zimska krijesnica plinski niz i onda prelet u iste procese kao i jučer u njima da se ohlade zagorjele hladetine njihova koža da se prestane trzati u infinitivu porječja rurskog zgib zgib glib lučonošo ključarska trčiš prema vozu da te plin odvede u rajski beskraj sudbinskog potonuća tako, točko, tako ista si kao i valovi zahladnjenja pomračenja i ujedno iskrivljenja točko a teška si kao leptir u podne kad shvati da je izgubio krila da mu strah gura cijevi u usta i da leti u krivom smjeru posut sirutkom i praškom po pruzi gladi i pruzi smrada neka, neka mu je zdravlje i pozdrav domovini neka mu je i preokret u fiziologiji crvu plastičnom okrutnom jer ne zna da vjetar stvari nosi sam od sebe ne tuđom voljom niti beskrvnim impulsom sam od sebe kreće se kud se kreće i točno tako završava jednom kad krene završavati dotad je samo plošan crv koji prosi svoje živce i pobraja sve ono što je u posljednjim minutama učinio lučonoša kvarni po naravi točka lijepo i zaokruženo točno na trotoaru pred trgom jedne republike okotio se jutros sićušni znak pobjede mrtvo tkivo biološki neodredivo sin kćeri i brata slijepa mumija našeg doba prepoznatljiva po udarima lepeze i taktu troškova jedinac krvnik olovni nepravedni na platou republike jedne velike nijedne pred svinjokolju plazi crv tanak kao disanje po izdancima životinjskih crijeva i zabit se pretvara u kraljevstvo besplodnih mušica gust glas poroda toči svoje mlijeko u higijenu raspela životinjskog tlaka još jednog pokriva prašinom cestu teškom vodom azbesta i pijun, okrugle glave i nasmiješen, zaspi kad je talačka kriza na vrhuncu i kad bi svi najradije u vrelu mast skočili bljutavi junaci plutam po bijeloj podlozi vode kao da nikad nisam čuo da mjehurići pucaju uprazno razvlačim se po drvenim stolovima tanak kao logorski Čiča Gliša koji je pronevjerio samog sebe kad me se okrene za puni krug, ispuštam zvukove hipijevskih janjećih koža i ne ustajem na prvi pozdrav ili na sljepilo za muhe tek na krivnju reagiram oblijepljen gubitkom supermarijevskog obličja i, umjesto da preplivam more, bacam predaleko slinu s jezika ne spašava me ni ona ni zrak iz kalorifera ni cijepanje stabla napola niti smjer kojim štakori bježe trebam svjetski zažmiriti da se otvorim tami ružičastog zijeva vlastitim ustima dvama preostalim životima
