Tanja Stupar Trifunović, Zmijštak, Arhipelag, Beograd, 2022. Nova knjiga autorice Tanje Stupar Trifunović zbirka je poezije tematsko-idejno okrenuta ka univerzalnim motivima ljudskog postojanja. U trideset i pet pjesama, podijeljenih u četiri ciklusa i objedinjenih simboličkim naslovom Zmijštak, sažeta su tužna (beznadežna) općenita saznanja o ljudskoj sudbini u kojoj svaki dan se ponavlja isto i gdje su patnje, smrti i boli neizbježni. Na tematskom planu cjelokupne zbirke autorica demistificira ljudsku bol. Bez ciničnosti, narativnom strukturom pjesama, ironijskim i simboličkim koncem povezuje intimističko životno iskustvo pjesničkog subjekta sa savremenim i historijskim događajima. Lirski subjekt (nevoljko) izlazi iz uljuljkanosti udobnog i poznatog ka oštrim ivicama stvarnosti i u kompletnom haosu savremenog svijeta, svijeta post-istine, prividne slobode i ratova; lični gubici i susret sa smrću razmotavaju njene slojeve. Postojanje (nekakvog) sistema vrijednosti i istina naslućuje se kroz cijelu zbirku, ali njihov pronalazak ostaje teško vjerovatan i gotovo nedostižan. Moguće olakšanje od mrakova svijeta, lirski subjekt pronalazi u atmosferi doma i zagrljaju druge osobe: nema skrivenih očiju zuba i duša koje pritišću sa zidova i iz nas / nema mraka mimo mraka i nema smrti mimo smrti / ni svakodnevnih umiranja nema / to su samo predasi / samo ulegnuća u gladnu dušu kreveta / u kojoj te sklupčano čeka biće drugog / gdje ne znaš gdje su proplanci / gdje su zvijeri gdje su ptice radoznale raspoređene (Gladna duša kreveta, 10) Jezik prvog ciklusa je jezgrovit, zbijen, efektan i (na momente sablasno) oživljen motivima prirode i životinja. Odabir riječi odgovara intenzitetu ljubavnog zanosa, kao i dubini bola zbog rastanka. Nije nevažno ukazati na to da autorica već prvom pjesmom i istoimenim ciklusom „U oštro popodne“ uvodi motive homoerotskog ljubavnog odnosa kao i značajno tematiziranje ženske čulnosti i tjelesne žudnje. U prvom ciklusu se tako možda i najjasnije najavljuje borba i isprepletenost Erosa i Thanatosa u ostatku zbirke. „U oštro popodne“ otvara zbirku, uvodi poliperspektivnost i fabularnost i (vjerovatno neprimjetno na prvo čitanje) sublimira sve one teme, motive i ideje kojima će biti posvećena svaka naredna pjesma. U duhu postmodernističke poetike, sve pjesme se mogu razumijevati i čitati zasebno, ali se i istovremeno međusobno zrcale i komuniciraju kroz svoje tematske preokupacije i način oblikovanja. Privatni i zatvoreni prostor sa kojim počinje „U oštro popodne“ pretače se u vanjsku sliku i stanje svijeta. Svojevrsnim postupkom udaljavanja, ili naizmjeničnom promjenom fokusa, a gotovo „na prepad“, autorica nas vodi iz jedne stvarnosti u drugu, iz trenutka nježnosti u njegovu suprotnost. Prožimajući i krećući se od pojedinačnog ka općem, stihovi su dojmljivi i sugerišu to da slični mehanizmi moći operiraju i u privatnim i u javnim odnosima i zbivanjima. Dan se lomi pred nama / svaka ima svoju polovinu / mi smo jedna drugoj / i svani mi i smrkni mi […] još traje vjetar svečanih mimohoda / još su čempresi nježno zanjihani / i idilični prizori kriju od nas / kako će brzo stići propast / sa televizije glas voditelja proriče / nove poplave nestašice i bolesti / ljudi bezobrazno zagledaju jedni drugima u lica / tražeći po njima slabost žrtve koju bi rado / gurnuli u usta alavim bogovima […] U oštro popodne suncu narastu vrući zubi / ptice su mi pojele vazduh kljunovima / pod noktima me peče slana zemlja Kartagine / ni u tebi kao ni u drugim osvajačima / nije bilo samilosti (U oštro popodne, 8) Osim što je naziv zbirke, Zmijštak okuplja i pjesme drugog ciklusa. Zasigurno predstavlja ključno mjesto oneobičeno svojom zvučnošću i sažetošću. Čini se da kao naslov ima i sklonost ka pojačavanju simbolike žive prirode koju autorica uvodi još u prvom ciklusu, a dominantno upotrebljava u drugom ciklusu zbirke. Autorica posuđuje sliku prirode i njome (intimnu) ljudsku kob univerzalizira u simboličkoj viziji općeg prirodnog kretanja kao izraza prolaznosti života. Priroda je u službi opisivanja nemilosrdnog svijeta zavičaja i porodice, gubitaka i boli. Dirljiv je primjer toga pjesma „Otac i majka“ u kome dolazi do potpunog stapanja sjećanja i likova sa okruženjem koje pak ravnodušno stoji spram ljudskih sudbina. Leksičkim izborom prirodnih procesa i pojava, te njihovom personifikacijom ostvaruje se neka vrsta jezive eufonije stihova čiji sadržaj sugeriše okrutnost života i smrti. Osim što simbolizuje zavičaj, Zmijštak je i stvarna geografska odrednica. Mjesto postanka i odrastanja je lišeno toplog sjaja zavičajnog ognjišta, suprotno tome, u poeziji Tanje Stupar Trifunović postaje veličanstveno stanište opasnosti, surove prirode i teškog života. Stilski su pjesme oneobičene gradacijom i metaforički progovaraju o iskustvu gubitka dragih osoba, kompleksnosti porodičnih odnosa, kao i o stereotipno idiličnom viđenju sunca i krša Dalmacije. Trenutačnim gledanjem i sjećanjima lirskog subjekta ukrštaju se životom napaćeni majčini i očevi glasovi i perspektive. Upečatljive su pjesme ovog ciklusa „Po vodu“ i „Da umrem“. Istog (životom izmorenog) raspoloženja treći su i četvrti svijet zbirke, malo više okrenuti od privatne boli ka kolektivnom savremenom stanju svijeta. U ironičko ustrojenom trećem ciklusu „Istina je destruktivna sprava“ lirski subjekt u tržišno orijentiranom društvu propituje pojmove istine i slobode i njihovu cijenu. Stilski slično kao i u prva dva ciklusa pjesme upućuju na emotivnu otuđenost i jaz među ljudima i činjenicu da se suštinski malo šta u čovjeku i u povijesti ljudske civilizacije mijenja. U smjeni osvajača i poraženih, potencijalno prisutnih u svakome od nas, samo način nadvladavanja postaje perfidniji, uglađeniji i zamaskiraniji. Varirajući istu ili sličnu misao o kružnoj ljudskoj sudbini neizmjenjivo omeđenoj neminovnošću smrti, četvrti ciklus sugeriše jedini izlaz (ako to uopće jeste) i smisao u zahtjevu koji pred sebe postavlja lirski subjekt (i nerado ga prihvata): izmisliti svijet ispočetka. Istina se tako još možda zaista nađe […] u mravinjaku i na drveću / u naborima zemlje i u lišću / među nametnicima i njihovim žrtvama / među korisnim i beskorisnim (Predsjednikovi ljudi, 36). Pitkom narativnošću Zmijštak (za)vodi čitatelja/icu u svoj vrlo slikovit svijet. Od jasne autoričine motivisanosti i fasciniranosti intimnim ljubavnim osjećajima metaforički stavljenim u ravan sa povijesnim zbivanjima i teritorijalnim osvajanjima, preko zavičaja koji peče doslovno i figurativno, u lirskom subjektu se gomilaju ožiljci života. Iz propitivanja iskustva vlastitog mikrosvijeta stiže i do neeufemiziranih saznanja o svijetu i društvu pred čijom (i zbog čije) okrutnosti i bezobzirnosti ne stoji više pitanje da li je svijet moguće i potrebno izmisliti ispočetka, nego ima li smisla, ko bi i kako uopće mogao smoći snage za takvo što. Preuzeto s: PEN BiH
