VII. Viki
1.
Socijalna radnica koja se doselila u našu garsonijeru početkom ljeta 2010. nekako je preuzela CIN 3 moje žene. Toga ljeta je, naime, ženin papa-test bio vrlo loš pa su je poslali na dodatne pretrage. I onda je poštom dobila dijagnozu, CIN 3, prekancerozno stanje grlića maternice. Kad je stigao nalaz, nije se rasplakala odmah, nego me je odvela na večeru u Vinodol i rasplakala se tek kad smo se kucnuli čašama vina kao što smo to radili od početka. Taj tanašni zvuk stakla koje se sudara pratio je otada tu ljubav od koje uporno nismo odustajali. Na večeri mi je rekla da se naručila na zahvat i preko veze dobila termin za dva tjedna.
U međuvremenu doselila se Viktorija, sestrična Višnjine prijateljice. Bila je šest godina mlađa od moje žene, ali družile su se i izlazile van dok je Višnja studirala i bila cimerica s Viktorijinom sestričnom. U to vrijeme bile su i dosta bliske, neovisno o tome što je Viki bila toliko mlađa. Poslije su se udaljile.
Nije bila kod nas niti dva tjedna, kad sam u zajedničkom kasliću opet našao službeno pismo iz Petrove bolnice. Bože, opet nalaz. Nisam gledao ime, nisam ga otvorio, samo sam ga stavio na stol u blagovaonici. Za loše vijesti uvijek ima vremena. Kad je Višnja došla s posla i vidjela kovertu iz Petrove, rekla je:
– Ovo nije za mene, zašto si to donio?
I onda sam vidio što piše na koverti, otišao u potkrovlje i zataknuo Viki za vrata. Očito je već svima dala novu adresu.
To je bilo u petak, a u nedjelju je došla na kavu. U jednom se trenutku rasplakala i rekla da je dobila nalaz, CIN 3, znala je da ju je bivši zarazio HPV-om, ali nije znala da je toliko napredovalo. Zato ga je napucala i morala se iseliti iz njegova stana. Višnja je poslije ispratila Viki i prijateljski je zagrlila. Neko su vrijeme šaputale ispred vrata, a onda se vratila. Nije ništa komentirala, samo me je značajno pogledala i rekla:
– Očisti bazen da se okupamo!
Kad smo se za dva tjedna spustili u Petrovu bolnicu, kod poznatog liječnika, stručnjaka za karcinome povezane s HPV-om, ponovio je papa-test i sve preglede i odgodio zahvat. Uskoro je opet stigao nalaz na Višnjino ime i kad ga je otvorila, dugo je buljila u taj papir, kao da je zaboravila slova:
– Nije loše – rekla je napokon – CIN 1. Ne preporučuje se zahvat – čitala je – samo pratiti. Ne kužim?
Onda je nazvala spomenutog liječnika i on je rekao:
– Događa se, gospođo, budite sretni.
– Viki ga je preuzela na sebe – rekao sam.
– Budalo! Nije ti ovo Stephen King.
Ali, više nismo o tome razgovarali.
2.
Do kraja ljeta Viki je već obavila zahvat, oporavila se i fizički i duševno, što nije bilo lako jer je zahvat bio puno opsežniji nego što su mislili da će biti. Poslije operacije bila je u bolnici desetak dana. Dočekali smo je s ručkom, a Višnja je ispekla i tortu. Kad ju je pitala kako je prošlo, Viki se ovoga puta nije rasplakala, ali je rekla:
– Izvadili su mi sve.
– Isuse, kako? – pitala je Višnja.
– Rekli su, kod vas je rizik prevelik, našli su još nešto.
U rujnu je zaredalo nekoliko vrlo toplih dana pa smo je jedne večeri pozvali na kupanje i vino. Stavio sam na rub bazena tri čaše na stalku i butelju chardonnaya u posudi za led, a Višnja je dočekala Viki. Zanimljivo je da su i Višnju u gimnaziji zvali Viki, ali se nadimak nije zadržao. To mi je rekla odmah na početku, ali i da je ne zovem Viki jer uz to ime ne veže dobre stvari. I to mi je palo na pamet kad sam ih vidio kako su se zagrlile u dnevnoj sobi.
