• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Zbigniew Herbert, izbor iz poezije

Autor/ica: Zbigniew Herbert
goran milakovicizbor iz poezijezbigniew herbert
Objavljeno: 13.09.2016

 

 

IZVEŠTAJ IZ RAJA

U raju radna nedelja traje trideset časova
plate su više cene stalno padaju
fizički rad ne muči (usled manje sile teže)
cepanje drva je baš kao i pisanje na mašini
društveno uređenje je čvrsto i vladavina razumna
u raju je zaista bolje no ma u kojoj zemlji

U početku je trebalo da bude drukčije –
svetlosni krugovi horovi stepeni apstrakcije
ali nije se uspelo u potpunom odvajanju
tela od duše i stizao je tamo
sa kapljom sala i po končić mišića
valjalo je izvući zaključke
pomešati zrno apsoluta sa zrnom gline
još jedno odstupanje od doktrine poslednje odstupanje
samo je Jovan to predvideo: vaskrsnućete s telom

Boga gledaju malobrojni
on je samo za one iz čiste pneume
ostali slušaju izveštaje o čudima i potopima
jednom će Boga gledati svi
kada će to nastupiti niko ne zna

zasad subotom u dvanaest
slatko zavijaju sirene
i iz tvornica izlaze nebeski proleteri
pod pazuhom nezgrapno nose svoja krila kao violinu

 

IZ MITOLOGIJE

Najprije je bio bog noći i oluje, crni idol bez očiju, pred kojim skakali su goli i umazani krvlju. Zatim je u doba republike bilo mnoštvo bogova sa ženama, djecom, škripavim krevetima i gromovima što pucali su bezopasno. Na kraju još su samo praznovjerni neurastenici nosili u džepu figuricu od soli koja je predstavljala boga ironije. U to doba nije bilo većeg boga.
Tada su došli barbari. I oni su jako cijenili boga ironije. Mrvili su ga potpeticama i sipali u jela.

 

MARKU AURELIJU

Profesoru Henryku Elzenbergu

Laku noć Marko ugasi svjetiljku
i zaklopi knjigu Nad glavom već
podiže se srebrna larma zvijezda
to nebo govori tuđim jezikom
to barbarski krik je strepnje
koji ne poznaje tvoja latinština
to strah vječan mrk strah
o krhko ljudsko kopno stao je

udarati I pobijedit će Čuješ li šum
to plima je porušit će tvoja slova
stihije nezadrživa struja
sve dok ne sruše se četiri zida svijeta
a što nama preostaje – na vjetru drhtati
i opet u pepeo hukati eter mutiti
prste gristi tražiti prazne riječi
i vući za sobom sjene poginulih

stog bolje ti je Marko mir ostavi
i nad tamom ruku podigni
nek drhti dok udara u pet čula
kao u nježnu liru slijepi svemir
izdat će nas svemir astronomija
izračun zvijezda i mudrost trava
i tvoje pregolema veličina
i moj bespomoćan Marko plač

 

GOSPODIN COGITO I MAŠTA

1.

Gospodin Cogito nikada nije vjerovao
trikovima mašte

glasovir na vrhu Alpa
svirao mu je falš koncerte

nije cijenio labirinte
sfinga ga je ispunjavala gađenjem

živio je u kući bez podruma
ogledala i dijalektike

džungle uskomešanih slika
nisu bile njegovom domovinom

poletio bi rijetko
na krilima metafore
zatim bi padao kao Ikar
u zagrljaj Velike Majke

obožavao je tautologiju
prevođenje
idem per idem

da je ptica ptica
ropstvo ropstvo
nož da je nož
smrt smrt

volio je
plitki horizont
ravnu crtu
privlačenje zemlje

2.

Gospodin Cogito bit će svrstan
u vrstu minores

ravnodušno će prihvatiti presudu
budućih istraživača slova

koristio je maštu
u posve drukčije ciljeve

htio je od nje učiniti
instrument sućuti

želio je do kraja shvatiti

– Pascalovu noć
– prirodu dijamanta
– melankoliju proroka
– Ahilejev gnjev
– ludilo genocidnih zločinaca
– snove Marije Stuart
– neandertalski strah
– očaj posljednjih Azteka
– dugo umiranje Nietzschea
– radost slikara iz Lascauxa
– uspon i pad hrasta
– uspon i pad Rima

dakle oživljavati mrtve
pridržavati se saveza

mašta Gospodina Cogita
kreće se kao njihalo

protječe precizno
od patnje do patnje

u njoj nema mjesta
za vatromet poezije

htio bi biti vjeran
nesigurnoj jasnoći

 

ZID

Stojimo pred zidom. Skinuta nam je mladost kao osuđenicima košulja. Pre no što nam ugojen metak zasedne na vrat, protiče deset, dvadeset godina. Zid je visok i jak. Iza zida su drvo i zvezda. Drvo korenima podriva zid. Zvezda nagriza kamen kao miš. Za sto, dvesta godina biće već mali prozorčić.

 

UBICE KRALJEVA

Kako tvrdi Režis svi su slični kao blizanci
Ravajak i Princip Kleman i Kaserio
najčešće potiču iz porodica padavičara i samoubica
sami su ipak zdravi znači prosečni
obično mladi vrlo mladi i takvi ostaju večito
njihova samoća mesecima godinama oštre svoje noževe
i u šumi van grada uče da gađaju pomno
razrađuju napad vredni su sami i vrlo pošteni
majci daju skromnu zaradu izdržavaju braću i sestre ne piju
nemaju devojaka ni prijatelja
posle atentata predaju se bez otpora
hrabro podnose mučenja ne mole za milost
odbacuju tobožnje saradnike koje im potura istraga
nije bilo zavere zaista su bili sami
njihova neljudska iskrenost i prostota
razbešnjava sudije branioce javnost željnu senzacije
one koji duše otpremaju na onaj svet
zadivljuje mir ovih osuđenika u poslednjem času
mir nedostatak gneva žaljenja čak ni mržnje
gotovo ozarenost
čeprkalo se stoga po mozgovima
merilo srce sečena jetra nisu otkrivena ipak
nikakva odstupanja od normale
nijedan od njih nije uspeo da promeni tok istorije
ali s kolena na koleno prenosi se mračno predanje
stoga su dostojne razmišljanja te male ruke
male ruke u kojima drhti sigurnost udarca

 

VIOLINA

Violina je gola. Ima mršave ručice. Neprestano hoće njima da se zakloni. Plače od stida i hladnoće. Zato. A ne kao što tvrde muzički recenzenti da bi bilo lepše. To nije istina.

 

 

priredio Goran Milaković

 

(Pjesme Izveštaj iz raja, Zid, Ubice kraljeva, Violina preveo je Petar Vujičić, Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo; pjesme Iz mitologije, Marku Aureliju, Gospodin Cogito i mašta preveo je Dalibor Blažina, Moć ukusa, Disput, Zagreb)

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Zbigniew Herbert: Naklon moje sjenke (izbor)
Zbigniew Herbert: Naklon moje sjenke (izbor), poezija

Autor: Zbigniew Herbert

Zbigniew Herbert, dvije pjesme
Zbigniew Herbert, dvije pjesme, poezija

Autor: Zbigniew Herbert

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić