Meditacija
Vampiri, jeste li sretni?
*
Probudio sam se u znojnom košmaru, trgnuo se širom rasklopivši oči i umirio se: noć je sišla na Zemlju. Kad sam, neočekivano, zaspao usred eseja Edwarda Saida koji počinje razmatranjem stilističkih idiosinkrazija napose i u totalu ionako osebujnoga Glenna Goulda, bila je još veoma mršava večer. Svjetlo u našem stanu koji gleda prema zapadu i koje je, još uvijek dovoljno snažno da se, uz najblaže naprezanje očiju, moglo manje-više normalno kliziti urednim brazdama starinskog sloga, padalo na stranice knjige imalo je zrelu žutonarančastu boju, sepijastu i viskoznu, koja je vrlo uskoro trebala početi tamnjeti prema granici modrice, i dalje, u nedohvatljivu orbitu patlidžana. Pogled na zapad s visine od dvanaest katova, prije svega upravo svakodnevni pristup tom svjetlu, bilo je ono što me otpočetka i presudno privuklo neboderu iz šezdesetih godina na unutarnjem rubu periferije, izvana blago oronulom.
Ležeći, s jednom nogom na tlu i ukočen čitavom dužinom druge, na kratkom kauču i pogledom prelazeći preko sklopljenog sveska na podu, obuzeo me iznenadan osjećaj prečice, nečega poklonjenog. U teoriji, taj je nematerijalni ali savršeno opipljiv dar trebalo biti vrijeme. Nekakva, dakle, mjerljiva, ili barem uočljiva njegova ušteda. A upravo je vrijeme ovim preranim snom bilo ono u konvencionalnom smislu izgubljeno: esej je ostao nedočitan, pošta neodgovorena, Gould zaboravljen u svom pravednom Lisztu. Ustao sam i odšepao prema terasi. U lice i koljena, ali ponajviše u neki neodređen prostor tijela, šupljinu između brade i grudi, udarila me ljepenka teška i uljena, gotovo tropska; svakako posve netipična za Zagreb na izmaku prve polovine travnja. Udahnuo sam, jednako iz znatiželje i nužnosti, više puta tu južnu pređu što je topila stanične stijenke i na nepredvidiv, ponešto nadrealan, dekirikovski način iznova sastavljala i u demonske grozdove preslagivala ćelije, učinio četiri koraka u smjeru kreveta, i opet četiri koraka natrag.
U prsima slijepi je miš širio krila, dlakav, ali ne uobičajeno ustrašen, odjednom anesteziran, kao da se unutra stisnuo od kiše namočen kos. U zgradi nasuprot, sestrinskom neboderu nekih trideset metara udaljenom, spavali su naizgled svi. Ni jedno svjetlo na pročelju, ni jedna modra aura televizora, s čijih se plazma-ekrana za jasnih noći dade razabrati masnije otisnut titl. Tek tada sjetio sam se pogledati na sat. Bilo je jedva tri ujutro, no odspavao sam bio svoje okruglo, pomalo već zastarjelo osmosatno vrijeme. Desno od nebodera, pravac povučen treptanjem ulične rasvjete udarao je ravno na zapad, gdje je obično stajao Žumberak, no sada se ondje nije vidjelo ništa. Između mene i ničega, lišeno poštovanja prema vlastitom imenu, steralo se Voltino naselje, a svega nekoliko među krošnjama jablana razbacanih svjetala označavalo je pustoš Rudeša. Dva su se potoka tek nejasno osjećala, a niz Ljubljansku se aveniju, utješno, ipak vuklo nešto prebrzih automobila. Medvednica i Jastrebarsko treperili su na način planktonom užarenog Pacifika.
Odložio sam esej, koji je ubrzo otišao u drugom smjeru, i dohvatio neku pjesničku knjigu, koju sam također ubrzo napustio. Misao o razlici dvaju Gouldova, onog Saidovog i Bernhardovog iz Gubitnika, i njihovoj zajedničkoj osobini da prežive pretvoreni u masku, parabolu, zaboravio sam smeten očiglednom promjenom vremena. Mjerni su instrumenti divljali. U tih nekoliko sati do jutra, koje se sad već valjalo u svojoj poznatoj gordosti, još uvijek naizgled pitomo ali već spremno da podvikne i ošamari, temperatura je pala za punih dvadeset stupnjeva. Posve vedro nebo napučili su oblaci teksture svježe oprane perine, boje čaja od maka na čijoj se površini stvrdnjava gorka korica. I jest i nije svanulo. Vjetar je ostatke svijeta vio u neku nedokučivu daljinu, i mnogo iznad dvanaestog kata. Nisam znao je li poklonjeno vrijeme počinjalo ili je završavalo. Stajao sam sada s ove strane stakla i maglio ga, dok kroz bose tabane nije počelo u mene prodirati nešto iz zemlje, neke ravnodušne, očajne činjenice.
