ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kako je nastajao tvoj prvi roman „Kaliban“, šta je bilo inicijalno da uđeš u njegovu realizaciju budući da si do sada objavljivala uglavnom poeziju?
ANĐELA BULAJIĆ
U početku bješe potreba da se saberu doživljaji o jednom prostoru koji nagovještava koliko u stvari čovjek zavisi od prirode i koliko je duh jednog mjesta ogledalo onog duha koji u nama obitava. Pokušala sam da se bavim ovom temom kroz poeziju, ali predstavljanje suštine, ključne teme, odnosa čovjeka i prirode, i relacija različitih unutrašnjih priroda kod ljudskog bića, zahtijevala je dužu formu, i svakako likove. Neki unutrašnji radar koji je počeo da hvata zalet onog trenutka kad sam se prvi put srela sa Adom Bojanom, bio je pokazatelj da se mora ispričati priča koja godinama na neki način alarmira nas u Crnoj Gori, taj sveprisutan strah od devastrianja i gubitka prirodnog staništa i zaštićenih područja. Željela sam da makar na ovaj način doprinesem ,,spasenju’’ naše Ade, sveukupno prirode, da pozovem čitaoce da misle svojim glavama i da osvijeste šta imamo kao ljudi, i zbog čega to treba da pazimo kao čedo. Od inicijalne ideje do same završnice knjige, protkale su se i teme identitetskog traganja, koje su, čini mi se, neizbježne u svakom procesu ,,misaonog ozdravljenja’’.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Posrijedi je roman koji u svojevrsnim dnevničkim zapisima prati jedno ljeto na Adi Bojani, iz perspektive sezonske radnice koja se tu zadesila sa cijelim nizom vlastitih nesigurnosti i strahova; imamo priču o prekarnom radu protagonistice kojoj je kontapunktiran užitak gostiju koji posjećuju ovaj kompleks. Očevidna je diskrepancija, odnosno sve ono što je bogatim strancima dostupno nedostižno je onima koji su u tom „turističkom raju“ zaposleni. Kako gledaš na sve to, te zašto ti je bilo važno ispričati ovu priču?
ANĐELA BULAJIĆ
To mi je bilo važno u kontekstu promišljanja o jednakosti, odnosno, nejednakosti u funkcionisanju čovječanstva. Pitanje moći, i šta je uopšte značenje tog pojma, koliko nas u stvari novac, i pozicija koju zauzimamo u datom trenutku određuje. Pokušala sam da razumijem zbog čega dolazi do tog raskoraka, da li je posredi samo datost, ili pak, sistem jasno i osmišljeno pravi hijerahiju i u ovom smisli. To je bilo težište na koje se oslanjala potreba za pisanjem ove priče. Čini mi se da je uvijek u životu tako, uvijek vapimo za nečim što je na drugoj strani, nekad pomislimo da to tako treba, a nekad shvatimo da neki užitak i nama pripada, a ne možemo ili ne znamo da se za njega izborimo. Protagonistknji u suštini nije važno da bude na toj ,,drugoj strani” već da kroz prodiranje u svoju unutrašnjost, jasno naznači razliku. A ta razlika je upravo važna u tumačenju pogleda na svijet i prirodu onih koji dolaze kao turisti, sa svim pogodnostima kojima im ta pozicija pruža, i radnika, koji imaju sasvim drugačiju interpretaciju istog prostora. Vrlo mi je zanimljivo to koliko sve poprima drugi u oblik u odnosu na naš doživljaj.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Po čemu ti je prostor Ade Bojane bio specifičan kao mjesto radnje romana „Kaliban“, kako ga vidiš, njegovu prošlost i sadašnjost, posebno taj segment njegove ostrvske izolovanosti i socijalističku prošlost?
