• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

Vladimir Tabašević: Pa kao (odlomak iz romana)

Autor/ica: Vladimir Tabašević
odlomakpa kaoromanvladimir tabasevic
Objavljeno: 04.04.2017

 

LJUBAV U OFSAJDU

Se­stra pr­va je Froj­do­va zva­nič­na že­na. Ma­la, osi­o­na, okru­gla že­na u ko­ju je on po­la­gao na­de da će mu iz­ro­di­ti de­cu, mu­šku, i da će mu na­sta­vi­ti lo­zu, bo­že zdra­vlja, une­do­gled. Na fo­to­gra­fi­ja­ma ko­je Frojd ču­va za uspo­me­nu vi­di se ne­ko cr­no­ma­nja­sto stvo­re­nje, ni­sko ra­stom, pod­bu­lo, ote­klo od pra­se­ti­ne, ko­je je, sve su pri­li­ke, pod sta­re da­ne ume­lo baš tu fo­to­gra­fi­ju da, kao ka­kvu di­ku, pri­no­si ne­znan­ci­ma kao do­kaz svo­je mla­da­lač­ke le­po­te za ko­jom, ono ve­ru­je, vre­di ža­li­ti. Vo­le­la je pra­se­ti­nu. Frojd se ti­me di­čio i ta nje­na lju­bav pre­ma ždra­nju nje­mu je išla na­ru­ku. Frojd joj na­ba­vi pra­se u ne­de­lju, i ode ne­kud, ve­ro­vat­no da ko­lje nje­nu mla­đu se­stru ne­de­ljom. Ova osta­ne da kr­ka, on ode da vo­li. Kao ma­lu, te­tak ju je vo­dio kraj bez­da­na i ta­mo joj po­ka­zi­vao svet i ku­da sve po­gled mo­že da puk­ne, da se ras­cve­ta. Te­tak ju je ta­mo, kan­da, pip­kao, i od nje, na si­lu, pra­vio de­voj­čur­ka, pre vre­me­na. Re­kao joj je da su zve­zde da­le­ko. Zve­zde su bi­le da­le­ko, isti­na, a te­tak je bio bli­zu, sve bli­že. Frojd joj se zbog te tra­u­me na­šao kao za­štit­nik ko­ji će iz svog ofi­cir­skog pi­što­lja upu­ca­ti tet­ka, ako za­tre­ba. Te­tak joj je još ta­da pri­čao o ka­me­nu. Po­kraj bez­da­na. Uop­šte, te­tak je go­vo­rio o tvr­do­ći, zlu ne tre­ba­lo.

