PARALELA
automobil koji se kreće
oko osamdeset kilometara na sat
u toku kihanja
koje traje blizu dvije sekunde
pređe približno osamdeset metara
u toku kojih
mladić koji prelazi ulicu da se nađe sa djevojkom
umorna starica što vraća se sa pijace
majka koja prati dijete u vrtić
otac što odlazi na posao
pas na užetu koji vodi slijepca
djeca što trče za loptom
svakog časa mogu
hrupiti nam na oči
dok automobil brekće
a gas je do daske
pejzaži su neuramljene slike
MOSTARSKE ŽEGE
Na pauzama između čitanja S. Mehmedinovića uskočim na fejsbuk
Ili bacim pogled na ulicu dok ispijam kahvu
U caffe Intermezzo, u Mostaru na plus 40
Dok se pune bašte lokala poput šipka
Stranci ispod šešira škilje gore dolje
Drugi tegleći torbe na leđima
Sliče nomadima koji traže novi hlad
Po vrelim pustinjama uzavrelog popodneva
Treći su se u borbi sa čolopekom opredijelili za kreativnost, na način da im sve služi
kao lepeza
Od cjenovnika, maramica, mobitela, knjiga, do podvrnutih košulja
Tu i tamo, na tren, poput misli,
Naleti vjetrić koji se
Poput grma kotrlja na platnima
Američkih filmova o kaubojima
Kahva je ovdje više nego drugdje
tačka korisnog crnila na kraju
Rečenice svakodnevne dokolice.
ŠKOLA
Kad sam završio fakultet
Dvije godine bio sam besposlen.
Rekao sam; pišem roman.
Oni koji su čuli, smijali su se
Kad bih zamakao u drugu ulicu.
Napisao sam dvijestotinečetrdesetipet
Stranica, A4 formata. Veličina slova jedanaest. Za dva dana.
Zatim sam pročitao, dva puta
A onda zapalio. Bez trunke kajanja.
Kasnije ću se naći u prostranstvima
Poezije. Nekolicina se nastavila smijati.
Ja sam nastavio tražiti. Riječi.
Kako sam tražio, smijeh je bivao manji.
Kao smijeh ovaca u podnožju planine
Dok se razgovaraju s čobanima.
ZA I.
Pišem ti u vrijeme kad je slika
uplakanog djeteta
korisnija od njegovog života
Pišem ti da se možeš sjetiti
pored stranca
kad budeš prolazila
da ne skrećeš pogled
od njegovog
uprtog u kartonsku kutiju s novcima
Pišem ti jer su siti
prolazeći pored gladnih
okretali glave
ne htijući se zagledati
u vlastitu bijedu
Pišem ti da naučiš
kako je najveća bijeda ona
koju krijemo u visokim kulama
lijepog mišljenja o sebi
Pišem ti u nadi da ćeš čitati
ljudske pute
kao što ćeš čitati
školske lektire
očevu poeziju
klasike
više puta
uz analizu
Pišem ti
u želji da će
ove riječi stići
tvoje godine
i vrijeme
za koje mnim
da bit će bolje
od ovoga
ZAHVALA ŽENI
i ovog jutra si
ustala ranije
znam to po žuboru
tvog smijeha
što kvasi mi
od sna
prašnjavo i brašnjavo
lice
kako uspijevaš
svako jutro
u gnijezdo prinijeti
našem ptiću
zrno dobra u kljun
i otkud ti snaga
da iznova kazuješ
o letu
kao igri osvajanja
nebeskog plavetnila
dok vukovi
iz mojih očiju
istrčavaju na livadu dana
ti jednim pokretom
činiš da dahću i trče
za loptom koju im bacaš
u vis
tebi, ženo, majko, učiteljice
njegovateljice, i spisateljice života
tebi, ponosna, tebi dostojanstvena
tebi, svijetla budućnosti čovječija
neka je hvala