– Lijep ti je taj badić – rekla je Višnja – gdje si kupila?
– Zara, jeftilen.
Bio je jednodijelni, plav i s velikim bijelim točkama koje su izgledale kao planete na nekom vrlo svijetlom nebu.
– Skriva što treba sakriti – dodala je.
Kad smo ušli u vodu, natočio sam pa smo se kucnuli, sve troje. No taj je zvuk sada bio drugačiji, zvuk bez uspomena, nije u njemu bilo ni terase hotela Padova na Rabu prije trideset godina, ni lijepih restorančića na jezerima u Kranjskoj gori, čak ni one tuge koja je mene i Višnju spajala poslije sprovoda njena oca kad smo se kucnuli da zapečatimo i tu nijansu zajedništva.
– Mi dečki piškimo u vrtu – rekao sam – a vi cure nažalost morate u kupaonicu.
– Bezobraznik – rekla je Višnja – mora upozoriti da se ne piški u vodu.
Viki je bilo neugodno, a Višnja je nastavila:
– Znaš, prekjučer se on upiškio u gaće.
– Ne pretjeruj – rekao sam – samo par kapljica.
Bili smo u nekom restoranu i otišao sam na WC. Međutim, usred pišanja, jer to kod nas u godinama malo duže traje, ugasilo se svjetlo. Ekološke naprave za štednju struje nemaju razumijevanja za veličinu prostate. I onda sam, onako u potpunom mraku, pokušao mahati glavom ne bi li se senzor pokreta smilovao i opet upalio svjetlo, ali električno božanstvo nije imalo milosti. I onda sam odlučio nastaviti u mraku, ali kako sam se trzao, tih par kapljica, naglašavam, par kapljica, završilo je na hlačama. Sve sam im to podrobno ispričao. I da sam morao izaći iz zahoda s vestom zavezanom oko struka.
– Ali, cure, za spas svijeta spreman sam i pišati u gaće.
Obje su se nasmijale i Viki se malo opustila.
Puhao je lagani povjetarac i s vremena na vrijeme dolepršao bi pred nas i koji crvenkasti list i onda nastavio nošen strujom plutati prema skimeru kao neka sićušna lađa, falkuša ili batana u tom našem malom moru.
– Na početku smo ga zvali malo more – rekao sam.
– Sad će ti reći i da je to bila njegova ideja i da sam ja bila protiv. Ali da sam stvarno bila protiv, ne bi ga bilo. To je uobičajeni repertoar svakom novom tko se umoči.
Bilo je dobro, brzo smo riješili skoro cijelu butelju. Višnja je bila nježna prema Viki, često bi je zagrlila, kao mlađu sestru ili kao da je ona glupa šala o tome da je Viki preuzela taj jebeni CIN 3 stvarno istina. I mislio sam o tome kako je draga, kako je baš zato volim i kako je zapravo toliko volim da bih se mogao zaljubiti i u Viki zato što je preuzela taj CIN. Imao je tu svoje prste i chardonnay, i ove lijepe večeri kasnog ljeta, ali i ta ljubav koja je već punila tridesetu.
– Je li puno misliš o tome? – upitala je Višnja u jednom trenutku.
– Svako malo se sjetim – rekla je Viki pa su se kucnule s ostatkom vina.
– Ali vidi nas – rekla je Višnja – ne osjećamo da nam nešto fali.
– Ma prije nisam ni mislila o tome, kužiš, neću ih ni imati, to je ono što sam često mislila, ali sada kad su mi izvadili, sada se svako malo sjetim, sjetim se da je sve to odjednom nemoguće, kao da ti je netko zatvorio put kojim si mogla proći, sad mi je „nemoguće“ najstrašnija riječ, razumiješ me, odjednom je postalo tako konačno.
Izašao sam van, obrisao se i donio drugu butelju i led. Natočio nam opet i opet smo se kucnuli. Cinnn! Pala je večer i upalio sam reflektor pod vodom i sve je bljesnulo tirkiznom svjetlošću. Vrhovi stabala u vrtu opet su zatreperili plavičasto.
– Jesi sada dobro? – upitao sam. – Mislim zdravstveno.
– Jesam – rekla je. A onda dodala: – Nisam baš.
– Ne boj se – rekao sam – ako su te dobro očistili, neće se vratiti.
Ali, naravno, nisam znao hoće li se vratiti ili neće. Višnja me je prostrijelila pogledom.
– Nije to – rekla je Viki. – Dogodilo se nešto na poslu.
I onda se zagledala u noćne leptire koji su padali u vodu, očito ne znajući da li da ih spašava ili ne. U jednom trenutku počela se tresti, treslo joj se čitavo tijelo.
– Šta je tako strašno?
– Još gore – rekla je.
Tu smo trenutak zašutjeli, svatko u svojim mislima. Višnja je možda mislila i o tom djetetu koje nikada nismo posvojili, a koje raste negdje u Kambodži bez nas, a ja na to što je Viki doživjela na poslu.
– Šta je bilo? – rekla je Višnja kad smo popili još po čašu.
– U srijedu smo bile na terenu, kolegica i ja, znam je petnaest godina, došle smo u centar iste godine, malo kruta, ali dobra, znaš one koji se drže pravila jer sami ne mogu ništa odlučiti, njima su pravila invalidska štaka, takva je, i svi smo je prihvatili. Bilo je sukoba, ali nikada nije bila tvrdoglava. Trebale smo ići u utorak, na tu intervenciju, ali ja nisam mogla, imala sam kontrolu u Petrovoj, a ona je rekla da ćemo ići u srijedu, jedan dan ovamo ili onamo, ne igra ulogu.
3.
Rekla je da su bile u Paromlinskoj, u jednoj od onih kućica pored banke gdje stanuju Romi. Trebalo je izuzeti iz obitelji jedno dijete, dječaka od devet godina zbog teške situacije, nasilja i alkoholizma, dvije sestre bavile su se prostitucijom, njih su već prije udaljili iz obitelji, ali su se vratile na ulicu, a sada je trebalo izuzeti dječaka po imenu Ramo, vjerojatno ga je dobio po pjesmi, ali svi su ga zvali Rambo. Pa i on sam sebe. Kad bi ga pitali kako se zove, on bi odmah ponosno rekao Rambo. Išao je u školu na Kruge gdje je bilo još romske djece, izuzetno pametan, ali je u svom razredu sjedio sam u klupi.
– Puno sam radila s njim – rekla je – i vidjela da mu dobro ide i matematika i priroda i hrvatski, iznadprosječne sposobnosti, ali većina njih ne završi školu, često je dolazio s masnicama, nije imao čistu odjeću, osnovne uvjete i zato smo odlučili da ga izuzmemo. Ali, znali smo da tu nema budućnosti, jer za takvu djecu postoji ovdje debeli stakleni strop, mogu završiti osnovnu, gimnazija je već sajns fikšn, a faks nemoguć, stakleni strop ih zaustavi negdje poslije osnovne, ako je uopće završe. Otac mu se bavio psima za borbu, i provaljivao u kuće kroz prozore, to se znalo, ali nemam pojma zašto nije bio u zatvoru, naime jest, ponekad i na kraće, ali onda bi se vratio i prvo ih sve izmlatio, da se osveti onima koji su njega u zatvoru.
Jako je dobro, kaže, zapamtila stih jednog zeničkog pjesnika: „Kad otac uđe u kuću, kuća stekne ćoškove“, ne zato što otac drži sve uglove kuće, nego zato što se svi razbježe po uglovima i nastoje zaštititi, takav otac, krvolok i psima i ženi i djeci, i zato su, kaže, morale odvesti Ramba.