Se­stra pr­va je bi­la naj­sta­ri­ja od svih se­sta­ra. Bi­la je od mla­do­sti ku­va­na. Jed­na od onih že­na ko­je pre­sta­nu da ima­ju po­gled i, ume­sto po­gle­da, za­do­bi­ju jed­no ve­li­ko “za­što?”, upu­će­no i svi­ma i ni­ko­me, isto­vre­me­no. Ne­prav­da je, na­rav­no, bi­la u igri i u cen­tru tog “za­što?”. Ni­je joj sa­mo te­tak na­neo zlo, ia­ko ju je on naj­vi­še slo­mio. Nje­ne oči su, re­koh, pre­sta­le da bu­du ži­ve još u nje­noj mla­do­sti. Pu­kov­nik Frojd, ta­da ka­ba­da­hi­ja svo­je vr­ste, u tom po­gle­du je, ipak, umeo da vi­di ne­što što ni­ko mu­ški ta­da ni­je umeo. Po­nu­dio joj se svo­jim te­lom kao Kar­pa­ti­ma. Da je sa­ču­va i da je oki­ti ba­gre­mom, a da mu ona, za­uz­vrat, po­da­ri po­tom­stvo. Ima­li su se, ubr­zo. Ali uza­lud. Ne­ko kao da je u ovoj pri­či bio ja­lov. Ide­ja o po­tom­stvu je ubr­zo bi­la na sta­kle­nim no­ga­ma. Frojd je po­la­ko po­čeo da pu­ca, a sa njim i nji­ho­va lju­bav. Ona se sil­no tru­di­la, ča­je­vi­ma i gat­ka­ma, da de­te­tom sa­ču­va Froj­da kraj se­be, ko­ji će nju da ču­va od tet­ka, ako joj, slu­čaj­no, u sno­vi­ma do­đe, sa pri­čom o ka­me­nu, re­ci­mo. Pip­ni ga, kao ka­men je. Uza­lud joj trud, od de­te­ta ni­šta. Od za­če­ća ni­šta. Jed­no­stav­no, ni­je mo­gla za­če­ti ni uz po­moć tri­ko­va. De­ce­ni­ja nji­ho­ve bez­det­no­sti se na­vr­ši­la dok si re­kao “pik­sla” i od­jed­nom po­vra­ća­nje, muč­ni­na i ne­ka­kva na­da. Br­zam, ali ta­ko je i nji­hov ži­vot br­že pro­la­zio te de­ce­ni­je ko­ju su pro­ve­li nit ta­mo nit ova­mo, bez de­ce, u če­ka­nju i mr­žnji. Frojd je seo u svoj opel re­kord i po­ve­zao je hit­no na pre­gled. Za­če­la je. Ta­ko mu je le­kar, jed­no­stav­no, re­kao. Frojd se na­pio od­mah i od­mah ju je šut­nuo u sto­mak, još te ve­če­ri, pro­tiv uro­ka. Pi­jan ju je mlat­nuo, go­vo­re­ći ka­ko joj je tre­ba­la ce­la več­nost. Ona je, tu­žna, čuč­nu­la, že­le­ći da ne po­ba­ci. Na­rav­no, ni­je mo­gu­će ne po­ba­ci­ti pu­kom že­ljom. A ni ču­ča­njem. Lak­še je ne po­ba­ci­ti bez pe­na­la u pu­pak. Frojd je to­li­ko že­leo de­te da je hteo već za­če­će da iz­ba­ci šu­tom. Na­pre­čac je hteo de­te, bez če­ka­nja, bez tih do­dat­nih de­vet me­se­ci ne­iz­ve­sno­sti. Na­rav­no, i šut je bio tvrd kao ka­men. Se­stra pr­va je to sve tr­pe­la, i za­to je i sa­ma bi­la đa­vo. Vre­me nje­ne trud­no­će Frojd je ko­ri­stio da si­pa u se­stru dru­gu, mla­đu, za ko­ju se ni­šta, u tom tre­nut­ku, ni­je za­ka­či­lo. U njoj ni­šta ni­je bi­lo bli­zu za­če­ću. Naj­bli­ži Fr­oj­do­vi su mu go­vo­ri­li da pa­zi gde si­pa. Froj­dov ži­vot je bio avion, a ži­vot ove dve se­stre je bio oblak ko­ji je Frojd pr­o­bi­jao svo­jim kri­li­ma. Ro­šti­ljao je, lu­dač­ki. U to vre­me no­sio je ne­ku ka­put­či­nu. Imao je be­lo ode­lo i tu ka­put­či­nu ko­ja te­ži to­ne. Vo­leo je da od­la­zi u bi­bli­o­te­ku i da ta­mo či­ta ne­ka­kve spi­se o sta­ti­sti­ci i upra­vlja­nju ae­ro­pla­nom. On­da da okre­ne stu­dent­ki­nje na­o­pa­ko. Če­kao je de­te pu­nim plu­ći­ma. Se­stra pr­va od­la­zi na po­sao, ra­di na rend­ge­nu, ta­ko trud­na, ne mi­sli na su­tra jer je ra­su­ta od šu­te­va, tra­u­ma i se­ća­nja na tet­ka ko­ji joj i ta­da kroz gla­vu mah­ne tvr­dim obe­ća­njem. Tru­di se se­stra pr­va da ne mi­sli, ali ni tra­u­ma se ne mo­že tru­dom spre­či­ti, kao ni po­ba­čaj. Iste su sor­te – spon­ta­ni. Se­stra pr­va ima krat­ke no­ge, kao Hun je, i le­po­ta joj je even­tu­al­no sme­šte­na u li­cu, ako baš že­li­mo ili mo­ra­mo da na­đe­mo le­po­tu na njoj. Te­ško joj je kad je te­še re­če­ni­ca­ma da su sve že­ne le­pe. U nje­nom dnev­ni­ku, ve­ro­vat­no, ja­sno sto­ji da u tim re­če­ni­ca­ma ko­je lju­di go­vo­re pred njom ču­je vi­še po­ru­ge i ose­ti vi­še bo­la ne­go u bi­lo ko­joj otvo­re­noj uvre­di na ra­čun nje­nog iz­gle­da. Ako je, uop­šte, još u ži­vo­tu njen dnev­nik, na­rav­no. Trud­na je i ne­ka­ko ti­ho sreć­na zbog to­ga, ali u nje­nim oči­ma ni­ka­ko ne