DOBA GROBOVA
1.
Međutim, doba grobova je tek dolazilo. Pavelićev prelazak prko Rječine nije u Dubici dočekan s euforijom s kojom su ga možda dočekali u drugim dijelovima zemlje. Hrvati su, istina, okitili kuće trobojnicama, što bi učinio i djed Pejić da je bio živ, dok su Srbi ostali suzdržani i zapravo prilično uplašeni. Još 6. travnja, kad je bombardiran Beograd, i u obitelj Ferić se uvukao teški strah.
Proći će još neko vrijeme prije nego što na Terazijama budu visjeli ljudi, a po unutrašnjosti se masovno strijeljalo: po sto za jednoga. Ta četiri dana prije uspostave NDH-a, a još i mnogo njih poslije, baka Dobrila pokušavala je doznati jesu li Milan i njegova supruga preživjeli bombardiranje. Bilo je teško uspostaviti kontakt i s Radojkom u Zagrebu, a kamoli s Milanom u Beogradu koji je sada bio druga država. Brzojavi su putovali kao pisma na Divljem zapadu. U to su vrijeme kamioni i tenkovi putovali brže od telegrama. Otkako je radio javio o teškom bombardiranju Beograda, Dobrila je stalno plakala i onako plačući, tješila sinove da im je ujak sigurno živ jer u ratu ne ubija svaki metak, a tako je i s bombama. Mnogo njih, Bogu hvala, promaše svoje ciljeve, ili ne pogode točno pa čovjek izgubi nogu, ili ruku, ili ima rupu na lijevoj lopatici, ali i dalje živi.
– Zašto onda cmizdriš? – rekao joj je Tvrtko. I ona ga je ošamarila. Taj se šamar dobro zapamtio jer je bio posljednji što ga je od mame dobio. Mirko je prema mami bio nježniji i tješio je on nju, da je Milan sigurno preživio bombardiranje, ali da mu ni poslije ne prijeti nikakva opasnost jer svaka vojska, svaka vlast i uostalom svi ljudi uvijek trebaju liječnike i zubare.
A utješnoj činjenici što je Milan stvarno preživio bombardiranje, rat i okupaciju Beograda, mogu zahvaliti i neke uistinu lijepe trenutke s prostitutkom kojoj sam dao zlatnu funtu i narukvicu sa svojim imenom koje mi je Milan poklonio kad sam se rodio. No, to što je Milan preživio i oslobođenje Beograda i nastavio raditi kao zubar možda je mogao zahvaliti tome što obitelj Mimice i Petra Ćirića nije bila nacionalno čista i što su bolovali od kompleksa razdvojenosti, a to ih je pak na čudan način spajalo. Vjerojatno mu i zato nije palo na pamet da se petlja s Nedićevom vladom ili Dražinim pokretom, kao što Dobrili i Radojki nije padalo na pamet da prihvate NDH. Petar Ćirić ugradio je Jugoslaviju koja je netom propala u svoju djecu, kao što su to učinili i mnogi na prostoru Hrvatske, Bosne, Srbije ili Slovenije i tako postavili temelje one sljedeće Jugoslavije koja će se održati sve do devedesetih.
Na samom početku uspostave nove države, Dobrila je s Ilijom i dalje odlazila subotom na ples u hotel Central u Kostajnici, ali se sve više uz štofana odijela i lagane svilene haljine, jer bilo je sve toplije, moglo u dvorani s biljarom vidjeti i ljude obučene u grublju vojničku tkaninu. Potpuno je nevjerojatno koliko se novih uniformi počelo vrzmati po Dubici, Baćinu i Kostajnici, zelenih, sivosmeđih, crnih, zelenih s fesovima, crnih s dva slova S na reveru. U to vrijeme pada i incident o kojemu je baka ponekad pričala, ali uvijek odraslima, nikada djeci, a dogodio se upravo u glavnoj dvorani hotela Central. Na subotnjem plesu, dok se okretala s Ilijom u ritmu valcera, zaustavio ih je čovjek u zelenoj uniformi, Ilijin šulkolega iz Dubice, i rekao:
– A i ti, Ilija, uze polutanku!
Ilija ga je ljutito pogledao, šumarskoga namještenika koji je jednu zelenu uniformu zamijenio drugom, i odvratio:
– Jakove, pusti nas na miru!
Poslije toga više nisu odlazili na ples u Central.
Zoran Ferić, “Putujuće kazalište”, VBZ, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: VBZ
