Tržnica je bila puna proljetnog cvijeća i taj je prizor bio ispunjen tugom.
Ana zaškilji prema suncu pa se stane provlačiti između ljudi, kao da vozi neki zamišljeni slalom. Na prvi pogled, sve je u redu. Na prvi pogled, ovo je još jedan dan u lijepom gradu.
Na drugi pogled, ovo je neka iskonstruirana stvarnost. Režiraju je sjajni, glatki ljudi u crnom, ovo je neka izopačena verzija matriksa u kojoj svatko mora odigrati svoju ulogu kako bi preživio, a ja ne želim biti njegova stanovnica, pomisli Ana. Poželi počupati svoje žice, crne pipke iz tijela i probuditi se u pravom svijetu pa posegne rukom za tim pipcima, ali ih nije bilo.
Jato vrana grakćući sleti na žice.
Ana osjeti jezu kako joj se penje uz leđne kralješke, zaustavi jednog čovjeka i pita ga, jeste li vi odgovorni za ovu stvarnost? Nije odgovorio, nema veze, onda vjerojatno jest. On je čovjek u crnom. Cijela je tržnica krcata ljudima u crnom, i zato se samo treba držati svoje putanje.
Zastane kod jednog kamenog prodavačkog pulta iza kojeg je stajala sitna okrugla žena zagledana u neku točku. Činilo se kao da čeka da netko pritisne gumb pa da se uključi. Pred njom je rašireno povrće, sad već prorijeđeno, oni najbolji komadi kupljeni su jutros. Žena primijeti Anu pa sitnim očima žmirne prema njoj i odnekud izvuče osmijeh. Bez riječi pruži Ani vrećicu i ona stane birati rajčice. Prvo je uzela pet, ali se sjetila da vjerojatno nema dosta novaca, jer mora još kupiti kruh, pa vrati dvije. Ne tako davno, dok ju ljudi u crnom nisu evidentirali na burzi, Ana je mogla kupiti sočnih zavodljivih rajčica koliko je htjela.
Netko ju okrzne ramenom i ona ugleda visokog sijedog čovjeka uspravnog držanja koji se zaustavio kraj nje.
– Zubar Silić – reče prodavačica pa mu se osmjehne. – Eto me uskoro k vama.
– Samo dođite – reče on.
-Dolazi i sin, ide sutra u Njemačku – nastavi prodavačica. Otvorila je usta kao da želi još nešto reći, ali se zaustavila ne skidajući osmijeh. Ana je samo vidjela vlažnu suzu koja se spustila na svježi kupus.
– On ide sutra u Njemačku, znate – ponovi plačno prodavačica.
– U redu, vidimo se – reče hladno zubar Silić, uzme vrećicu s porilukom pa nestane.
Kao da ju je tek sad primijetila, okrugla prodavačica reče Ani i dalje se široko osmjehujući:
– Najbolji je, taj zubar Silić. Jest da je skup, ali je najbolji.
Ovo je zvučalo kao reklama, pomisli Ana.
– Možda je naš zubar čovjek u crnom, što mislite? – trepne Ana prema prodavačici. Nije joj odgovorila.
Ana otvori novčanik pa joj pruži novčanicu i uzme svoju vrećicu. Kimne okrugloj prodavačici koja se u međuvremenu ponovo isključila i stojeći iza kamenog pulta, nalikovala na robota.
Ana krene prema izlazu tržnice. Prođe pokraj polupraznih kamenih pultova koji su ju ovako prazni podsjećali na drevne žrtvene stolove, pokraj pasa lutalica koji su njuškama prevrtali ostatke hrane, i očiju staraca koje gledaju molećivo.
Pogledala je strujne žice na kojima su se i dalje skupljale vrane podsjećajući na strvinare koji čekaju svoj plijen. Sada je zaobilazila automobile čiji su vozači trubili jedni na druge i ubrzo se našla na autobusnom kolodvoru. Peroni su bili gotovo prazni. Jedan je lokalni autobus, raskliman i prekriven prašinom, poluprazan izlazio sa svojeg perona.
Na središnjem se peronu nalazio veliki žuto – crni autobus koji je Anu podsjetio na bumbara. Iza prozorskoga stakla stajao je natpis: Stuttgart. Oko autobusa su se okupili putnici i njihovi vjerni putni kovčezi. Proćelavi je vozač svako malo izlazio i pregledavao autobus.
