PLAŽA ZA INVALIDE
1.
Pišem pjesme direktno u mobitel i odmah ti ih šaljem. Ponekad se praviš da nisi pročitala i odjednom, poljubiš me iznenada za nagradu i postaješ tako topla i topljiva da shvaćam kako u meni najviše voliš literaturu, to što te može taknuti na tako nemjerljivo bestjelesan način. Voliš u meni i Sapfu i Pessou i Pavesea i Izeta Sarajlića, njega posebno s pjesmom o ljubavi koja se vodi za strijeljane. Ako knjige i kompozicije i skulpture i sportske uspjehe i koncerte posvećujemo nekome, zašto ne posvećujemo i vođenje ljubavi. „Večeras ćemo za njih voljeti, mala velika moja…“ to je ono najvrednije što možemo posvetiti. Tako ti govorim i ti kažeš da, slažem se, to je najvrednije, kad tijelo veličanstveno pomaže duši. U hotelu u Poreču kažeš mi, večeras ćemo za njih voljeti, za bivše. I volimo se za muškarce s kojima si prelazila rijeku još gotovo kao djevojčica, za te sretne svinje koje si pomalo voljela, i ja govorim da te dajem tim muškarcima, da se redaju na tebi jedan po jedan, jedan po jedan, a onda ubacujem i svoje prijatelje, jednog po jednog i ti se grčiš pod tolikim muškarcima koji su svi ja na jedan tako brutalan način, izvan svake sebičnosti u eteru koji miriši na točku gdje se spajaju život i smrt. Onda, dvije boce šampanjca kasnije, kažeš, misliš li na nju dok vodimo ljubav, na ženu, i ja ti kažem da ponekad mislim, iskren sam. A ti kažeš, ajmo se sada za tvoju ženu. Gutam knedlu, treba tu još jedna čaša da sve to protjera kroz grlo, ali se volimo, u tebi sam, nisam te ni jednom udario, ali ovo te boli više od svega, pokušavam ti pokazati koliko je volim, da se po noći držimo za ruke, da ponekad ona usred noći ustaje na zahod i kad se vrati, ponovo me uzima za ruku. I tako trideset godina. Trideset godina, šapćem ti na uho, trideset godina, trideset, držimo se za ruke u snu i ti opet plačeš i grčiš se dolje, večeras ćemo za nju voljeti i ti se obeznaniš, trzaš, skvičiš i na kraju spuzneš u pozu silovane žene.
Nešto kasnije, brišeš suze i kažeš, uspjela sam. Uspjela! Obično ne uspijevam, večeras sam uspjela. Pomogli su ti okrutnost i dobrota iz moga sna o školi orgazma. Ali kažeš još nešto: nikad me nećeš voljeti kao nju.
2.
Iz Istre se vraćamo preko Opatije i ti kažeš da bi se još jednom htjela okupati, za put. Ali ne želiš na Slatini, prevelika je gužva, nađi neku manju plažu, nervira te gužva. Ipak sezona još traje. I kažem ti da znam jednu plažicu, bio sam doduše ujesen, kad nema kupača, ali manja je, intimnija i tako skrećem prema Kostabeli. I stvarno, iz daljine se čini da nema toliko ljudi. Silazimo.
U prvi mah nisi shvatila što vidiš. A ni ja. Ljudi su ležali na ručnicima, ležaljkama, pod malim prijenosnim suncobranima, ljudi su se mazali uljima, preplanula tijela se opuštala na suncu, ali nešto nije u redu. Eno tamo, čovjek bez noge leži i čita. Sunča batrljak, preplanuo je i zgodan, a evo i drugog, i njemu fali noga. Pronalazimo pogledom ljude čijem tijelu nešto fali, kao što bismo pronalazili gljive u šumi. Vidi, tamo, pod stablom, vrganj, tamo sunčanica ili rusula. Na betoniranoj površini blizu rampe za spuštanje čekaju dvoja invalidska kolica, prazna, malo dalje na ležaljci čovjek bez obje noge, a malo dijete nosi kanticu punu vode i polijeva ga i on brunda, brrrrr, brrrrr. Nekoliko proteza leži pokraj praznih ležaljki na koje su naslonjene štake. Ima djece koja trčkaraju, ima i psića, ali većini ljudi nešto od tijela fali. Ima i onih kojima fali ruka, u ramenu, ili samo podlaktica, a ti stojiš, ogledaš se, razmišljaš, a onda s nekim buntom rasprostireš ručnike, prvo svoj, pa moj. Možemo ići, kažem, ali ti kažeš da ćemo ostati, da ti je sada jasno zašto nema gužve, ali mi ćemo ostati i to je odjednom stav, to je pobuna, to je sve ono što se trudiš biti kad proučavaš svijet, kad prelaziš rijeke i ulijećeš u hladnu vodu.