mo­že­mo da vi­di­mo ni­šta, even­tu­al­no tet­ka, ali i nje­ga kao kroz ma­glu. Njen po­gled je na tre­nu­tak bio na­da­nje, ali sa­mo na­krat­ko. Frojd ju je tap­šao po ra­me­nu i go­vo­rio joj ka­ko bi tre­ba­lo da sma­nji sa kr­me­ti­nom ko­ju ona ni­je je­la već me­se­ci­ma. Frojd je vo­leo da je ko­ri, tek ta­ko. Frojd je gla­va te fa­mi­li­je ko­ja je po­sta­la fa­mi­li­ja jer je že­na za­če­la po­sle de­set go­di­na po­ku­ša­va­nja. Frojd je naj­pre po­mi­slio da je on taj ja­lo­vi i tu­kao ju je zbog to­ga sa de­set ki­lo­gra­ma pe­sni­ca, jed­nom ne­delj­no. Vruć ša­mar pro­tiv ste­ri­li­te­ta. Ste­ri­li­tet je nje­gov, sve su pri­li­ke, ali su za­to nje­go­ve i pe­sni­ce. Frojd je ofi­cir i slu­žba mu omo­gu­ću­je da pu­tu­je i da na slu­žbe­nim pu­to­va­nji­ma pro­ve­de ko­li­ko po­že­li. Ta­mo ron­da kao kr­ti­ca is­pod suk­nji. Ona osta­je ku­ći i sto­mak no­si po­no­sno, kao kom­pas ili kao re­lej za bo­lje su­tra. Po­gled joj, me­đu­tim, lu­ta. La­ga­no, kao da lu­di, što se od­mah u po­gle­du vi­di, bi­stro. Se­stra joj do­đe u po­se­tu i pip­ne joj sto­mak. Ne­što me­tal­no ose­te u usti­ma obe. Frojd ih je obe imao i obe su zna­le da ih obe ima. Jed­na je po­be­gla od tet­ka, dru­ga, ova mla­đa, po­be­gla je pr­voj, sta­ri­joj, ni­ko ne zna od ko­ga. Ži­ve u uli­ci Bro­za, u sta­nu od dva­de­set dva kva­drat­na me­tra, u su­te­re­nu, Frojd i ona. Frojd če­ka pre­ko­man­du i na­da se ve­ćem sta­nu. De­te kad do­bi­ju, Frojd će, sve su pri­li­ke, do­bi­ti ve­ći stan. Dve se­stre spre­ma­ju ru­čak. Jed­na je trud­na, dru­ga je na pu­tu da za­trud­ni. Ra­di na to­me pri­lič­no i pri­lič­no opo­na­ša sta­ri­ju se­stru. Obe su bli­že dru­ga­či­je ne­go kr­vlju, a se­stre su, pa, pre­ma to­me, kr­vlju bi tre­ba­lo da su naj­bli­že. Bli­že su, me­đu­tim, za­hva­lju­ju­ći jed­noj sa­svim is­tan­ča­noj či­nje­ni­ci o ko­joj se mo­ra ću­ta­ti ve­ko­vi­ma. Ni­ka­da ni­sam ja­sno raz­u­meo me­đu­ljud­ske ve­ze, a ni ve­ko­ve ni­sam ne­što po­seb­no shva­tao. Ove se­stre su bli­ske ne­kom čud­nom bli­sko­šću. Se­stra pr­va je sta­ri­ja, a dru­ga je mla­đa i ve­za­na za ovu sta­ri­ju ne­kom neo­bja­šnji­vom si­lom ri­val­stva. Se­stra pr­va te­to­ši. Ne­ka­da dav­no ona je i de­ge­ne­či­la. Sa­da sa­mo te­to­ši. Mla­đa je jed­na od onih že­na, lu­ka­vih, ko­je se nu­de svo­jim uslu­ga­ma lju­di­ma i on­da ih tim uslu­ga­ma uve­žu kao ri­ba­ri. Ona raz­u­me da nje­na uslu­ga po ne­koj ne­pre­po­zna­toj si­li stvar­no­sti mo­ra bi­ti uz­vra­će­na i za­to ra­do či­ni sva­ko­me od ko­ga će ima­ti osno­va­no raz­lo­ga da se, ka­sni­je, na­da ne­če­mu za­uz­vrat, ili da ne­što za­uz­vrat za­tra­ži, pr­vo ta­ko što će ga sa­mo pod­se­ti­ti na svo­je uslu­ge, a on­da i kraj­nje otvo­re­no. Ona obič­no zna una­pred če­mu će se na­da­ti i za­to ra­do či­ni uslu­ge lju­di­ma za ko­je od­lu­či da su im na­vod­no po­treb­ne nje­ne uslu­ge. To je njen stil. Ona zna ko­ga bi za­ro­bi­la svo­jim uslu­ga­ma. Na­rav­no da je pi­ja­nom Froj­du jed­nom na si­lu da­la svo­ju mag­no­li­ju. Na­rav­no da je Frojd od ta­da, ose­tiv­ši mag­no­li­ju, bi­vao sve vi­še njen a sve ma­nje svoj, ia­ko ni­ka­da ni­je bio sav svoj. Na­kon što je pri­mio nje­nu mag­no­li­ju, Frojd je za­u­vek bio ras­po­lu­ćen iz­me­đu dve se­stre. Tu noć je bio pi­jan i u svo­jim oči­ma ve­ći ne­go ina­če. Čo­vek je ina­če u svo­jim oči­ma ve­ći ne­go što je za­pra­vo, ali i to “za­pra­vo” je, na­ža­lost, ne­mo­gu­će vi­de­ti dru­ga­či­je do svo­jim oči­ma. Le­to­va­li su utro­je, ubr­zo. Mla­đa se spa­ko­va­la i, jed­no­stav­no, po­šla sa nji­ma. Sta­ri­ja je to raz­u­me­la kao po­ro­dič­ni čin. To je, me­đu­tim, i bio po­ro­dič­ni čin, sa­mo na na­čin te po­ro­di­ce, nji­ho­ve, ko­ja je tim či­nom, mo­že se re­ći, i po­če­la da po­sto­ji kao po­ro­di­ca, sta­ri­joj se­stri iza le­đa, dok joj je spre­da vi­sio sto­mak, ka po­du, deč­jom gla­vom. Frojd je do­bi­jao po­tom­stvo.