Jedna je starija žena, sva u crnom i u suzama, zagrlila visokog mladića u crnoj trenirci i poderanim patikama. Pustila ga je, zajaukala, pa ga opet privukla k sebi, kao da ga želi utisnuti u svoje tijelo. Vozač je žurno ušao u autobus, kao da bježi od poznatog prizora. Začuo se motor koji su uskoro nadglasali jauci. Ana se brzim koracima udaljila i spustila kamenim prljavim stubama na stazu.
U proljeće ’83 nije bilo ovakvih lijepih autobusa, njezinu je majku odvozio vlak. Na put u Njemačku odlazila je noću, dok je Ana spavala, kao da čini nešto nezakonito. Ana je ostajala s bakom amazonkom koja je bila visoka žena krupnih kostiju, plavih očiju, i koja je razgovarala s biljkama u svojem vrtu. Ujutro bi Anu posjela u svoje široko krilo i pričala joj o Njemačkoj, zemlji od čokolade u koju je otišla Anina majka. Tamo su ulice popločane čokoladom, govorila je, i sve što trebaš je sagnuti se i otrgnuti komadić. Nije li to divno, smijala se cijelim tijelom.
Poslije su odlazile u bakin vrt gdje je baka svojim krupnim tijelom pozdravljala sunce. Brale su prezrele zlatne kajsije, i poslije od njih kuhale pekmez. Pomagala im je i Kristina, Anina najbolja prijateljica, i baka amazonka ih je učila kako razgovarati s biljkama. Kada se majka vrati kući, Ana će joj pokazati teglice pekmeza, a zauzvrat će dobiti goleme količine čokolade koje će Ana podijeliti s Kristinom.
Njemačka je s vremenom progutala mnoge susjede i stanovnike Anina sela. Nestajali su noću, jedan za drugim, a ona ih je cijelo vrijeme zamišljala kako sjede na rubovima pločnika, odlučno odlamaju velike komade čokoladnog pločnika i pohlepno ih guraju u usta.
Kad se Anina majka vratila, donijela joj je velike vrećice raznih čokolada, a Ana je njoj pokazala police pune teglica od kajsije. Objasnila je mami da su sada bogate pa više nema potrebe da ona opet ide u zemlju od čokolade. No nakon tjedan dana majka je ponovo nestala.
A onda je jednog sunčanog dopodneva nestala i Kristina i Ana je svako jutro toga ljeta provela uzaludno lupajući po ulaznim vratima Kristinine kuće. Ta joj se zemlja od čokolade sve manje sviđala.
Ana otvori vrata. Zapuhnuo ju je kiselkast, pljesniv miris starog, umornog stana. Damira je zatekla u dnevnoj sobi, ispred njega na stolu otvorene plave omotnice s prijetećim žigovima i razbacani papiri. Umjesto pozdrava, Ana ga upitno pogleda.
– Ovrha – reče on suho i zagleda se ispred sebe.
Na tv – u je neka debela žena ozarenog lica išla iz sobe u sobu svoje nove kuće i, prekrivši lice tustim dlanovima, vikala Vauuuu! i Oh, my God!
Jeli su bez riječi, poput ostarjelog para. Zatim je Ana otišla u sobu i još jednom pregledala odjeću koju je spakirala. Noge su joj se počele lijepiti za pod. Damir se naslonio na dovratak i promatrao ju neko vrijeme. Zatim je stao koračati sobom, od prozora pa nazad do vrata, podsjećajući Anu na hrčka u kavezu. Znala je da ju želi još jednom pitati, ali se neće usuditi.
Između njih se spustio zid tišine.
U pola osam je pregledala dokumente i napravila sendviče. Damir je uzeo njezin crni kovčeg pa su se spustili do auta.
Vozili su se u tišini, Damir ovaj put nije uključio radio. Ana ga pogleda. Jedini bijeli čovjek u mojem životu, pomisli.
Parkirali su kraj stuba niz koje se Ana ranije toga dana spustila na putu kući.
Veliki je žuti autobus već bio na peronu i oko njega su se motali ljudi stavljajući svoju prtljagu u velike prtljažnike, praćeni ženama koje su uplakane obilazile oko njih. Na strujnim žicama nazirale su se tamne sjenke ptica strvinara. Damir se okrenuo od nje i znala je da plače u sebi. Uhvati ga za ruke.
– Hej, hej – rekla je. – Ne plači, pa ja idem u zemlju od čokolade!