– Znale smo da će bit teško, da ga neće dati, zato smo išle nas dvije, kolega je čekao u autu, a imale smo i policijsku zaštitu, da bude u rezervi ako stari popizdi. Nisam se bojala, navikla sam, ima ljudi koji su rak drugim ljudima, karcinomi, ubijaju sve oko sebe dok na kraju i sami sebe ne pojedu. I tako smo ušle u taj vrt, plašilo me jedino da nas ne napadnu psi, ali držao ih je očito drugdje, pa smo pokucale. Unutra ih je bilo puno, mislila sam da su došli spriječiti oduzimanje djeteta, a kad smo ušle, oko nas buljuk klinaca, i odraslih, žene u tajicama, starice u dimijama, muškarci koji sjede svuda uokolo, nije bilo dovoljno stolaca i fotelja, sjedili su i na podu, a svi uplakani. Mislila sam da plaču za malim, zato što će ga bijeli svijet uzeti i nikada ga više neće vratiti u tu kućicu koja mu je dom, ma kakva je da je, ipak dom, ali nismo znali što se upravo dogodilo. Nisu nam u Centru ništa rekli, vjerojatno ni oni nisu znali, tek se bilo dogodilo. Mi dolazimo izuzeti dijete, a dijete je toga jutra umrlo. Poginuo je igrajući se na kolodvoru, na vagonima, spržila ga struja. Svih njegovih devet godina i 130 centimetara, vidjela sam kasnije u izvještaju s autopsije, ne mogu to prestat sanjat, 130 centimetara djeteta, a u svakom centimetru 1500 volti. Uglavnom, nismo tada znale zašto plaču, a plakali su svi, i muškarci i žene, pa i onaj otac, karcinom, i on je plakao. Mislile smo, plaču jer ćemo ga odvest, majka je donijela slanu pitu, stavila pred nas i rekla, ajde jedi, oko moje, tako si mršava, i uzela sam da je ne uvrijedim, ali nigdje nisam vidjela malog. Bježao je inače od kuće, od batina i ludog oca, igrao se na kolodvoru na vagonima, družio se sa sestrama, jedna se zvala Esmeralda, po nekoj sapunici, odvodila je mušterije u prazne vagone. Tko zna zašto se penjao na krov vagona, klinac, vidio to od starijih, i tako je poginuo. A kad smo pojele štrudlu, gledala sam uokolo, možda ga ipak negdje spazim, kolegica je izvadila papire, dala ih majci koja ih je čudno držala, ne kao dokumente, nego kao kuhinjsku krpu, kao gaće koje prodaje na ulici, žene, gaće, žene, gaće, tako ih je držala, nije znala što će s tim, a kolegica je onda ustala, opet uzela papire od nje, svi su je gledali, postalo je čudno, napeto, i rekla je da smo došle po Ramba, da su to dokumenti kojima socijalna služba preuzima dijete zbog loših uvjeta u obitelji i da ćemo ga odvesti u dom, tamo će imati sve što treba, a ona će ga moći posjećivati, ne brinite se, govorila je, moći ćete ga posjećivati, a ja sam gledala te zabezeknute poglede i odjednom sam vidjela samo velike oči, možeš zamislit, ljudi koji se pretvaraju u svoje velike oči, to sam vidjela, kužiš i znala sam da nešto nije u redu, opako nije u redu, a kad je ona spomenula malog i da ćemo ga odvesti, ljudi su počeli još jače plakati, sve su te velike oči plakale, kužiš me, tolika voda iz očiju, to nisam još vidjela, otac je brzo šmugnuo u drugu sobu, mislile smo da ga tamo skrivaju; iznutra se začulo razbijanje, neko staklo, a ljudi velikih očiju su sjedili ili stajali, neki muškarci su i ustali i tugu je polako zamjenjivalo nešto drugo, kužiš, nešto jebeno drugačije, a ova moja niš ne kuži, i dalje misli da ga skrivaju, otvori vrata i uleti u sobu, a tamo stari sav krvav, razbio je šakom ogledalo i tako krvav i uplakan se okreće prema njoj, ja joj vičem da stane, da vidimo šta se događa, a ona zapela ko bik i govori mu da odmah dovede maloga, da