Froj­do­va že­na je sa­svim bli­zu po­ro­đa­ja. Je­dan zub joj se kla­ti i smr­duc­ka. Ugo­ji­la se i ta­kva će osta­ti do kra­ja ži­vo­ta, sta­me­na, Hun i bak­suz. Lep­ti­ri ni­ka­da ne­će ima­ti ni­šta sa njom. Svoj ži­vot će ži­ve­ti kroz svo­ju kći. Ote­ra­će je u gim­na­zi­ju iz naj­bo­lje na­me­re, a on­da i na ne­ki fa­kul­tet i na sve ono što se njoj u ži­vo­tu ni­je de­si­lo. Ona će ima­ti dru­gu šan­su, a nje­na kćer­ka ne­će ima­ti ni pr­vu. Ako bu­de kći, na­rav­no. I bi­će kći, na­rav­no. Po­ra­đa­la se kod ku­će jer je stra­ho­va­la da će joj za­me­ni­ti de­te. Stra­ho­va­la je za Ju­go­sla­vi­ju. Frojd je asi­sti­rao i ma­loj je uklo­nio vrp­cu o ko­ju je mo­gla da se obe­si, tek ro­đe­na. Mo­žda bi ta­ko i bi­lo bo­lje. Vrp­ca se de­te­tu oko vra­ta uve­za­la i Frojd je ta­da po­ka­zao za­što vre­di bi­ti ofi­cir, za­pet i sa re­flek­si­ma. Opa­sač, isti onaj u ko­ji je gle­da­la ne­ka nje­go­va vi­kend-lju­ba, vi­ken­da­ši­ca, raz­mi­šlja­ju­ći o dve stva­ri: lju­ba­vi do smr­ti i smr­ti od lju­ba­vi, vi­si­će ta­mo, u sen­ci i u dru­gom pla­nu. Go­to­vo je, na ovaj svet je do­šlo de­te i maj­ka mu je za­ja­ha­la na kič­mu i osve­ti­će mu se za sve što se njoj u ži­vo­tu de­si­lo, ali i za ono što joj se ni­je de­si­lo a ve­ro­va­la je da za­slu­žu­je – za tet­ka, za Froj­do­ve pre­lju­be, za mla­đu se­stru, za to što ni­je bi­la vo­lje­na i je­di­na. Za svo­je li­sto­ve ko­ji­ma su Hu­ni mo­gli tr­ča­ti. Ono će bi­ti ma­min hla­dan pi­štolj osve­te. Od pr­vog da­na taj mo­zak je tre­ba­lo pu­ni­ti i is­pra­vlja­ti isto­ri­ju tim pu­nje­njem. Re­ši­ti ne­prav­du ko­ja te sna­šla ži­vo­tom svog de­te­ta, to je ono ka­ko ži­vot po­sta­je smi­slen, a tvo­je de­te kre­će u ži­vot.

