Ima nečeg oslobađajućeg u vožnji. U nepoznatim, vijugavim cestama u pogledu. U otvorenom prozoru, i proljetnom povjetarcu u kosi. U suncu, na lijevoj strani dok se voziš prema Sjeveru. S obale, plavetnilo Jezera se razliježe do kraja horizonta. Krenuo si da kupiš cigare, u inidijanskom rezervatu Seneka, u saveznoj državi Nju Jork, nadomak Bafala. Pored slapova u koje gleda gigantska bista Nikole Tesle.
Računaš da su tri mjeseca kako nigdje iz Grada nisi otišao, i uviđaš koliko ti je put, zapravo nedostajao. Pališ cigaru, i povlačiš kratke dimove u ritmu indie folk muzike. Ne trudiš se da upamtiš imena izvođača, koji se jedan za drugim redaju, kao usputni znakovi. Kad osamnaesto točkaš prohuji s lijeve ti strane, prihvatiš volan objema rukama, i zaljuljaš se u naletu vjetra, zajedno s autom. Kafu, što uzeo si s prozorčića Tim Hortonsa cijediš kroz zube, misleći, koliko lijep je osjećaj, biti ponovo na cesti.
Vožnja nije bijeg, vožnja je dolazak samome sebi. Vožnja je lepršanje američke zastave na pikapu, koji vozi cik cak, trubeći. Vožnja je rotacija u šumarak uvučenog policijskog auta, za tvojim leđima. Naumpada ti čovjek koji je pod policijskim koljenom prestao disati. Naumpada ti majka, i otac, i četrnaest novih, pozitivnih slučajeva, od kojih je nekoliko iz tvog rodnog mjesta. Misliš se, otkud sada brojke, kad su o brojkama svi prestali govoriti.
Kupuješ cigare, četiri pakovanja, i tabakeru boje truhle višnje. Radnik na kasi, kaska s lijevom nogom. U očima mu grč. Preko usta maska, i dvije duplje što vire na neprirodno velikim nozdrvama. Nudi ti hemp štapiće, s likom indijanskog poglavice, i zelenim filterom. Na poleđini, u duginim bojama piše, hajde da poletimo zajedno, prirodno je.
Uzeo si cigare, i uputio se prema autu, što je ostalo parkirano do bijelog kombija, iz kojeg dvije sestre, indijanke (native americans) prodaju hot dog i hamburgere. Umjesto menia, na pohabanom papiru, što visi na vratima piše, nema maske, nema hrane. Njih dvije se smiju, i bijeli im se očnjaci, kao u vučica, zarivaju u masno tkivo upravo izgovorene šale. Odsutnog pogleda, stari se čiča bori, s velikim hamburgerom, dok sjedi za drvenim stolom za piknik. Iz auta, u koje si sjeo, gledaš u zaobljene balvane, koji naslagani jedan na drugi, čine građevinu na kojoj piše ; Native Pride, restoran i benzinska pumpa.
U povratku biraš rutu 5, umjesto auto ceste. Ona te vodi kroz omanje gradove uz obalu Jezera, gdje sve je življe, i pogledu bliže. Propali industrijski gradići, takozvanog zahrđalog pojasa, ili kako bi rekli, mistake by the lake. Kroz uvale koje ti gode, i duboku hladovinu visokih stabala, pamtiš nazive, Dunkrik, Barcelona, Sugar Creek, i sjetiš se Skočiđevojke, i Haj Nehaj-a.
Na cesti su biciklisti, koje izbjegavaš, i preplanuli šetači koji svraćaju u obližnji Mcdonalds. Na jednoj ćeš dionici sresti, do pojasa golog čovjeka u trku. Sijede mu niti, zalepršaju u naletu auta iz suprotnog pravca.
S jedne strane zaplavilo, s druge uzelenilo. Uz crvene farmerske kuće su vinogradi. Uz obalu, veliko Jezero. Između njih, vijuga siva cesta, i ti, koji tražiš prečicu, na kojoj ćeš se, barem na kratko, izgubiti.
