SUTRA
Februar je
i već tri mjeseca
nisam ništa čestito pročitao.
Ništa osim Karićevog Slučajnog čovjeka.
Pa ipak sam sretan
dok prelistavam Carverove Sabrane pjesme
i Merjem egleniše na skajpu
a Imany se vozika
tamo amo, tamo amo po kući.
Da se načas opružim, godilo bi
ali isto tako bih mogao
mirne duše leći uz sunčanu obalu
i odspavati koji sahatak.
Imany me cima za nogavicu.
Sutra. Sutra će se nešto desiti.
JEDNOG DANA
(Raymondu Carveru)
U tvojoj
i mojoj glavi
obitavaju različite metafore
i ja ću jednoga dana
kao i ti Raymonde
sjediti pored rijeke
duhaniti dugo dugo
s mušičarkom u ruci
trzati vrijeme iz dosade
i gladiti psa
(dat ću mu ime Džoni)
u čijim očima
ponirat će plovak
dok zablenuti horizont
ne krikne mrakom
razbudi znatiželju sahata
i riba
i odroni se odsjaj tvoje zvijezde
u moje riječi
jednoga dana Raymonde
i ja ću pisati pjesme
SVJEDOK
vidio sam
čovjeka do očiju
naoružanog bijesom
kako rafala
djeca izviruju
ispod haljina maćeha
parovi skriveni u zagrljaje
mačke bježe s psima
ludi u bijegu pred pametnima
vidio sam
čovjeka do glave
obraslog mahovinom
kako vene u željama
dok krda bizona
gaze proljeća pod nogama
vidio sam
čovjeka s mačem
u ruci koje nema
kako sječe
šume prošlih života
vidio sam
čovjeka do grla
punog obećanja
koja sipe kao prvi snjegovi
leži go na ledini
vidio sam
čovjeka koji sve o svemu zna
kako novorođenim riječima
pravi najljepše mezare
NAJTOPLIJA PJESMA
najtoplija pjesma bi bila
pjesma o januaru i sobi
koju blago zastire
crveni prekrivač lampe
dok tiho cvile
drva u peći
a mi mislimo
Bagdade nježnosti
i tražimo se po Kilimandžarima strasti
dok stepeni odlaze
daleko u minus
PJESNIKOVA
Proganjaju me
moje pjesme.
Njihove crvene oči
pilje u ćoškovima sobe.
Vise obješene o strop,
dok podrugljivo se smjehulje
šećernoj kocki
u mojim ustima.
Budi me muk
što izrasta kroz zidove.
Pružio je ruke
i igra se ušima.
One, obradovane,
sele se u tamne
prostore uma
(slutim, odviše je hladno tamo)
i gnijezde se u ustima
namjesto sna, stokuće male.
Bestidno zvocaju
o prolaznosti
o jugu, ženama,
majci i ocu, o novim predjelima
gdje ipak valja mi poći
i odnekud otpočeti.
BILJEŠKA
Na proplanku iznad
zgrade muzeja Grada,
leže oni koji su ustali
u prošlosti bez Čovjeka.
Osunčana voda ispod mosta.
Gomile onih u svakodnevnim odjelima
prelaze sa jedne na drugu obalu
zastajkujući, razmjenjujući po neku riječ,
ono svakodnevno šta ima i kako si.
Jedni trče,
drugi posustaju
pred odlazećim tramvajem.
Treći stoje daleki,
naslonjeni na bijelu ogradu.
Desetak njih
ne obazirući se na rijeku
čavrljaju o koječemu,
– o zdanju što se izvilo kroz vrijeme,
– o pucnju koji ne zaobilazi čitanke,
(jednu, drugu i treću)
– o Eugenu Savojskom,
– o ožiljcima na licima okolnih zgrada,
– o prolomu oblaka i pljuštanju granata,
– o parkovima bačenim u pećnice,
– o plamenim jezicima na krovovima kuća,
– o budnom oku na Trebeviću,
– o četveronošcima na ulicama
A možda se samo raspituju
o noćnom životu,
o dobrim restoranima,
o ćevapima
i pubovima sa jeftinom pivom…
Bilo kako bilo,
ništa od navedenog ne mogu izuzeti.
DVIJE PJESME IZ 2033-te
Blogeri maja
sa zelenih stranica krošanja
najavljuju
neočekivan dolazak
sivih uniformi oblaka
Sunce je međutim promijenilo
profilnu sliku
i ljudi su netom zatrpali
nebo zahtjevima prijateljstva
Proljetni vjetrić dijeli
osmijehe u privatnim porukama
Drva stoje mirno
i dijele žute letke o
Festivalskom programu ljeta
(…)
Jedan pas, u parku
uči lajati na engleskom
Stariji gospodin
ćejfi kafu u prolazu
Mladi zaboravljaju gajiti
šale u vrtovima svoga jezika
Miljacka leži sa infuzijom u veni.
Trebević sliježe ramenima.
Žičara je na pola puta
do izgradnje
(Kinezi su se obavezali
da će je do jeseni završiti)
Grad je kandidat za zimske
bratoubilačke igre.