1.
Soba u kojoj sam odrasla bila je od vrha do dna ispunjena knjigama. Zvali smo je knjižnicom iako je to ujedno bila i gostinjska soba u koju bi majka smještala goste iz udaljenijih krajeva. To mi je smetalo jer sam knjižnicu smatrala svojom sobom.
Zato sam uvijek jedva čekala da se svi ti uljezi maknu iz moje sobe.
Znala sam – ako dođe propast svijeta – uključivat će vatru i knjige. Vatru, jer je najsnažniji element, sveuništavajući. Knjige, jer ću iz njih doznati sve o propasti svijeta.
Knjige su mi bile do te mjere važne da sam ih jedno ljeto odlučila sve popisati u veliku plavu bilježnicu tvrdih korica. Skidala sam ih s police jednu po jednu, bilježila naslov i autora dok je do mene s ulice dopirao zvuk automobila i graja djece koja su tada znala uživati u svojem djetinjstvu.
Popisivanje stanovnika visokih drvenih polica trajalo je duže od tjedan dana i zaustavilo se na približno osam tisuća naslova. Tada sam bila uvjerena da posjedujem neizmjerno bogatstvo i da ću sve što me ikada bude zanimalo naći u tim knjigama.
Neću lagati – kao mala htjela sam biti spisateljica. Htjela sam pisati bajke koje će majke čitati svojoj djeci prije spavanja i koje će se utisnuti u dječje snove za čitavu vječnost.
Htjela sam biti i knjižničarka. Tada bih, kad i posljednji posjetitelj zatvori vrata za sobom, birala knjigu koju hoću, samo za sebe, onako kako mala djeca biraju gumene bombone. Sjela bih za stol i čitala sve dok druge knjige ne utonu u svoj papirnati san.
Moje druženje s knjigama znala bi pokvariti jedino baka koja bi katkad ulijetala u sobu i odlučnim glasom tvrdila da čitanje pouzdano kvari oči.
Šutjela sam. Bila istina ili ne, bilo bi mi drago da u jednoj od knjiga izgubim vid.
2.
Baka je imala još jednu kuću, onu u kojoj se rodila. Ta je kuća bila udaljena samo četiri kuće, brojala sam, od one u kojoj je živjela s nama.
Često bi se baka, obučena u duge crne suknje i s crnim rupcem na glavi uputila “svojoj kući” kako bi tamo prespavala. Vjerovala je da su kuće poput ljudi, da čeznu za svojim stanarima. I kad bi je netko zaustavio na tom njezinom putu i pitao je kamo ide, ona bi, uzdahnuvši, skrušeno odgovarala: “Idem kod sebe.” Pri tome bi tužno nagnula glavu u desnu stranu nalikujući tako na malo dijete kojega su otac i majka zbog nekog zlodjela upravo izbacili iz kuće.
Baka me često pozivala da budem gost u njezinoj kući.
Kuća je, sagrađena krajem prošloga stoljeća bila zidana od blata, bez struje i vode, na prometnoj cesti prema gradu. Sastojala se od male kuhinje, jedne velike i jedne male sobe. U većoj se sobi nalazio stol, veliko samostojeće drveno ogledalo i dva velika kreveta, svaki uz jednu stranu zida.
Vlažna je ljetna noć. Devet je sati. Baka leži u jednom krevetu, višem, ja sam na nižem, potpuno izgubljena u mekim pernatim jastucima. Na noćnom ormariću kraj moje glave gori svijeća i baca sablasne sjene na zid. Baka nikad nije dala da se u kuću uvede struja. Iznad moje glave visi velika drvena slika Isusa Krista koji je svoj tužni pogled upravio na mene. Desna mu je ruka blago podignuta, kao u umirućeg. Iz njegova srca isijavaju zrake nevjerojatnog svjetla.
Izvana još dugo dopire buka automobila koji svako malo prozuje kraj bakine kuće. Tu i tamo do nas dopre razgovor ljudi koji prolaze kraj prozora, i od kojega čujemo svaku riječ jer je tišina zaglušujuća.
Baka mrmlja krunicu, još jednom duboko uzdahne i uskoro po njezinu disanju zaključujem da je zaspala dubokim snom.
Ja još dugo slušam zrikavca čiji se usamljeni zrik uzalud bori s bukom automobila.
3.
Tata, građevinski inžinjer, pušio je po jednu cigaretu na dan, nekada i jednu u dva dana. Crvenu kutiju cigareta držao je na hladnjaku, nikada ih nije nosio sa sobom. Pušio ih je obično popodne, onako usputno, nehajno je držeći među prstima, kao da je to neugodan posao koji mora obaviti. Dim koji je ispuhivao bio je tanašan i slab, neuvjerljiv. Mama je jednom primijetila da tata čak ne zna pušiti kako to rade drugi muškarci.
Nikotin nikada nije uspio porobiti tatu.
Kada sam imala pet godina, ukrala sam tatinu kutiju s hladnjaka i izgubila se s njom iza kuće. Naslonila sam se na zid i zapalila. Nehajno sam držala cigaretu među prstima, onako kako je to radio tata. I moj je dim bio jednako slab i blijed.
Podignula sam pogled. Iznad mene je jedan debeo pauk mirno pleo svoju mrežu. U tom je trenutku glava susjedova sina, Antuna, izvirila iza ograde. Bio je par godina stariji od mene. Pakosno mi se smiješio.
“A – ha, sad sam te uhvatio!” rekao je uživajući u trenutku. “Reći ću te tvom tati!”
Ja sam otpuhnula dim visoko u zrak i paukova je mreža zadrhtala.
“Reci”, rekla sam mirno.
Par mjeseci kasnije tata je potpuno zaboravio na cigarete, onako kako se zaboravi odgovoriti na pismo dosadnog rođaka. Poluprazna je kutija stajala na hladnjaku poput zaboravljene igračke.
Susjed Antun je još par puta provirio iza ograde s pakosnim smiješkom na licu.
Zatekao me je kako čitam, bez cigarete.
Prestale su me zanimati i susjed Antun je bio razočaran.
