fitoterapija
stavio sam pred nju vrijeme koje nam je preostalo
žvačem joj minutu
sporo
ulazi mi usnama u kosu kao da pije temperaturu
čini mi se da me uvukla u sondu
sunce joj se cijedi uz glatku kožu
penjem joj ruke na čelo
sve je oko nje tako ljekovito
htio sam joj reći okupaj me
vezao sam je za sebe kao kravatu oko vrata
svoju pamučnu omču
ljubio sam je tektonski uzdrmanu u vrat
disao kao da joj otpuhujem maslačak u lice
i pravio se da je mala kugla fenjer kojim po njoj tražim ključ
pripala mi je nebranjena istog trena
cijedila se uz mene kao niz usta traka dinje
obožavam te obožavam te
dođi da te se namirišem
to joj nitko nije rekao
njoj izgleda nitko ništa nije rekao
dok pod njom izvlačim deku u smjeru svoje želje
zubi su zrcalo u kojem je slobodna
smije se prevaljena na bok
i sva se pretvori u modra usta
ivančice klasje šuma
sve je nebo
mjesečar
jutros sam je našao kako spava u ormaru
birao sam odjeću za posao
a onda sam joj onesviještenoj pod kolonom vješalica
kliznim vratima dodirnuo prste
i kao da je ušla u natkriveno gnijezdo
legla je u taj brlog pun moje sintetike
i zaspala bez jastuka i deke
možda je sanjala da je na travi
izgleda da se glavom provukla kroz košulje
u kosi još ima elektriciteta
i drugog posla sad nemam nego da je gledam skvrčenu
pred njom težak kao auto
kao buick rivera hasanu hujduru
umorna je
tako je umorna
govori mi sve češće kako u ogledalu više nije ona nego baka
i kako nikad nije imala ovako duboke bore
meni je ista
ja samo ponekad primijetim
kako joj se na rukama šire pore dok spava
kao da je kroz noć ubadaju šivaćim iglama
sinoć je pola sata hodala po stanu
tražila je plavu naušnicu
jednu plavu naušnicu
nakon pola sata bila je mokra
rekla je da će je sutra potražiti u škrinji
ostavila je svjetlo u kupaoni
uspavala je dijete i legla u ormar
i nije joj prvi put
jedne sam je noći našao u vitrini
u snu je s donjih polica premijestila figurice i flaše
s prve s druge i s treće
a onda je izvadila i njih i sklupčala se pod staklom
pod čašama za bijelo i čašama za crno
čašama za vodu i onima za šampanjac
samo ih je ona raspoznavala
meni je bilo dobro i iz plastike
kao što je i njoj sada dobro
u sintetici
dobro hvala na pitanju
izvrće zemlju pred vratima kuće
i sadi vrapce u zelene tegle na stubama
zemlja je živa
davi je zgrčenim prstima
uranja u nju rođendansku slamku
zelenu plastiku
transfuziju za crljenicu
sjedi i vrapce sadi
da joj izrastu u galebove
a ja gledam u razrovane tegle pred vratima
i pitam je kako je
i već znam da sam zajebao
jer mi odgovara u oblicima u tkaninama i u vrstama
kaže danas sam lisnata
halichondria panicea
znam je u milimetar
treba je omirisati odirati ogrliti ostrugati
duguljasta je i znam da se suzila
i da je infuzija nekome tko treba lijek
danas mi je mati
uronit ću joj jeguljaste udove u zemlju
to još nikad nisam
jer već mi govori osjećam se monokromatski
kao monoplazmoza
osmoza
siti mravi leže u zdjeli
mene boli trbuh
a ona mi kaže ribogojilište sam
prenapučena je i u sebi više nema mjesta ni za sebe a kamoli za mene
plastična sam kaže
po meni rastu kraste
i znam da kao i ja ne osjeća ništa
i da bih s njom mogao prepiliti drvo
ljudi su žičare kaže
sjedneš i putuješ
onda dođeš na vrh i diviš se
mora da je sjajno popišati se stoječki
s visoka
otok oko nas kao drvena narukvica
koju strpljivo nosi kao nju majka božja
pita me kako sam ja i samo joj mogu reći
ne znam
i to je oblik
i to je oblik
propuh
ljubio sam je škarama
i govorio kako je klaustrofobično kišilo dok sam dolazio
htio sam samo biti prosječan i površan
bez ideje što ću sutra
kad u središtu zemlje netko naglo otvori vrata
i rijeke se napune uskim duguljastim virovima u kojima se
spiralno
kao bakterije u epruveti
talože strahovi čamci i ukočene ruke
prostirem je na dasku
previše je eterična da je isiječem prstima
i njena mi fluidnost izbija iz ruku najsnažnije oružje
bol
propast će približim li se škarama
ostat će bez razloga zbog kojeg je preživjela
opire se laktovima
kidam je s desna
pažljivo
da ne dotaknem živac
da ne oštetim kost
u tihoj blasfemiji izrezao sam joj bajku
okačenu o kičmu djevojčice u koju se pretvarala
jednako besmislenu i vlažnu
najčvršći oblik koji samoća može uzeti
rekla je rastužit ćeš ivanu i brata grimm
stresla se kad sam rukom prešao po možda
jer da budem iskren
meni je svejedno
abramović
pričaš mi o snimci na kojoj dvoje ljudi šuti
usred muzeja moderne umjetnosti
žena u crvenoj haljini sjedi kao spužva
i upija što drugi ne žele nositi
pogledao sam jučer tu snimku
i evo me
šutim
u nekoj svojoj hali od muzeja
usran od paralize pred poznatom ženom koju više ne znam
i postavljam si the pitanje
što je život
to je život
izvana mirno
bez oštrih rubova
iznutra eksplozija u erotski estuarij
i kad ti bude svejedno što si prešla četrdesetu
želim da me gledaš kao marina
osjetit ćeš da ti prilazim
znam točno što te pitati da u tebi pukne šipak
trzni glavom jer ne možeš izdržati
to je jače nego znati
to je bolnije nego misliti
ali je punije
dišem drugačije
punije deblje karirano
cilindrično ali obloženo
flanel košuljom
i grudni koš kao korzet pretijesan
osjećaš mu one žbice od rebara
sami se odvezuju i pucaju kao da su truli
konopčići od korzeta
