propuh
ljubio sam je škarama
i govorio kako je klaustrofobično kišilo dok sam dolazio
htio sam samo biti prosječan i površan
bez ideje što ću sutra
kad u središtu zemlje netko naglo otvori vrata
i rijeke se napune uskim duguljastim virovima u kojima se
spiralno
kao bakterije u epruveti
talože strahovi čamci i ukočene ruke
prostirem je na dasku
previše je eterična da je isiječem prstima
i njena mi fluidnost izbija iz ruku najsnažnije oružje
bol
propast će približim li se škarama
ostat će bez razloga zbog kojeg je preživjela
opire se laktovima
kidam je s desna
pažljivo
da ne dotaknem živac
da ne oštetim kost
u tihoj blasfemiji izrezao sam joj bajku
okačenu o kičmu djevojčice u koju se pretvarala
jednako besmislenu i vlažnu
najčvršći oblik koji samoća može uzeti
rekla je rastužit ćeš ivanu i brata grimm
stresla se kad sam rukom prešao po možda
jer da budem iskren
meni je svejedno
abramović
pričaš mi o snimci na kojoj dvoje ljudi šuti
usred muzeja moderne umjetnosti
žena u crvenoj haljini sjedi kao spužva
i upija što drugi ne žele nositi
pogledao sam jučer tu snimku
i evo me
šutim
u nekoj svojoj hali od muzeja
usran od paralize pred poznatom ženom koju više ne znam
i postavljam si the pitanje
što je život
to je život
izvana mirno
bez oštrih rubova
iznutra eksplozija u erotski estuarij
i kad ti bude svejedno što si prešla četrdesetu
želim da me gledaš kao marina
osjetit ćeš da ti prilazim
znam točno što te pitati da u tebi pukne šipak
trzni glavom jer ne možeš izdržati
to je jače nego znati
to je bolnije nego misliti
ali je punije
dišem drugačije
punije deblje karirano
cilindrično ali obloženo
flanel košuljom
i grudni koš kao korzet pretijesan
osjećaš mu one žbice od rebara
sami se odvezuju i pucaju kao da su truli
konopčići od korzeta
island
island je idealan za duge šetnje rekla si
i ja te već grlim na periferiji reykjavika
tamo oko vrata gdje je šav prema leđima
i mislim kako bi nešto ipak trebalo vidjeti
u ovom gradu po kojem te vučem
kao poderanu sjenu
jer ne privlačiš me zbog stvarnosti nego zbog mogućnosti
i pitao bih te radije koliko je sati
i zašto se nimalo ne štediš
ovako parcelizirana i omnipotentna
jer kao što nas je izmijenila i grčka
izmijenit će nas i ovo putovanje
i vratit ćemo se u nekom drugom obliku sebi ili drugima
ja kao vuk ti kao čučanj
stadion trapez magnolija bubreg
i napravit ću ti album s crno bijelim fotografijama
i razviti nas na velikom formatu
i okačiti uz policu s talijanskim kanconama
u stanu koji nemamo
ali koji bi nas čekao
ne mora biti velik
nemaju ni ptice trosobna gnijezda
nemoj
I.
prilazim vam frontalno
to je zajednica
tvoje i njeno
sviđa mi se njen osmijeh
da li da se ogrnem
ili da i ja zračim
bilo je pitanje vremena
moje i njeno
imamo iste cipele
II.
riječi su ispresijecane plavim žilicama
oko očiju ti vidim nabubrene otoke
je li tvoj fosiliziran ton
zamjena za olovni nedostatak strasti
s visoka
na fino
nasilje iz usta
umjesto grubo uguranog tijela u drugo
III.
pamti li nas namještaj
kad napustimo amplitudu soba
jesu li zidovi samo zidovi
i krevet samo krevet
ili smo bodljikave žice
same sebi dovoljne za ranu
bakreni korzet oko grudi
izgrižen hrđom
zbog slanog vodopada
IV.
tišina je puna batina
ženama je ovdje ulaz zabranjen
i dok ti ptice pletu plavi pulover
vunom koju sam ja rastezala po preslici
i stopalom ritmično kuckala prečku
koja okreće vječno kolo preko tabana
pravo da ti kažem
nakon tvog zamaha
samo
cjepanice
kako smo se mimoišli
I
mogla sam te danas slučajno sresti
među biciklima i među ljudima
možda bi mi čak bilo drago da sam ti uhvatila komadić kože u mozaiku
ali me gotovo oblijeva zadovoljstvo što se to nije dogodilo
ta vjerojatnost da bih te mogla vidjeti
držala me uzbuđenom punih dvadeset minuta u jednom smjeru
drugih dvadeset u suprotnom smjeru jednako intenzivno
dozvolila sam si to uzbuđenje za svaki slučaj da me vidiš
i molila boga da ne izgovoriš kako si
to bi me dovelo do užasa
kosa mi proviruje ispod kape
ili su to moje trepavice
zato
ako si me danas ipak vidio
nemoj mi to nikada reći
II
vidio sam je jučer kako korača
velika i sigurna
bio sam iza stakla i motao cigaretu
htio sam je dozvati ali zvuk je sporiji od koraka
bila je već otišla
predaleko
i ja sam ostao sam na tom istom mjestu
predaleko
ali to nije isto mjesto
i već je dalja
i usta su tek toliko otvorena da u njih uvalim cigaretu
neću je ovako vraćati
i nisam
nazvao sam je sinoć
i nadao se da je sama i da nije legla
ili da je legla i da misli na moje ruke na svom trbuhu
rekao sam joj bilo mi je jako besmisleno bez tebe
rekla je želje su mi žute
vidim je među rasutim šarenim špekulama na igralištu
i čujem kako u njoj pamuk raste
valjda to znači da je mirna