ANĐELA BULAJIĆ
Usudiću se da kažem da je to jedno od rijetkih mjesta kod nas koje je uspjelo da u sebe sažme prošlost, sadašnjost i budućnost. Da nas podsjeti i nauči, da cijenimo dugotrajnost, istoriju, nešto što počiva na leđima generacija iza nas, a istovremeno da nam omogući da dok nastavljamo da ,,koristimo” nešto što je priroda u saradnji sa čovjekom stvorila, damo još više da to opstane. Budućnost je uvijek nepoznata, i direktno zavisi od prošlosti i sadašnjosti. Ako kroz savremeni društveni kontekst posmatramo lokacije koje nam se pred očima uništavaju i pretvaraju u zgrade koje nemaju ,,dušu” onda ćemo i mi, kao ljudi, vrlo brzo bez duše ostati. Posmatrajući sebe spram tog mjesta, koje je uspjelo da sačuva svoju autentičnost, izolovanost, miris prošlosti, koja je, pak, nosila malo više produhovljenosti u sebi, shvatila sam da čovjekova priroda može biti pandan jednom takvom prostoru. Savršena priroda, kao ljudski, neotključan potencijal, duh prošlog vremena, kao podsjetnik da nosimo u sebi duboko ukorijenjenu struju onih prije nas, začetak devastacije kao ono što svakodnevno radimo na ljudskom nivou – devastiramo, sebe i druge.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Sam naslov romana nas upućuje na Šekspirovu „Buru“ u kom smislu ti je ova drama bila vodilja prilikom realizacije ovog romana?
ANĐELA BULAJIĆ
Ja sam neko ko uživa u davanju naslova, naziva, u imenovanju. Bilo mi je bitno da naziv knjige bude kratak, simboličan i da izaziva ono pitanje oko nejasnoće značenja. Kaliban je lik iz Šekspirove drame „Bura“. On je sin vještice Sikorakse, stanovnik ostrva na kojem se radnja dešava. Kad Prospero dođe na ostrvo, on porobi Kalibana i koristi ga kao slugu. To smo i mi, ljudi, učinili sa prirodom, porobili smo je i koristimo je kao slugu, a to ne smije biti tako. Značenje samog lika kod Šekspira motivisalo me je da ga ,,pozajmim” u malo drugačijem obliku, a i lijepa mi je pomisao na to da ću uvijek kad govorim o svom romanu pominjati i Šekspira. Bilo bi jako lijepo da se čovjek otrgne od te sumanute želje da ima najveću moć, i da sposobnost mišljenja, dar jezika koristi na neki ljepši način. Mi smo smrtni, priroda je besmrtna, i ne treba tražiti načine da to mijenjamo, to je prosto tako.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kemal Musić je u svom osvrtu na „Kaliban“ kazao da je posrijedi „savremena Ljepota poroka“, kako poimaš ovu odrednicu, te na koji način tvoj roman komunicira sa pomenutim filmskim klasikom?
ANĐELA BULAJIĆ
Najprije jer je Živko među prvima ,,oživio” ostrvo Adu Bojanu kroz umjetnost, a i jedna ulica u kompleksu nosi naziv Ljepota poroka. Mislim da se ta konekcija ogleda u pitanjima koja se tretiraju. U biti, i ono uvijek neriješeno tumačenje slobode, kako duhovne, tako i one tjelesne, a naročito kombinacija obije. A to nije samo savremeno pitanje, to su vanvremenska pitanja, kategorija slobode, prirode, sistema, to je nešto što se oduvijek, i što će se uvijek razmatrati, makar u umjetničkom kontekstu. U stvari, ovo je samo vraćanje na ono na šta je i Živko upozoravao, podsjećanje da će to ostati aktuelno i poziv na prisutnost, na delanje. Pitanje lišenosti vijednosti i revolucija kakvu je napravio Živko, neponovljiva je, ali mlađi naraštaji su tu da na to iznova ukazuju.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Cijelim tokom romana nagovještava se određena nelagoda, prisustvo nečega demonskog koje se nadvija nad protagonisticu „Kalibana“, u trenutku kada se Kaliban obrati naratorki čitalac se susreće sa izlaskom iz realističkog prikaza, te se pojavljuje onostranost koja ovom romanu priskrbljuje iskorak u maštu i nesvakidašnje. Zašto si se odlučila za ovakav postupak?