Izolirana plažica živi svojim životom. Invalidskim. To je zastrašujuć isječak života, kriška gorke torte, zbirka zraka koji treperi na mjestu uklonjenih udova, osamljene leže proteze, plastične potkoljenice, plastične ruke, ortoze i štake, ima i cijelih nogu, s koljenom, za natkoljenične amputacije, stoje naslonjene na prazne ležaljke, ukrižane štake, smiješni mačevi, a ti nehajno, samodovoljna i tako lijepo cijela ulaziš u vodu ne gledajući nikoga, bez čuđenja, bez skandaliziranja, bez onih pritajenih kosih pogleda. Odjednom si u čudnom, ali lijepom bratstvu ljudi i ni bogovi ni svemir ne mogu ništa protiv te tvoje ljubavi prema čovječanstvu.
Gorak je Bog naškodio ovim udovima koristeći tradicionalne Božje alate, šećer, rat, karcinom, sarkom, melanom, prometnu nesreću, eksplozive, no ti tog gorkog Boga ne ignoriraš, ti ga uvažavaš, ali se prema posljedicama Njegove volje odnosiš nehajno, kao što su nas učili u prvom razredu osnovne, i tebe i mene, kad vidite invalida, da niste buljili, ružno je i uvredljivo, kad vidite invalida, prođite pored njega kao pored normalnog, ali ako invalid treba pomoć, ako je invalid slijep, pomognite, prevedite ga preko ceste. A što ako je invalid zločest, javlja se Truba iz zadnje klupe i ja se onda, onako mali, sjećam što sam mislio o invalidima: da će me odnijeti, da su kao Cigani koji kradu djecu, da iz nekog razloga ti ljudi moraju ukradenom djecom pokrpati ono što im nedostaje.
Vraćaš se iz vode i dotičeš me mokrim rukama i ja se branim, kao psujem, a drago mi je da me dotičeš i ispružiš se kraj mene, ispružiš svoje cijele noge, svoje divne cijele ruke i kažeš dobra je, topla. Baš se spremam ustati i skočiti u vodu, kad vidim dječačića, golog, oko tri-četiri godine, pimpač mu se klati, imao je prije žutu kanticu, a sada uzima jednu ostavljenu potkoljenicu, očito plastičnu jer je lagana, dovoljno lagana da je on ponese i nosi je s osjećajem trijumfa, baulja i posrće, ali nosi, kao mrav leptira kroz travu, i evo ga već kod naših ručnika i buf, ispušta pored nas tu potkoljenicu. Uspio je, napravio nešto veliko, a da ga nitko nije spriječio, nikakav povik, ostavi to, vrati, pusti, nemoj, dobit ćeš po turu. A što ako se nađe tu još takvih malih dječaka, možda i zlobnih i pomiješaju sve proteze na plaži, pa onaj bez ruke dobije nogu, ili onaj bez noge dobije šaku koju je raznijela neka davna petarda, a onaj bez obje noge ne dobije ništa, iako je imao skupe proteze od titana? Kakav bi to lijep kaos bio kad bi ovi ljudi počeli mijenjati svoje udove, hej, kolega, imaš moju nogu, imaš moju ruku, isprobavati jesu li njihovi, kao da mijenjaju sličice iz životinjskog carstva, pobratimstvo u svemiru.
Ipak, usprkos tome što znam kakvi su ljudi, cijeli ili djelomični, ne mogu pojmiti ovu izolaciju. Očito je da su ovdje jer je plaža prilagođena, ali imam dojam da su se i sami izolirali, nitko im ne brani javne plaže, barem onim pokretnijima, ali ovo je njihova karantena, autologor, to je jedna nestvarna zemlja koju stvaraju oni koji se ne osjećaju stanovnicima drugih zemalja. U modi opće uključenosti, oni se isključuju. To je svojevrsna Arkadija, Terra incognita, Nedođija, Zembla, u nju se ulazi kad se prijeđe dovoljno velika rijeka.
A mi se upravo vraćamo s prelaska jedne takve rijeke kojom plutaju leševi onih koje smo voljeli prije nego što smo se upoznali, prije Meteorološkog zavoda, prije nego što se u meni spojilo ono što je desetljećima bilo razdvojeno. Plutaju tako tom velikom žutom rijekom i nisu svjesni da su već leševi, nego više kao da se brčkaju, plivaju prsno, pa leđno, netko zamahne i kraul, smiješe nam se i dalje iz vode dok hodamo mostom iznad njih i gledamo ih sa strahom i krivnjom. I ja sam bio dio ove povorke kljastih, falećih, nedostatnih, i ja sam bio prepolovljen i tražio svijetom svoje polovice, najčešće po mjestima kojih se drugi gnušaju. I zato sam, kćeri, morao izmisliti tu svoju Zemblu.