*
Neki su ljudi u vlastitom životu kod kuće, pojedinci ostaju ondje trajno u gostima. Ni uz najbolju volju nije mi uspijevalo dokučiti kako su točno po tom pitanju stvari stajale sa mnom. Jasno mi je bilo tek da se, ovako ili onako, dobar dio toga života, poznatog kao i na prvi pogled sasvim mi stranog, odvija pod zamršenom egidom noći. Dešavalo se, naravno, svašta i ništa. No sve je, budući da mi se na vlastitu introspekciju nipošto nije bilo osloniti, upućivalo na to da se mogući odgovori kriju u tom suštinski neprozirnom prostoru, nalik prezrelim šljivama obješeni nad strništem, nisko nad svakodnevnom močvarom noći. Da je upravo ona, iako na početku moguće posredni, zapravo konačni objekt potrage; protagonist priče koja ne postoji.
O čemu govori priča? Kakav je njezin tekst? Nipošto, zapravo, esej. Kotrlja se, raspliće kao kvaran, prost početak dana, sve u svemu naplavni jedan, nemirni tekst; vjetar koji navire u nježnim, jedva vidljivim valovima, nadolazi, podiže se iz svojeg mjesta pod travom, kamenicama i vlažnim lišćem baš kao što i mrak odozdo dolazi, bez neke na prvi pogled vidljive strukture, konstrukcije, a ipak čvrst – crni Lubardin konjanik – sipak i sveobuhvatan. Tekst kao zapuh. Pokrov. Meandar. Sljepić čitav od tinte, sjenovit gustiš na temeljima od meke truleži, gušter koji guta svoj rep.
Teza je jedna jedina, ako je uopće možemo tezom nazvati. Istovremeno intuitivna, naučena i sasvim empirijska, duboko proživljena i upamćena, utisnuta u kožu na način pečata. Noć je nad nama i noć je u nama, jedna. S dva svoja odvojena i uvijek napeta, nekom nevidljivom, kao udarac snažnom vezom sputana pola, koja su u svojoj razdvojenosti također jedno. Noć kao naše Veliko Drugo. Teža strana kovanice, užaren verso, namazan obraz kruha, što se utješno survava k dnu. Njezina epistemologija drugačija je od one dnevne: noć ima vlastite, noćne zakone. Vlastitu analitiku, logiku, zaključke koji joj slijede. Rješenja koja s jutrom, najčešće, više ne vrijede, jer se s njihovim izvodima teško suočiti. Noć kao prostor mogućnosti, logor i igralište. Sjena u koju, na znak lijenog božanstva gravitacije, liježemo kao u plitak grob, koji jest i nije naš vlastiti. Noć kao fikcija. I svatko je od nas odjednom Lazar, ohol i uporan, riješen da prkosi ali nesvjestan posljedica, drčan ali bez hrabrosti i herojstva, i na izmaku same ideje slobode, slobode koja je mjesto pod suncem ali nikad u samom zenitu, nikad točno u podne: sloboda, dakle, kao mjesto sa svojom sjenom, mjesto koje živi od svoje noći.
Čovjek to mora moći da prihvati. Inače pada i on uvijek na istu stranu, onu namazanu. Priča koja počinje odmatat će se kao slalom i trač, pogrom i podvala, tanka Arijadnina nit od paragrafa i stavaka, od citata do citata, od sna do sna, bešavno, šaptom, jer se po svemu sudeći i nema o čemu vikati, iako neke stvari svakako jesu očajne. Niz gluho stepenište rečenica, dakle, u kontinuitetu. Podloga je čas uglačan, jednako pouzdan i kaotičan crno-bijeli terrazzo, a čas se otkriva kao odavno izgubljen mozaik. Trkom, zastajući na odmorištima ali ne odustajući od potrage koja to nije, jer nepoznanica je istovremeno nepostojeća i apsolutna; naprijed kao što se ni noć ne prekida, budno ni u snu, osim tih možda nekoliko puta, naglo, da se u iznenadnoj navali svijesti uhvati zrak, zubima zagrize u plahtu zgužvanog vremena, uzme zalet za još temeljitiji skok i pad; tako nekako, na primjer, sada.
