Muzika
Kako zvuči ljutnja
u tvojoj utrobi? Nije ni tutanj,
ni krkljanje, niti pusti uzdah.
Mogu o tom svjedočiti pred svakim sudom
ili pred strašnom porotom od jednog djeteta.
Kako zvuči neporeciva ljepota
svijeta i ponekog njegovog mjeseca?
Nije to ni molski akord koji ječi u čast
drske disonance, niti podrigivanje
nakon što djevica podoji lopova.
Uskoro ću mrijeti, možda već one tamo nedjelje,
tu nema sumnje, ali kako zvuči
nebitak, praznina? Nije ni šištanje
probušenog balona, ni pljesak jednom rukom,
niti nekucaj kontrapunktnog sata.
Ko to čuje? Svi smo na samrti gluhi.
Muzika je za budale, za one kojima treba
rastišina, za one koji umaču kruh
u masni toč nemarnog stvaranja.
Slušaj: ovo je ništa. To ti je što ti je.
Nema zvukova, samo devolucije,
nema odgovora, samo posustali glasovi.
Nema pištanja nervnog sistema,
nema bubnjanja krvi dok nadire
kroz vene. Možda ćeš čuti pljesak
vlastitog srca, ali ne kada stane.
Jutro u Sarajevu
Da, sutra ili kad god Sudbina odluči, umrijet će ovaj koji se pretvara
da je ja. Hoću li se vratiti u svoj rodni grad? Ko zna gdje ću ja?
Knjiga nemira, Fernando Pessoa
Kao i Fernandu, draže mi je buđenje
moga grada od zalaska sunca na selu:
kloparanje tramvaja koji se pomaljaju
iz izblijeđene noćne tame, vozovi
zavijaju, sirene hitne pomoći
uznemirene nebeskim svjetlom.
Nije larma prekinula san,
nego bubnjanje svega, sada
na početku bespomoćnog postajanja.
Nema te kad nema ničega
da čuješ, vidiš, prizoveš. Jednadžba
za stanje bitka: živ sam, dakle
svugdje i ovdje u isto vrijeme,
u svijetu prepunom tuđih života.
Svaki dan je počinjao, kao i svemir,
kad bi se sve počelo kretati prema
onome čega ovdje nema. Ustao bih
i odvukao se do kuhinje da napravim kafu
i nekog reda u svježoj noćnoj mori.
Nikad nije uspjelo, jer bi snovi iščezli
čim bi radio javio da je jutro u toku
i da će brzo biti dan. Vrijeme se mjeri uglom
svjetlosti koja nestaje: gledao bih s prozora
kola na semaforu, kao rijeka na brani,
čopori djece natovarene knjigama žure u školu,
balavci vise zakačeni za leđa tramvaja,
ljudi idu tamo gdje im nije kuća.
Ko zna gdje ću ja, gdje sam sada?
Bogolov
Vidio sam Boga dok se neki lik
parkirao na preusko mjesto
pod nagom krošnjom. Simetrija
je bila zapanjujuća, kao i noć,
podoblaci su upijali svjetlost
grada. Bog je pokupio pseći izmet,
prislonio vrećicu uz drvo,
kao da je leš vjeverice.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Kasnije sam se popišao u duboku saksiju
raskošno‑tropskog plastičnog drveta.
Sve i svašta je bilo zrelo
za drsko danteovsko poređenje.
Bog je pretrčao preko puste ulice
noseći obezglavljenu lutku iz izloga,
kao da mi se ostvario san da budem
odstranjen iz vlastitog napuštenog života.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Bog ne priča priče niti se zajebava,
ne tješi nas niti zabavlja,
ne treba mu ušmrk bijelog, niti iko od nas.
On se samo ukaže na mjestu zločina,
prekasno, pripit, kliberi se u svoj rukav,
kao da kani riješiti misteriju.
Mi smo to što nam treba, mi se sebi obraćamo,
a ne ovaj mlitavi hohštapler koji zabaci
kravatu preko ramena kad krene
podmetati lažne dokaze,
u dubini Berlina,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Pogledaj me sad, podignutih nogu
u rajskolikim papučama,
cuclam metaforičku lulu
vječitog mira. Posvuda slova,
poslagana kao nadgrobni spomenici,
klupka prašine postaju životinje.
Vidi me kako se prisjećam koljena
i bolne duše spakovane u njima
dok se pred Gospodom poklanjam,
u Berlinu, dvije hiljade dvadeset i treće.
Sjeti se budućnosti
Kakva je velika čast uporno podbacivati,
govoriti kao da se ima nešto novo reći.
Generacija zrikavaca opet je danas
izumrla. Koliko sporo trebam ići
da stignem kući na večernje vijesti
iz zemlje nostalgije? Duga su stoljeća
prošla, ničim opravdala izgubljeno vrijeme.
Hladni vjetrovi stižu sa sjevera, snaže krila,
ali um kopni, a stabla jabuke rađaju
gorke plodove. Ovo želim reći: znamo
da je bilo jednom jedno vrijeme
kad je sve bilo dobro, glatko teklo,
a ljubav nova, sveprisutna kao zrak.
Ništa od toga nije istina, ali istinu ne pamtim.
Ako živim u prošlosti, nadživjet ću sam
sebe. Budućnost sadrži svoj kraj.
Poezija
Rečeno mi je
ako mi ikad dođu riječi
bit će to nasumični zvuci,
topot, bljesak, uzdah, prasak,
a možda se pretvore u misli,
da bi se misli na kraju izgubile
u buci ove ruševne glave.
I reci mi sad: ko je šta
čuo i zašto i kad? Mnogi
se vratiše na početak,
samo stariji, bez muklih opaski.
Naglu jednostavnost takvih stvari
nikad nisam razumio,
kao da sanjam unutar priče.
Odakle potiče stid,
iz koje varoši na sjeveru,
otkud ovaj osjećaj da kad pričaš
preko reda i bez jasne svrhe
otkrivaš sujetnu ispraznost svoje
duše ili nekog drugog dijela tijela?
Čemu bol, čemu ovo srce?
Ubij me ako znam da li bi
se iko zabrinuo da se nijedan stih
više nikad ne prelomi.
Zašto ne govoriti jednostavno,
ispričati jebenu priču o tome šta se
zapravo desilo? Na hiljade
ubijenih u jednom danu
dok smo mi smišljali šta
otpjevati ili reći. Nikakva im poezija
nije pomogla da prežive.
Ove crne dirke služe
sebičnim prstima, onima
koji vole bivanje u svijetu više
nego druge, nego sebe same.
Pa ipak, nokti imaju polumjesece,
prsti diraju jagodicama. Ja nemam
šta reći i mnogo načina da to kažem,
ali se riječ diže kao sunčeva prašina,
lebdi u zraku dok ne padne mrak,
a onda samo nestane, svjetlosna.
