao beskonačno dugo jer je trebalo skupiti sve zlatnike razbacane po kraljevskoj livadi oko dvorca.
Stanari su počeli napuštati naselje petnaest godina poslije. Odlazili su polako, u grupama, i njihov odlazak, za razliku od dolaska, gotovo nitko nije primijetio.
I sad, s crnim vrećicama u rukama, Milena i ja hodamo među ostacima uginulih kućica, među tim temeljima davno napuštenog lego naselja.
Kupimo opuške, razvučene i isušene kondome, prljave rabljene šprice, plastične pivske boce.
Ovdje je bila, sjećaš se? rekla je Milena i krenula prema temeljima nekadašnje ružičaste kućice.
Da, bila je baš tu, rekla je odlučno.
Zagledale smo se u temelje ružičastog dvorca. Kratko. Suočene s prošlošću kojoj nismo imale što reći, nastavljamo kupiti smeće.
Jednom sam gledala dokumentarac o ljudima koji po cijeli dan vade bisere iz golemih školjki bisernica. Oprezno ih otvore, a onda nježno izvuku biser iz školjkina trbuha. Na isto mjesto stavljaju lažni biser kako bi im školjka za dvije godine ponovo darovala pravi biser.
To sam htjela raditi.
Kažu da ih je do sada stiglo preko tisuću, govorim Mileni.
Prepričavam joj snimke jučerašnjih izbjeglica iz Sirije koje su u dugim kolonama počeli ulaziti u zemlju, kukuruznim putem, s vrećicama u rukama.
Novi ljudi, nove izbjeglice, stari razlozi.
Netko od čelnih ljudi se dosjetio ovoga naselja i pomislio da bi ih se ovdje moglo privremeno smjestiti. Ovdje imamo sve što im treba, samo treba nabaviti nove kućice, sigurno su ljubazno rekli.
Otjerala sam debelu muhu s lica. Vruće je, previše za rujan, previše za mene.
Milena je bila odlučna u namjeri da očisti svoje nekadašnje kraljevstvo, pripremala ga je za neke nove princeze, dugih crnih trepavica, tamne kose, istih tužnih očiju.
Ooooo! reče Milena. Približim joj se. Gledale smo u golemu rupu koja se stvorila ispred nas, ispunjenu psećim i mačjim leševima, ostacima svinja, plastičnih vrećica iz kojih je vjetar izvlačio kokošje perje i raznosio ga po naselju, u sredini je rupe stršala željezna šipka oko koje se vijorila bijela plastična vrećica, kao da poziva na predaju.
Odmaknule smo se zbog smrada, iz prikrajka nas je promatrao golemi stari mačak.
Dolje na prilaznom putu su se zaustavila vozila i začuo se tresak vrata.
Nismo obraćale pažnju, nastavile smo kupiti smeće, valjalo je dati zemlji da diše. S prilaznog puta ponovo zvukovi, uzvici, ljutiti. Pogledale smo.
Tamo se okupljala grupa seljana, u kratkim majicama, neki u prljavim hlačama u kojima rade, čiste štale, hrane životinje.
Približili su nam se, došli do ruba zjapeće rupe. Nisu htjeli sirijske izbjeglice, vikali su, oni su drugačiji, oni nisu naši. Mačak ih je pratio svojim začuđenim pogledom. Na strujnim su se žicama počele okupljati umorne, osušene ptice.
Ali i oni su ljudi kao i vi! Bježe od rata, spašavaju goli život! viknula je odlučno Milena. Potočići znoja cure mi niz leđa, otvaram usta, ali nemam Mileninu odlučnost.
Neka idu dalje! Ne želimo ih ovdje! Oni su teroristi! Oni su muslimani! Viču.
Pokreti su im postali odlučniji, oštriji, grupa se gibala, kretala poput jednog tijela.
Milena je ponovo vikala, nadvikivala se s njima, napuštena od mene, usta su joj se micala, kao da smiruje veliki razred. Mačak se podignuo na noge, šuma je uzdahnula.
Odjednom zvuk pucanja kostiju, šištanje zraka i duboki izdah.
Tišina.
Nevidljiva je ruka rastvorila gomilu koja se sada nadvila nad golemu rupu u zemlji.
Tijelo jednog bilo je nabijeno na željeznu šipku niz koju se cijedio potočić krvi, noga se još samo jednom trznula. Široko otvorene oči upijaju plavo nebo.
Vrućina je tukla odozgor. Zanijemjelu gomilu promatrale su mačje oči, crne ptice na strujnim žicama, i dvije bivše princeze.
