Njegove bijele, baršunaste ruke, rijetko kad su podigle nešto teže od olovke. Dugo je vremena prošlo kako je svakodnevne težačke poslove, od kupljenja sijena do miješanja maltera zamjenio bezbrižnom ugodnošću studentske sobe u Sarajevu. U Sarajevu će izučiti škole, koje će ga odvesti daleko od znoja i tereta, težačkog života. Razmišlja o svemu tome, dok se vozi nepoznatim ulicama, u prohladno proljetno jutro. Pahulje snijega, poput raspuhanog maslačka, lelulaju u daljini. Dok pali cigaru i otvara prozor, šiba ga hladnoća tuđeg grada. Neodlučan, kao sunce koje čas izviri, čas se sakrije za olovne oblake što vise poput krova na oronuloj kući, iznenada stiže na odredište. Ljubazni glas tete iz pametnog telefona mu javlja da je došao, i da je nema kud dalje. Pali još jednu cigaru, udiše duboko, i izlazi. Dok hoda prema kući, razmišlja o imenima ljudi koje će vidjeti, s kojima će provesti dan. Razmišlja o njihovim sudbinama, o putevima koji su ih doveli tu gdje se i sam nalazi. Prvo će ugledati Gazdu, čovjeka krupnog poput hrasta što se izđikao u visinu. Gazda je dobroćudni bosanac koji radi poput pekare, 24/7. Ne mora, ali hoće da svaka šupa, svaka kuća, svaka zgrada, raste pred njegovim budnim majstorskim okom. Gazda ga pozdravlja i usputno, dok razmjerava teren, govori o poslu koji se treba završiti. Jutro je svježe, i grupa nepoznatih ljudi šutke trlja ruke. Prekida ih njegov glas, glas došlje kojeg ispod oka odmjeravaju. Upoznavaju se tek tako, radi reda, tek da prekinu neugodnu tišinu neizvjesnog jutra. Ja sam Softa, nesigurno izgovara svoje ime, trudeći se da upamti njihova; Viktor, Sale, Hesus, Ibrica.
Viktor, amerikanac koji je čučao oslonjen na zid omalehne kuće, prvi, mrzovoljno progovara. F… this sh… men, ispaljujući projektile nemaštovitih američkih psovki, tmurnim nebesima, i snijegu koji nikako da prestane padati. Govori da se vraća na Floridu, odakle je uostalom i doteturao. Bolje rečeno, odakle je morao doći, jer mu je kuću oduzela banka kojoj je ostao dužan rate za nepunih šest mjeseci. Rate nije mogao plaćati jer ostao bez posla. Dobio je nogu jer je tri jutra za redom kasnio na radno mjesto keramičara u jednoj lokaloj firmi u gradu Tampa bej. Otac mu je alkoholičar, kao i on, priznaje. Kune se da će uskoro biti nepuna godina kako ni kap alkohola nije laznuo. Šest je mjeseci posjećivao grupu podrške ovisnicima o alkoholu, i od tada, ne boji se glasno govoriti o strahotama koje mu je ta ovisnost učinila. Softa će sve to saznati dodavajući daske, čekiće, motorne pile, ubodne pile, ljestve, i ostatak potrebnog pribora.
Gazda mu u jednom trenutku, dok je stajao i pušio govori da na dvadeset i četiri roga, postavi držače i dobro ih prikuje sa šest velikih eksera. Pošto nije imao čekića, a ni rukavice, Ibrica, bosanac koji je sa Softom prvi progovrio na bosanskom, dodaje mu rukavice i čekić, govoreći kroz smijeh; evo, gumica i olovka. Dobro ih čuvaj. Ibrica je nasmijani čovječuljak od nekih šezdesetak godina koji se za tolike godine rada nije uspio uzverati do mjesta majstora, ili kakvog višeg irgeta koji samo razmjerava i stoji pri ruci glavnom majstoru. Ibrici je dovoljna njegova dnevnica, kolika je tolika je. Kod Gazde dolazi vikendom, kad ne radi u firmi u kojoj čeka penziju kao ozebao majsko sunce.
Softa se dugo mučio s novom olovkom. Papir po kojim je trebala pisati je bio hrapav, težak i tvrd kao kamen. Nekoliko su mu puta suze same potekle kad se klepio po prstima. Uzrele šljive modrica su rasle na rukama.
Hesus, mekisikanac koji je pribjegao u Ameriku prije Trumpove administracije, mladić u svojim dvadesetim, cijeli dan je držao jezik za zubima. Očima je često šarao lijevo desno, gore dole, obazirući se možda za progoniteljima iz imigracijskog. Softa je nagađao, jer nije pitao, niti se trudio da pridobije Hesusovu pažnju.Plašio se tame u njegovim krupnim očima koje su poput provalije gutale sve što im se nađe u blizini. Odgovor na pitanje koliko je dugo u Hesus u Americi dao mu je Slavo. Rus koji u Americi živi već petnaest godina. Slavo je plavakosi, nabildani, bradati Rus koji se bliži četrdesetim. On je glavni majstor, i reklo bi se da uživa u onome što radi nabolje. Mjeri, siječe, kuca, tegli, diže, vuče, trči, skače s jednog kraja krova na drugi, poput grizlija kad ugleda ribu koja iskače iz vode. Slavo je cijeli dan puštao, na velikom zvučniku, ruske narodne pjesme, ruski rep, ruski techno, ruski copy paste američkih hitova, ruske balade, koje su svi, a da nisu bili ni svjesni, krajem dana, poluglasno pjevušili.