3.
Zemblu mi je otkrila ona davna sestrica s kojom sam ponekad, vrlo rijetko, vodio ljubav da bismo se dalje mogli voljeti bestjelesno, kad mi je otkrila čari romana Blijeda vatra u kojemu se pojavljuje ova izmišljena zemlja. Zemblu je izmaštao glavni lik, emigrant, koji se predstavlja kao njen tajni kralj, inkognito vladar zemlje u kojoj je izbila revolucija, tipična emigrantska sudbina koja je umom skrenula, i dok mi ona priča o Zembli i da u njenom čitanju Nabokova Zembla stvarno postoji, da nije samo luđačka kontemplacija, kažem joj, mrtav hladan da i ja imam svoju Zemblu. Ležimo u mojoj boemskoj sobici u potkrovlju, jelovina miriše, godina je osamdeset i deveta, rudari pod zemljom štrajkaju glađu i vani se sprema rat, a ja sestrici pričam o svojoj Zembli. Nešto kasnije ću joj i nacrtati tlocrt njenog glavnog grada. To je prvi put da o svojoj Zembli koja nema ime govorim nekom živom stvorenju, a već mi je tada dvadeset i sedma. Ta moja Zemlja je pak sa mnom godinama, možda još od vrtića. Mijenjala se kako sam rastao, dobivala razne oblike, širila se kao što su se širili i moji vidici; prvo su kuće bile od kartona, dječje, kasnije od nabite zemlje pomiješane s uljem i armirane granjem, da bi još kasnije postale prave kuće, od kamena, cigle i betona.
To je Zemlja u kojoj sam ja kralj i u njoj nisam raspolovljen. Njen glavni grad nalazi se negdje na Jadranu, u velikoj uvali s otokom u sredini. Nalikuje na Mljet ili Punat, ali uvala je veća. Grad je opasan zidinama nalik na one starog Babilona s jedne od ilustracija iz časopisa za djecu Sve oko nas. Velike kule, vojnici u plavim uniformama nalik na mornarske patroliraju plavim zidinama, čuvaju mir ove kičaste Zemlje u kojoj je sve moguće, pa na kraju i ona sama. Kuće nisu prevelike, ali su palače, možda dubrovačke, možda korčulanske, neodređenog stila, od romanike, preko venecijanske gotike do renesanse i baroka, ulice se spuštaju blago prema moru i rivi koja zaokružuje čitavu valu; na jednoj strani je luka za jedrenjake, i jedrilice, a na drugoj plaže, tržnica, dućani, kazalište. A na otoku usred uvale, nalazi se moja palača koja je opet grad za sebe, grad u gradu, i ona opasana plavim zidinama i u sredini ima maleno jezero, tako da je palača kao umanjen grad, njegova stvarna skica. Od ulazne kapije vodi široka ravna aleja u kojoj se nalaze palače mojih prijatelja, ne prevelike, ali ni skromne, i na kraju ulice koči se kraljevska palača, šarena, zamišljena po ilustraciji palače perzijskog cara Darija. Uokolo su vrtovi, vodoskoci, bazeni, azaleje, bugenvilije i čempresi.
Prihodi ovoga grada-države su visoki, ali neodređeni, vrijeme je moderno, ali s puno starinskih predmeta i stilova, uređenje je prosvijećena monarhija, grad-država, tu vladaju bogatstvo, bezbrižnost i umjetnosti. A kraljica, kakva je kraljica, pita me sestrica iz potkrovlja, i kažem joj da je kraljica neodređena, nije atraktivna kakve bi kraljice trebale biti, nego obična djevojka, više skromna nego razmetljiva, za svaki dan nosi traperice, smeđu dolčevitu i dugu raspuštenu smeđu kosu. A lice, pita me sestrica, i ja kažem: sada tvoje.
A tu, na plaži, ti si druga osoba u mom životu kojoj pričam o svojoj Zembli i činim to usred čudnog rezervata koji je zemlja za sebe. Još o tome maštariš, pitaš vedro, da, govorim ti, svakodnevno, prije spavanja i kad mi je dosadno, ili kad se vozim na neko gostovanje. Imaš pedeset i tri godine i još maštaš da si kralj zemlje na moru, u gradu s plavim zidinama, začuđena si, ali vesela, misliš da te zajebavam. Naravno, još uvijek dio dana provodim u toj zemlji.
Auuuuh!, kažeš, a neka je gospođa upravo došla uzeti potkoljenicu koja leži pokraj nas.
Jebiga, kažem ti, najteže je pobjeć iz zemlje koja ne postoji.
Zoran Ferić, Dok prelaziš rijeku, VBZ, Zagreb, 2022.