ga prestane skrivati i da će mu bit bolje u domu nego s njim, da ga zbog njega i izuzimamo, a on sada cmizdri i pravi cirkuse, a da mu je bilo stalo, drugačije bi se ponašao, tako mu govori, a ovaj je gleda kroz te suze, briše ih krvavom rukom, zakrvavio si je lice, izgledalo mi kao da će je tamo na mjestu udavit tim krvavim rukama, kad meni dolazi jedan čovjek, stariji, u crnom sakou, i kaže mi da malog više nema, da su ga odveli u bolnicu, ali da je poginuo na mjestu, na vagonu, pa ne zna zašto su ga odveli u bolnicu, a ova moja gleda po sobi, pogledala i pod krevet, možeš ti to vjerovati, traži dijete koje mrtvo leži na patologiji. Da smo jučer došle, bio bi živ i u Nazorovoj, a ona sada viče, znam ih, skrivaju ga, pa dolazi majci i kaže, budite pametni, predajte nam ga, bit će mu bolje, razumijete, ja joj vičem da se smiri, ali ona ne čuje, sve dok je stari nije dohvatio i bio bi je zgnječio ko crva, da nisu priskočili drugi muškarci i primili ga, a on se trzao bez riječi. I nastala je odjednom tišina, najjebenija tišina koju sam čula, kužiš me. Majka se zgrčila na kauču, kao da je dobila udarac u trbuh, a čovjek meni govori jer njoj ne može, da je mali mrtav. A ona odmah mobitel i zove u pomoć kolegu i policiju, uopće ne sluša što joj vičem, a vičem da malog možda više nema. Patrola je došla u sekundi, jedan na motoroli zove pojačanje, a ona im tumači da ga skrivaju i da ju je stari napao, sva je krvava u licu od njegovih ruku, ljudi se skamenili čim su vidjeli murju, a ona kaže policajcima da pregledaju kuću, zamisli, da ga Cigoši skrivaju, tako je rekla, i policajci su počeli otvarati ormar u sobi, jedan je otvorio špajzu punu nekakvih krpa, stare odjeće, i sve to on prevrće, ali maloga nema pa nema. Onda se ona obrati starom i kaže mu da će u zatvor ako odmah ne preda dijete. Tu se diže majka i tetura do nje i onako još uvijek poluzgrčena kaže da Ramba više nema, da ga je ubila struja na vagonu, a ova glupača onda stala, gleda oko sebe kaos koji je napravila, gleda prevrnut stolić, pite na tepihu punom rupa, razbijeno ogledalo u spavaćoj i dolazi malo sebi, ali pita, pita majku, imate li smrtni list, zamisli jebote, pita majku smrtni list, a onda prilazi opet onaj stariji čovjek i kaže da nemaju smrtni list jer se to dogodilo jutros. Onaj policajac opet zove na motorolu, priča s nekim, i čuje se kako krči u toj tišini i onda iz motorole jedan promukli glas govori da se stvarno dogodio nesretni slučaj i da je dijete ubila struja, bili su njihovi kolege na uviđaju i da je mali sada na policijskoj patologiji. Tu je ona samo pala na fotelju, još uvijek s papirima u ruci, tupog pogleda, sve se smirilo, starog su pustili, a on se zatvorio u spavaću, žene spremaju nered, a policajci samo stoje, kolega je na telefonu s nekim, vjerojatno s našima iz centra, i kad smo se svi smirili, meni dolazi Rambova majka, došla je i ona malo sebi, i kaže mi, ti si dobra, oko moje, drži nešto u ruci i vodi me van iz tog kaosa, puno je mlađa od mene, ali već oronula, petero ih je rodila i ponovi mi, ti si dobra, oko moje, evo, ovo mu je bilo najdraže, uzmi. Uzmem predmet u ruku, duguljast, s drvenom drškom, liči malo na starinski otvarač za konzerve ili boce, ali nije. Gledam je zbunjeno, a ona kaže, nož za staklo, ima i dijamant. To mu je bilo najdraže. Hoću da uzmeš, oko moje. Sigurno, to je jedini dijamant koji je vidjela u životu. Uzmi ga, kaže mi!
Zoran Ferić, Spiderman, VBZ, Zagreb, 2025.