ANĐELA BULAJIĆ
Takav postupak nije došao arhitektonski, osmišljeno, sam se izrodio kako se priča razvijala. To demonsko je otelotvorenje onoga što je strašno, onog iskonskog straha od gubitka nečega što je dragocjeno, bilo da je riječ o prirodi, identitetu, svrsi. Često se mi zadesimo u tom odnosu realističnog i onostranog, svjesni ili nesvjesni toga. Jer ako govorimo o Kalibanu koji je mitsko biće, predstavnik prirode, a istovremeno i neko ko iz stanja ljutnje razara sve čovjekovo, samo se nameće prisustvo demonskog u toj dualnosti. Pomislila sam da ovakav postupak dodatno može da doprinese značaju Kalibanovog lika, i Ajse, kakva je spram njega, i zadatka koji će joj biti povjeren.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Prisutna je, kako si već naglasila, i ekološka dimenzija u „Kalibanu“, u samom susretu naratorke i Kalibana osvjetljava se ta strana priče, kako to doživljavaš u kontekstu ovog romana?
ANĐELA BULAJIĆ
Ekološka dimenzija je bila početna tačka. Što više razmišljam, i govorim o knjizi, čini mi se, možda i ključna. Naročito mi je interesantno što se zadesilo da je roman objavljen baš u trenutku kad je ekološko pitanje moje države na klimavim nogama. Zbog toga osjećam dodatnu odgovornost da ističem ekološku dimenziju. Trenutno svjedočimo obistinjavanju strahova koji se tiču potencijalne devastacije dijela našeg primorja o kojem govorim u knjizi, i sad, više nego ikad, potrebno nam je da se susreti poput onog između Kalibana i Asje dešavaju. Sad treba da koračamo širom otvorenih očiju, i prestanemo da dozvoljavamo da nas otimaju od sebe samih i da nam otimaju. Kad upotrebljavam glagol oteti, ne mislim na nasilno, fizičko oduzimanje stvari, već vrlo otvoreno, beskurpulozno, manipulativno igranje sa zdravom pameću. Ja se ne miješam u politiku, niti u tom smislu zauzimam strane. Najjača sila na svijetu je sila prirode, a nekon nje zajedništvo nastalo usled ideje da se ta priroda spasi.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Imajući na umu vrijeme u kojem živimo, šta za tebe jeste književnost i šta te potiče na pisanje?
ANĐELA BULAJIĆ
Na pisanje me uvijek podstiče stvarnost. A i šta bi drugo moglo, sve ono što sačinjava život na ovoj planeti Zemlji, odnosi koje gradimo, ne samo jedni sa drugima kao ljudi, već i oni koji su usmjereni ka okruženju, drugim živim bićima, stvarima. Tok stvaralačkog mišljenja, kako mi kažemo inspiracija, to je sve ono od čega to mišljenje direktno zavisi, a to je ono što čujemo, vidimo, primamo svim svojim čulima. Mislim da je dobro da književnost što više bude društveno – angažovana, a imam utisak da savremeni autor, sve i da hoće, od toga ne može da pobjegne. To nam nameće upravo vrijeme u kojem živimo, koje sve više zahtijeva zdravu, čistu misao, promatranje, svjesnost ličnog doživljaja. Ljudi čitaju, iako ovo zvuči kao suludo, ljudi imaju načelnu potrebu da saznaju i shvate ovu realnost u kojoj postoje. Književnost je za mene svaki smislen izraz osviješćenosti, hrabrosti za bunt i nemjerljiva potreba da se bude u službi istine.
