Danas sam zbog posla obišao gradsko groblje. Od dvanaest tisuća ljudi koliko ih tu počiva naletio sam baš na prijatelja iz djetinjstva. Hipik, pacifist, dobričina… ako bi za nekoga stavio ruku u vatru da neće otići u rat, to bi bio on. Sreli smo se u gradu dva tjedna prije nego je poginuo. Maskirna uniforma umjesto traperica i traper jakne, a umjesto ljubičastog prišivka Deep Purple vojna oznaka na rukavu. „Pa čovječe, od kud ti u vojsci“? „Što ćeš“… rekao je… „Netko mora“. Uvijek je tako bilo, da netko mora. Netko na sebe preuzima ono što nitko ne želi, pa čak ni on sam. To su odluke koje među ljudima čine razliku. Tako je i on morao. Tip kojemu je jedina ideologija bila sloboda, ljubav i mir. I ja sam danas iz nekog razloga morao saznati da mu je tu mjesto počinka, iako sam godinama izbjegavao znati gdje je. Nema od toga koristi, zato što za mene ispod tog svježeg buketa od grozdova glicinije ne leži samo on. Leži naše djetinjstvo, naša bezbrižnost, radost, mladost i svi neproživljeni trenuci. Stoje nepomično, zaleđeni, kao da je nevidljivi prst stisnuo pauzu koju nikad neće otpustiti. Bio je godinu dana mlađi od mene, a ja danas imam sina starijeg od njega. Vrijeme ide i čini svoje, pa iako smo zbog toga jedan od drugog sve dalje, istina je da smo svakog trenutka zapravo sve bliži.
Kaleidoskop, HenaCom, 2019.