Froj­do­va kći je spu­ta­na još od ma­lih no­gu maj­či­nim ma­ka­za­ma ko­je su joj se­kle ko­su i pra­vi­le od nje de­ča­ka. Frojd je sil­no že­leo si­na i nje­go­va že­na je sil­no kra­ti­la ko­su svo­joj kće­ri po­ku­ša­va­ju­ći da od nje na­pra­vi Mar­ka, a od se­be ipak uspe­lu ma­ši­nu za pra­vlje­nje mu­ška­di­je. Uza­lud su je i zva­li Mar­kan, ona je ipak, kao u inat, bi­la ne­mi­lo­srd­no de­voj­či­ca, pa de­voj­ka, pa je­dva že­na, tek ne­ko vre­me že­na, ali i ta­da – je­dva. Frojd je ki­van na svet i na se­me, i je­be i svet i se­me, u se­bi, plju­je po trav­nja­ci­ma, iz­ba­cu­je šlajm, ali kao i da ku­ne sud­bi­nu svo­ju. Na taj na­čin on plju­je. Dru­gim že­na­ma sta­vlja taj krst na pa­met, da vi­si. Taj krst svog ne­u­spe­ha da ima sin­či­nu. Dru­ge že­ne mu se obe­ća­va­ju i pri­ča­ju mu pri­če o svo­joj ma­te­ri­ci ko­ja će mu si­gur­no po­da­ri­ti si­na. On dru­ge že­ne uzi­ma po grad­skim par­ko­vi­ma, po bi­bli­o­te­ka­ma, i u ne­ke od njih on si­pa be­li krem svo­je ge­ne­ti­ke iz­no­va igra­ju­ći lo­to. On se ipak na­da da će se ne­gde za­met­nu­ti ne­što mu­ško. Ne­mi­lo­sr­dan je pre­ma svo­joj kćer­ki, Mar­ka­nu, ko­ja kao da mu ski­da či­no­ve svo­jom va­gi­ni­com. Nje­na va­gi­ni­ca je pro­rez u ko­ji Frojd mi­sli da ne­ko sta­vlja že­to­ne nje­go­vog pe­ha. On mo­ra bi­ti ve­ći ofi­cir ne­go što je­ste, jer va­gi­ni­ca nje­go­ve kće­ri pro­ždi­re nje­go­vu moć. Ra­ču­na šta bi sve bi­lo nje­mu na­ru­ku da je ume­sto kće­ri do­bio si­na za za­sta­vi­com u ga­ća­ma ko­ja bi se vi­jo­ri­la u ime po­be­de nje­go­vog pre­zi­me­na. Ova­ko Frojd, če­sto pi­jan, bo­ka­li­ma vi­na ubi­ja tu­gu o ko­joj ni ne pri­ča, već sa­mo ću­ti i pre­zi­re. Maj­ka, Froj­do­va že­na, onaj Hun krat­kih no­gu, ima dva bi­ča. Pr­vim bi­čem je tre­ba­lo svo­ju kćer da is­kan­dži­ja na Mar­ka­na, dru­gim bi­čem je od nje, za slu­čaj da pro­je­kat “Mar­kan” ne uspe, tre­ba­lo da na­pra­vi čo­ve­ka, če­lja­de, dok­to­ra. Maj­ka ma­še i mla­ta­ra, vas­pi­ta­va dik­ta­to­ra a že­li dok­to­ra. Frojd ne­kud švr­lja kon­stant­no i vo­zi re­kord kô od ša­le, ser­pen­ti­na­ma, lu­du­je, na­cvr­can i rad da op­šti sa svi­ma kao ja­rac, epi­lep­tič­no. Maj­ka će is­pra­vi­ti isto­rij­sku ne­prav­du ko­ju je njoj i nje­nom dra­gom na­ne­la nje­na ma­te­ri­ca. Maj­ka se ose­ća kri­vom kao znak pi­ta­nja či­ja tač­ka je nje­na ne­spo­sob­na ma­te­ri­ca a kič­ma onaj za­voj, ta za­pi­ta­nost tog zna­ka, re­kli bi­smo, ta gr­ba, jer je ona, pre sve­ga, sad gr­ba­va. Onaj luk ko­jim mo­že­mo za­hva­ti­ti to o če­mu se pi­ta­mo, to je nje­na kič­ma. Maj­ka, u stva­ri, dre­si­ra. Mar­kan je do­bro oši­ša­ni de­čak ko­ji u se­bi kri­je jed­nu la­stu ko­ja će usko­ro pro­pe­va­ti isti­nu o Mar­ka­nu. Maj­ka to ne­gde zna i br­zo pre­la­zi na no­vu mi­si­ju, da Mar­ka­na pu­sti da bu­de ono što ne­ka­kvo cve­ta­nje u njoj pla­ni­ra da sa­mo od se­be oba­vi. Mar­kan, za­de­voj­čen, ne­mo­gu­će je da osta­ne Mar­kan. Gru­di na njoj pu­pe i pr­ska­ju kao dva sit­na kr­me­lja­va oka kad se otva­ra­ju. Mar­kan mo­ra po­ha­đa­ti gim­na­zi­ju i mo­ra se ta­mo po­ka­za­ti naj­bo­lji, ako je već mo­rao da se ro­di kao žen­sko. Kao oklop­nja­ča. Kao še­ta­ju­ća ma­te­ri­ca, dvo­me­tra­ši­ca. Ona iz­u­ča­va fran­cu­ski i la­tin­ski, i na­i­zust mo­ra da zna sve još od pr­vih da­na jer je de­te ugled­nog ofi­ci­ra i ne­ko ko će po­slu­ži­ti za pri­mer, ne­ka di­ka i po­nos, ne­ka­kav uzor i bu­du­ći dok­tor. Ma­ši­na. Ti ćeš bi­ti dok­tor i sa­ma svoj čo­vek, kad već ja ni­sam mo­gla da bu­dem ni dok­tor ni sa­ma svoj čo­vek. Ta­ko mi­sli maj­ka i ta­ko ra­di maj­ka, Froj­do­va ura­sla že­na, ura­sla lju­bav, ne­do­ra­sla za sva­ku sre­ću. Ona ima mi­si­ju. De­te, jed­no­stav­no, tre­ba upra­vi­ti u lo­gor zva­ni gim­na­zi­ja. Ta­mo ne­ka se no­si kao pra­vi prav­ca­ti voj­nik. Ako je već žen­sko, on­da ne­ka gi­ne kao mu­ško, ne­ka uči i ne­ka se tru­di, ne­ka le­či lju­de su­tra, kad to su­tra do­đe, ne­ka bu­de sa­ma svoj ne­ko, a ne ne­či­ji be­li rob, sa­mac. Maj­ke pre­če­sto ta­ko svo­ju de­cu ko­ri­ste za te bit­ke ne­ke ko­je sa­me ni­su us­pe­le da do­bi­ju. Biv­ši Mar­kan ubr­zo po­sta­je re­la­tiv­no na­o­či­ta de­voj­ka či­je cr­te tre­ba po­špri­ca­ti ci­ja­ni­dom ka­ko ne­ki omla­di­nac ne bi po nji­ma si­pao bu­be svo­je mu­ško­sti, svo­je se­me to­plo kao da pa­da sa ba­gre­ma. Maj­ka bra­ni pre­vre­me­nu lju­bav, a sva­ka je pre­vre­me­na jer se, pre sve­ga i vi­še od sve­ga, nje­na kći mo­ra sve­tu pred­sta­vi­ti kao dok­tor, sa slu­ša­li­ca­ma oko vra­ta ume­sto om­čom ne­ka­kve pro­ste uda­va­če u kra­sta­ma. Froj­do­va kćer je uhva­će­na u mre­žu oda­kle joj je­di­no grob mo­že po­sta­ti spa­so­no­sni iz­laz i taj grob će otvo­ri­ti se­bi, jed­nom, ka­sni­je, ra­kom na svo­joj doj­ci. U nje­ga će pa­sti svim svo­jim na­mu­če­nim sr­cem, kao da od­la­zi u Trst po far­mer­ke. Frojd će osta­ti da pi­je iz bo­ka­la vi­no. Maj­ka će osta­ti da ža­li nad ne­u­spe­lim pro­jek­tom zva­nim “Dok­tor Mar­kan, mo­ja naj­bo­lja, ne­u­spe­la kćer, je­di­ni­ca”. On­da će i maj­ka umre­ti, za­u­vek u slu­žbi svom dra­gom Froj­du ko­ji je sva­sti­ku mo­rao da po­zna jer je svet nje­mu uvek ne­što du­go­vao. Pr­vo si­na, po­sle mla­zni avion ko­ji mu je pro­ma­kao za dla­ku. Mla­zni avion ko­ji ni­je sti­gao da vo­zi a ko­ji je ve­ro­vao da za­slu­žu­je da pro­vo­za. Frojd sko­ro hi­lja­du le­ta zi­da ku­će­ri­nu, za­mak, utvr­đe­nje, ako rat ka­kav poč­ne, da se u nje­mu kri­je i ču­va od po­gi­bi­je či­tav nje­gov svet ukra­šen sa bez­broj ma­lih i ve­li­kih op­ci­ja.