*
„Ova noć je naš svet, a nesanica naša vera, zavičaj i hleb”, piše Andrić u Nesanici, postumno. Majci sam u djetinjstvu, u nekoj škrinji te sada već udaljene i zaboravljene pokrajine čije se mape brišu, tvrdio da ja nikad ne spavam. Bio sam u to potpuno, fatalno uvjeren. Točno pamtim tu noć, potopljenu u stravičnu a opet uzbudljivu, neodgovornu smolu dječačke nesanice, noć u kojoj bura davne dalmatinske veljače tjera zastave zemlje na izmaku da palucaju u divljačkoj amplitudi kao jezici poskoka i škure da grme na nekom neznanom, gorštačkom jeziku nalik vlakovima koji noćima beskrajno tutnje; kršku, južnjačku noć kad mi je, s dolaskom jutra reskog i hladnog kao istina, odjednom i sasvim slučajno postala jasna, očita ova dvoličnost, paučinasta tekstura noćnih misli i odluka koje dan zbriše, zakrpi kao što priučeni kirurški šegrti, inače veterinari i mesari, na brzinu, olako zakrpe ranu.
Kako je rana nastala? Krv je uzavrela užgana primorskim proljećem, brzim i varljivim. U čudovišnim buketima procvali su već bili bajami, uvijek iznova ta ista tajna: azrelinke, nešpule i divlje trešnje, ali prije njih bajami, svaki cvijet kao čudo. Nije pomoglo to što smo znali da nije gotovo. Da još pristižu kiše i nakon njih mrazovi marčanih bura – kao kod Čehova, sestra prva, sestra druga i sestra treća; sol se usjekla u meso, zasjela pod kožu, i sad ju je jak, naoko ničim izazvan vjetar već krajem veljače odande čupao, savijajući čemprese kao češljeve, iz tamarisa izvlačeći brundanje drombulja, kovitlajući latice onako kako se košava ustremi na sitan pršić.
A još jučer bili smo sami. Junaci ulica Dinka Šimunovića i Braće Borozan s periferije Splita 3, još neopisane, neimenovane zvjerke proljeća, to nešto divlje što je lomilo lišće. Negdje nedaleko počinjao je rat: kenotaf noći i njezin trijumf. „Duh crnoće je u nama, u ribama je”, kaže Sylvia Plath. Bio je ondje. Osjećao sam ga, slušao usred sutrašnjih strništa socijalizma, na pustopoljinama i obraslim poljima između nebodera i mora (između njega i noći može se povući znak jednakosti, more i mrak su jedno), u plastenicima šupljim i grbavim, tišini kupina. Ondje je, udavljena labudica, trunula barka bijela od sna, barkasa nasukana na vjetar. Provalili smo. I poslijepodne je, svakako, ostalo izgubljeno u mekom, drvenom mraku njezine utrobe. Taj rani, intenzivni osjećaj prijestupa, istovremeno avanture i sigurnosti sasvim različite od one kućne, utočišta koje je nosilo nešto udaljeno i vlastito, satima mi je branio usnuti. Košmar je trajao vječno. Bio sam, neopozivo, odlučio u potpalublju provesti sljedeću noć. U mornarskoj vreći manične svijesti: vreća za spavanje, svijeća i šibice, Mikijev zabavnik i sklopivi lovački nož s drškom od roga, totem tog kužnog vremena. Zatim kratka, zapeta omča o bitvu sna; jutro, bučno i kristalno.
„Nakon buđenja njegova je svjesna ličnost još bila pomiješana s noći”, piše Genet u Čudu ruže. I ja sam isprva vjetar vidio kao neprijatelja. Ta je zbunjenost trajala kratko. Otvorio sam oči u razrijeđen eter subote: pučina, njezino lijeno vrijeme, učenje udaljenosti. Ekranom su se povlačili Eden i Cruz, i nešto je polako umiralo u meni, vjetar je postao saveznik. Sada već posve budan bio sam smeten svojom noćnom sigurnošću, odlukama koje sam najčvršće donio, a koje su se pred ovim dnevnim očima, navodno također mojim, neumoljivo mrvile u prah, suočene s dnevnim zakonom blijedjele kao osvjetljeni negativi nikad razvijenih fotografija. „Tama me briše kao kredu sa ploče”, nastavlja Plath. Mene je, naizgled bestraga, brisalo svjetlo. Ušinula me širina spoznaje: totalna, apsolutna kapitulacija moje noćne republike, koju je bez borbe slomio uobičajeni, racionalni dnevni strah. Mornarska vreća: prazna, barkasa prepuštena narkomanima i ljubavnim parovima u klinču, a ja gol i sam stojim pred svojim strahom. Suočen, također, moguće prvi put istinski s podlim logosom svjetla, koji tu jezu normalizira, pripisujući joj jedini mogući racio.
Marko Pogačar, Esej o noći, VBZ, Zagreb, 2025.
