U tahikardiji noći disao sam pravilno kroz nadu, šumu punu zamki, da nam tijela zaborave mogućnost skoka iako je mogućnost nužna sloboda. I stigla je zora tremora, podmukla i čista, nije bilo mjesto za pridjeve, nije bilo mjesta za razgovor. * Moje tijelo je snajpersko gnijezdo. Jednog će ga dana naseliti netko udahnuti i prisloniti oko na periskop. U njemu već odavno nema sluha za naredbe ni jezika sporazuma. Moje tijelo, akutno i kronično, svakog dana izlazi iz okvira poput životinje čije stanište gutaju potreba za jeftinom proizvodnjom i ovisnost o šećeru. Jednog ću te dana, tijelo, gledati kroz teleskop i vidjeti Mars. * Iskustvo svijeta je ekskomunikacija i brušenje stakla jer shvaćam dioptrija ima svoju inerciju, ali još uvijek jasno vidim ljubav je puna kalcifikata, napada astme i panike, dječji krevet usitnjen ususret zimi duha, polomljeni grudni koš, godina bez kraja uvijek naša, otapanje mijelina, prolom oblaka pred zatišje života, biti previđena ljepota na koju će nabasati lošija vremena i odmoriti. * Medina je rekla samopouzdanje je strah i postao sam bumbar, samopouzdano kršio zakone fizike u šetnji kroz sarajevski ružičnjak. Mili je rekao u kružnici revolucije oslobađam smrt da našoj djeci ne bude dosadno. Kad se zasitimo krafni, mislio sam, svatko će svoj tabut napraviti leći halaliti. * Bez abecede moj um kocka za potpalu svijeta, tvoja briga strijela u iščekivanju vatre ali ovdje nema ni iskre ni mete, samo šutnja i srce u kojem spoznaja nema srednje uho. Reci, shvaćaš li val koji dolazi, shvaćaš li sve bogatiji grozd straha kojim hranim svakodnevicu u očekivanju hladnoće dukata na vjeđama. Shvati, nikada nisam prošao obuku za evakuaciju. * U kompostu sintetičkog serotonina postao sam vrt za prihvaćanje tvoje naravi i odlučnost ne postavljanja pitanja. Prostor je bitan, bitno je povući se, rukohvat je bitan, Lijepo je bitna. Bio sam novorođenče i činilo se da ne postoji ništa a sve je bivalo o koncu samo miran mi je san jedne majke ušio tlo za stopala i vratio sam se u sobu. U pucnju zore sve je bilo gluho, kompost je postajao potentniji. * Mi, huligani radikalne nježnosti protiv svega smo što nije dobronamjerno mi, tako naivno s konopcima u rukama čekamo da stane pjesma i ne ostanemo jedini na nogama. Mi, probuđeni tokom potresa humanosti mislimo da smo bolji od onih drugih, ne stvaramo asimetriju. Mi, huligani radikalne nježnosti čekamo što će se dogoditi u Afganistanu, tko će zaustaviti Alzheimera, tko će voditi Ameriku tko će se dogoditi Assangeu, hoće li priroda preživjeti u drugom nastavku Avatara. Mi, probuđeni, dižemo buku samo prvim slovom abecede. Alen Brlek, Halal Zumra, VBZ, Zagreb, 2023.