Froj­do­va kćer, biv­ši Mar­kan, sa­da se za­lju­blju­je, u gim­na­zi­ji, ra­da da ose­ti mu­škar­ca na svom te­lu, mu­škar­ca ko­ji ne bi bio kao njen otac, plat­ne­ni zmaj ko­ji ni­kad, za­pra­vo, ni­je le­teo. Za­lju­blju­je se u ne­ko­ga za ko­ga mi­sli i ve­ru­je da ume za­i­sta da le­ti. Da ni­je la­žan i da se ne­će po­ce­pa­ti. Da je pra­vi prav­ca­ti zmaj. Maj­ka bra­ni tu lju­bav svim svo­jim na­bi­je­nim te­lom ko­je kao da ne­ka si­la sa­bi­ja u ze­mlju, a ko­joj se ona opi­re i zbog tog opi­ra­nja po­sta­je ja­ča ne­go bi­lo ko dru­gi. To sa­bi­ja­nje u ze­mlju nju kao da osna­žu­je da dru­ge lju­de ona ola­ko sa­bi­je u ze­mlju, pre svih svo­ju kćer. Maj­ka je ma­la i pu­na ne­ke ki­se­lo­sti. Jur­ca svo­ju kćer po ho­lu gim­na­zi­je i pre­ti joj na raz­glas. Ša­lje na nju svo­je pse i kro­ti je. Sa­pi­nje je. De­te ko­je po­sta­je de­voj­ka uma­lo da po­gi­ne dok be­ži od be­snih ke­ro­va svo­je maj­ke. Njen mo­mak že­li da je šti­ti, ali ne po sva­ku ce­nu. Njen mo­mak ne po­ha­đa gim­na­zi­ju i to nje­nu maj­ku bo­li kao ži­va ra­na. Otro­va­la bi svo­ju kćer, sa­mo da ona ne ide za ne­kog ne­pi­sme­nog, za ne­kog ko je ne bi raz­u­meo upra­vo ona­ko ka­ko nju ni­ka­da ni­je raz­u­meo njen pi­sme­ni muž. Sva­sti­ka ra­di ju­tar­nju gim­na­sti­ku na te­ra­si i ži­vi bli­zu njih u ha­lji­ni­ci ko­ja lan­da­ra. Frojd raz­vla­či sva­sti­ku na sun­cu i na bal­ko­nu. Po­ma­že joj da se is­teg­ne. Is­ti­če je kao da nje­nim te­lom ne­što obe­ća­va. Nje­go­va kćer to gle­da i uči la­tin­ske pa­de­že. Nje­na maj­ka kon­tro­li­še udž­be­ni­ke i gle­da da li je sve što je pod­vu­če­no, pod­vu­če­no iskre­no ili k’o fol. Frojd se­da u svoj opel i od­la­zi ne­gde sa tet­kom gde ba­ca­ju ka­me­nje u re­ku i ne­če­mu se ra­du­ju, sa­mi i od­be­gli. Kćer je sva u ak­na­ma i dok ak­ne ne pro­đu, nje­na lju­bav će bi­ti na tan­kim gra­na­ma, su­va i je­dva mo­gu­ća. Kćer je te­žak ob­lik po­sto­ja­nja, dru­go­vi i dru­ga­ri­ce. Mr­ka ka­pa, eto.

Kćer ni­je la­ko raz­li­ko­va­ti od ke­ra. Ako ne­ko nje­noj kće­ri uhva­ti ru­ku pre ne­go što ta kćer po­sta­ne dok­tor, maj­ka će im obo­ma iš­ču­pa­ti ru­ke i ve­za­ti ih u mr­tav čvor, dru­gi­ma za na­uk. Na jed­noj te­ra­si sva­sti­ka ra­di čuč­nje­ve, mla­da i sprem­na da je sun­ce opa­li ka­ko bi bli­sta­la, na dru­goj, kroz dvo­gled, maj­ka gle­da gde je kćer i da li se sa ne­kim lju­bi kri­šom, na po­vrat­ku iz ško­le. Maj­ka je sprem­na da svoj ži­vot po­sve­ti to­me da uni­šti svo­ju kćer uko­li­ko nje­na mi­si­ja pro­pad­ne zbog ne­po­slu­šno­sti te kće­ri. Naš ži­vot ko­ji nam je pro­ma­kao tre­ba uhva­ti­ti kroz na­šu de­cu, ta­ko maj­ka mi­sli i ta­ko i dre­si­ra. De­te ni­kad ne zna u ka­kvom se po­ro­dič­nom ko­lo­ple­tu ro­di­lo, ali uvek ima ne­ku mi­si­ju ko­ju tre­ba da od­i­gra, za svog oca, za ma­ter svo­ju, za lju­bav nji­ho­vu sve­tu. Kćer uvek ve­ru­je u maj­či­nu lju­bav ili u oče­vu lju­bav, a ma­ter i otac uvek ve­ru­ju u mi­si­ju. Ta­ko to, na­pro­sto, bi­va.

Frojd u po­dru­mi­ma ču­va vi­na. Sva­sti­ka sad već stre­pi da će is­pa­sti iz pri­če, is­ko­ri­šće­na kao fil­ter ci­ga­re­te. Kćer za­vr­ša­va gim­na­zi­ju i od­la­zi na stu­di­je. Tu ra­ču­na da po­či­nje njen ži­vot ko­ji je u stva­ri ni­šta do obič­no mle­ko za­bo­ra­vlje­no na špo­re­tu ko­je ki­pi do svog ne­stan­ka. Maj­ka joj otva­ra šted­nu knji­ži­cu ka­ko bi ona ži­ve­la kao bu­breg u lo­ju dok stu­di­ra. Kćer ta­mo is­pi­tu­je svo­je te­lo, da­le­ko od onog Hu­na, maj­ke joj. Mu­škar­ci joj pri­la­ze i vi­de ru­pi­ce na li­cu u ko­ji­ma su ak­ne i hor­mo­ni svo­je­vre­me­no puc­ka­li, kao ga­zi­ra­ni. Pu­ber­tet je te­ška kan­dža ko­ja ju je de­ra­la iz­nu­tra i spo­lja. Mu­škar­ci že­le da je ima­ju i ona že­li da im se da. Maj­ci pi­še pi­sma ka­ko stu­dij na­pre­du­je od­lič­no i ka­ko će bi­ti dok­tor ubr­zo. Spre­ma far­ma­ko­lo­gi­ju i je­be se no­ći­ma, ali ta­ko da se uvek ose­ća ne­po­dob­nom. Mu­škar­ci je ve­zu­ju za ra­di­ja­to­re i osta­vlja­ju je ta­ko da mi­sli o svo­joj pro­šlo­sti. On­da je je­buc­nu kao da joj se sve­te, a i ona u to­me uče­stvu­je kao da se sve­ti ne­ko­me iz pro­šlo­sti. Ko­zme­ti­ku na­po­kon mo­že da ko­ri­sti a da ne stre­pi da će maj­ka sve to po­ba­ca­ti u ze­mlju i klo­zet i da će na nju sik­ta­ti him­nu svog maj­čin­stva. Ona sta­vlja ma­ska­re i ma­ski­ra se kao da ni­šta što joj se de­si­lo u ži­vo­tu ne­ma ve­ze sa njom sa­mom i to je na­čin na ko­ji je sve što joj se de­si­lo u ži­vo­tu i mu­či i ko­či. Tim ću­ta­njem i ma­ski­ra­njem. Ona za­vr­ša­va stu­dij i po­sta­je dok­tor, ali vo­li ne­ko­ga za ko­ga na­iv­no mi­sli da ga ni­ko na ovom sve­tu ne bi vo­leo. I vo­li u inat. Ona vo­li vo­za­če ka­mi­o­na i tak­si­ste, ona pro­da­je lu­be­ni­ce no­ći­ma i svo­ju ma­te­ma­ti­ku iz gim­na­zi­je tro­ši na šverc. Maj­ka pre­ti sa­mo­u­bi­stvom, kćer se na­da to­me. Ni­ka­da se ni­su vi­de­le vi­še. Kćer se raz­bo­le­la od ra­ka doj­ke u ob­li­ku bo­rov­ni­ce, i umr­la je mla­da i pu­na ina­ta. Nje­na fa­ca je, ta­ko ka­žu, iz­gle­da­la kao da je uo­či smr­ti je­la dre­nji­ne na si­lu. Umr­la je u Is­tri, u ne­koj vi­ken­di­ci, sa­ma i neo­če­šlja­na, u sep­tem­bru me­se­cu hi­lja­du de­vet­sto osam­de­set i ne­ke. Frojd je po­ri­cao tu či­nje­ni­cu sa­svim du­go, du­go po­ri­cao, svim sr­cem i svom sna­gom sa­mo­ob­ma­ne.

 
 
 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Vladimir Tabašević: Zabluda Svetog Sebastijana (odlomak iz romana)
Vladimir Tabašević: Zabluda Svetog Sebastijana (od..., proza

Autor: Vladimir Tabašević

Vladimir Tabašević, jedna pjesma
Vladimir Tabašević, jedna pjesma, poezija

Autor: Vladimir Tabašević

Vladimir Tabašević – Ljeto kratke priče
Vladimir Tabašević – Ljeto kratke priče, proza

Autor: Vladimir Tabašević

Vladimir Tabašević: Rat
Vladimir Tabašević: Rat, proza

Autor: Vladimir Tabašević

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić