ĐORĐE KRAJIŠNIK
Tvoj novi pjesnički naslov „Krvava knjiga“ donosi koncepcijski jasno zaokruženu poeziju, koja ulazi u samo grotlo društvene bolesti današnjice, šta te je ponukalo na jednu ovakvu knjigu, te kako vidiš vrijeme i svijet u kojem živimo u kontekstu svoje poezije?
FRANJO NAGULOV
Mogu razumjeti sve koji će pomisliti da je odgovor koji nudim neiskren, međutim, doista bih volio da nikada nisam osjetio potrebu za pisanjem ove zbirke. Jer upravo ono što me je ponukalo – a to je življena, a ne literarna realnost – jesu rezignacija i beznađe tog trajnog, za našu generaciju očito doživotnog poraća na koje smo osuđeni (nemalim dijelom i vlastitom krivicom). Nacionalističko-klerikalna indoktrinacija, a njoj smo izloženi više od tri decenije, bojim se da je nanijela teško popravljivu štetu, te ne postoji objektivna nada u preokret (doduše, koja je nada objektivna?); „Krvava knjiga“ u mom je slučaju pokušaj da se nosim s porazom, tim težim uzmemo li u obzir činjenicu da mu – manje-više – nije prethodio naš (generacijski) otpor. Mogu li studenti u Srbiji potaknuti buđenje kritičke svijesti u regiji, tek nam predstoji vidjeti, premda po tom pitanju nisam optimist. Srbija ima tu sreću (u nesreći) što je, kao nečlanica Unije, jamačno pretrpjela manje fatalan „odljev mozgova“ nego Hrvatska (pa i BIH, zbog velikog broja građana s dvojnim državljanstvom). Utoliko je intelektualni kapacitet tamošnjeg društva, nužan za „usmjeravanje hrabrosti“, predmnijevam, značajniji no što je u nas. Zagreb je možda (još uvijek) u stanju generirati otpor, no s provincijom je manje-više gotovo. To, kao netko tko živi i umire u provinciji, jako dobro znam. A provincija i dalje, usprkos centralističkim tendencijama (koje uključuju „seljenje duša“ iz periferije u Zagreb), čini barem dvije trećine ukupne populacije države. Svijet se, pak, od vremena kada sam uradio prve skice rukopisa do danas dramatično približio ostvarenju scenarija „renesanse fašizma“. Kako je naše tlo pogodno za sve kulture – naročito one mrzilačke – moram priznati da strahujem za budućnost. Manje generacijski, mi smo (preuranjeno) ionako potrošeni, već onu djece kojoj, budući je od kolijevke izložena revizionizmu, „mjerenje visine kukuruza“, u najmanju ruku, nije odbojno. Ili da skratim: izgleda da nam se crno piše.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Unutar ove knjige neprestano se, gotovo opsesivno, varira motiv majke, ona doživljava različite oblike uprizorenja, početak je i kraj ove poezije, u jednom trenutku je to zaista blagi dodir majčinske ruke, u drugom pak majka koja proždire svoj porod, zašto ti je bilo važno kao središte knjige uzeti ovaj motiv?
FRANJO NAGULOV
Bila je, prije svega, riskantna odluka, utoliko što je posrijedi jedan od najcrpljenijih protežnih motiva u jeziku (ne samo onom umjetnosti), čega je posljedica opasnost potonuća u katransku baru banalnosti. Značenjski/asocijativno, uz pojam „majka“ vežemo uglavnom pozitivna (ili najpozitivnija moguća) iskustva, te je izmještanje pojma iz asocijativno blagonaklonog konteksta pokušaj demontaže onog najtradicionalnijeg u nama i oko nas, a u svrhu uspostave angažiranog narativa za koji sam se posljednjih godina opredijelio. Taj motiv u mom slučaju nije crpljen po prvi put, dapače; moguća je razlika ona recepcijske naravi. Drugim riječima, bit će da su ranije eksploatacije prošle (uglavnom) nezamijećeno. S punim pravom, manje-više, budući njihova izvedba često put nije bila na željenom, pa i estetički pristojnom nivou. A poezija, čak i kada je eksplicitno angažirana, ne smije zaboraviti na estetiku – poezija mišljena kao proizvod jezičnog elitizma, dakako. Vjerujem da se odnos angažmana i estetike mnogima doima kao proturječan; svejedno, mislim da je moguć i primjerima potvrdiv. Za tu se priliku stoga mogu sjetiti dvaju primjera. Jedan je onaj opće poznati (Boris Maruna), a drugi (gotovo) zaboravljeni (Milan Maćešić, autor fascinantne zbirke pod naslovom „Vatikanska knjiga mrtvih“ objavljene 1991. u Vinkovcima, uslijed rata, što se, uzmemo li u obzir sadržaj zbirke, doimalo kao suicidalna misija nepopravljivo hrabrog, valjda zato i uglavnom zaboravljenog čovjeka).
ĐORĐE KRAJIŠNIK
„Krvava knjiga“ je u potpunosti okrenuta pitanjima socijalnog angažmana, i kritičnosti spram postojećeg poretka stvari, ali u svom izrazu ona nije svedena na detektovanje stvarnosnog u onom doslovnom smislu kakvom često danas svjedočimo u recentnoj pjesničkoj produkciji. To se prije svega vidi u samom jeziku ove knjige, on je često okrenut grotesknom, ironijskom, ponekad direktnosti psovke, čime si se rukovodio u procesu artikulacije jezika „Krvave knjige“?
FRANJO NAGULOV
Moguće je prije svega da nam se pogledi prema recentnom u ovdašnjoj pjesničkoj praksi ponešto razlikuju. Meni se primjerice ne čini da je „stvarnosna“ poezija dominantni proizvod aktualne proizvodnje. Doduše, uočljive su razlike u poetičkim trendovima diljem južnoslavenskog literarnog (i jezičnog) prostora. „Stvarnosna“ je poezija, govorimo li o recentnom, moguće dominantnija u, primjerice, Srbiji ili Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je, pri čemu naglasak stavljam na mlađu srednju i mladu generaciju, posljednjih desetak godina (ili koju godinu više) dominaciju preuzela hipermetaforična poezija koja gdjekad ne isključuje i rečenu grotesknost. U mom je slučaju posrijedi povratak – nije mi prvi put da prelazim put od metonimije do metafore (i suprotno) – koji, poetički promatrano, mogu ocijeniti i kao nastavak traženja, no uz angažirani aspekt eksplicitno uveden sa jednom gotovo samizdatskom zbirkom poezije koja kvalitetom, vjerujem, zaostaje za „Krvavom knjigom“, no koja može poslužiti i kao pomoćno sredstvo za čitanje ovog ukoričenja. Govorim o knjižici pod naslovom „Zemlja zalazećeg Sunca“ (točno tako: Sunca, a ne sunca, budući je jezično svođenje značenjski potentnog pojma na ono astronomskog tijela, kao redukcija, jedan od elemenata tamo naznačenog angažmana), ali i o nešto kasnijoj „Okupaciji“ u kojoj sam, opet u svrhu nastojanja uspostave balansa između angažiranog i estetički promiskuitetnog, posegnuo za medijem fotografije (namjerno opskurne rezolucije, dodao bih). Tim sam se balansom, vjerujem uspješnije, rukovodio i ovaj put, psovku koristeći, rekao bih, ipak minimalno. Tek toliko da se zna kako pjesnički subjekti moje oscilacijama sklone poezije nisu zaboravili psovati, pogotovo onda kada glasno primjećuju prostor nazadnjaštva i hipokrizije kojim su okruženi.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Nameće se čitanjem ove knjige tema pobune, nepristajanja na datosti i pokornost, ona jeste, rekao bih, svojevrsni krik kojim se demaskira ugodnost svake šutnje i konformizma, suočava nas najdirektnije sa brutalnim pojavnostima zbilje, kako vidiš mogućnost otpora svemu tome i ulogu književnosti u tom pogledu?
FRANJO NAGULOV
Pjesnikinja Marija Dejanović, pišući o zbirci za Jutarnji list, iznijela je primjerice ponešto drukčije zapažanje: ono, naime, isključuje otpor, a poeziju kojom je stanje poslije otpora (koji se nije dogodio) opisano ocijenila je kao „post-lijevu“. Moram priznati da mi se takvo čitanje iznimno dopalo, čime odbijam kategorički i za sva vremena isključiti mogućnost otpora – možemo ga zvati i pobunom – a dijelom i zbog jedne recentne, meni obližnje pobune koju sam naznačio u odgovoru na prvo pitanje. Nisam siguran koliko „terenskom“ može doprinijeti literarni otpor, budući je Hrvatska zemlja pretežno nečitajućih (i dakako duboko nesretnih) ljudi. Baš neki dan objavljena su istraživanja o čitalačkim navikama u zemlji koja, rekao bih, u velikoj mjeri potvrđuju opasku o „nečitajućoj Hrvatskoj“. Uzgred budi rečeno, a dijelom i zbog primjera iz Srbije, (za sada) odbijam otpisati naše mlade tj. njihov otporaški kapacitet. Što se naše generacije tiče – da parafraziram Ivana Isailovića iz beogradskog Kontrasta (neka mi ne zamjeri što se dotičem detalja iz privatne nam prepiske, misao je vrijedna toga) – kada već nismo izborili revolucionarnu ulogu, mlađi od nas mogu ili hoće pobrinuti se priskrbiti nam ulogu promatrača revolucije. Postoje razlozi zašto je tome tako, ali rekao bih da od naše generacije poraznijih generacija nema; našoj generaciji, pri čemu ne govorim o individualnim glasovima, historijski udžbenici teško da će namijeniti više od retka. Dakako, govorim u prvom redu o postjugoslavenskom/regionalnom prostoru, i o konformizmu od kojeg u velikoj većini ne odustajemo, mada se ne sjećam da smo mu se zakleli – njemu, obećano bezbolnom porazu, vrhovnom bogu nezamjeranja. Kadgod makar posumnjam u ovdje izrečeno, a već dugo mišljeno, dovoljno mi je samo prošetati svojim gradom – nekoć devetim krugom supkulturnog pakla, danas Luciferovim međunožjem na čijoj je mošnji, čini se, mnogo lakše preživjeti kao stidna uš (ili, kako bi naš narod rekao, picajzla). Da skratim: vjerujem u pobunu drugih – u pobunu boljih – i vjerujem, još uvijek, kako će našu generaciju, zbog grijeha nečinjenja, jednom ipak preplaviti sram, ne isključujući mogućnost da sam u svojim vjerovanjima neozbiljno neskroman. Tek usput, od mlađih, pa i kada je literatura posrijedi, valja učiti – što znači prethodno se obračunati s ličnim egom – digresija ili ne, ali ja sam neizmjerno uživao čitajući poeziju mlađih nam pjesnikinja i pjesnika, pa tako i pjesnikinje čijim sam spomenom započeo odgovor na ovo pitanje. Nadam se da ćemo, naposljetku, ostati zatečeni moći mladosti te da će zečji nasipi posttranzicijskog pakla popustiti pred bujicom njenog za sada – barem kada je Hrvatska u pitanju – potisnutog entuzijazma.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Knjiga je u mnogim svojim aspektima, kako si već naglasio, iznimno oštra spram hrvatske stvarnosti, kakva prema tebi ta stvarnost jeste?
FRANJO NAGULOV
Prema meni je točno onakva kakva je prema svima (ili barem prema velikoj većini) koji „ne pišaju niz vjetar“, čime ne impliciram da sam pobunjenik, dapače: ako si išta zamjeram, osim nekih grozno loših knjiga koje sam ranije napisao, to je dugogodišnja šutnja, više nego mladenačko uvjerenje da su promjene bez pobune – što znači bez žrtve – uistinu moguće. U tom smislu nemam namjeru usmjeriti ovaj odgovor prema autoviktimizaciji, budući postoje oni (a ti su oni ujedno i mnogi) čija je pozicija nepovoljnija (tj. poraznija) no moja. Osim toga, bilo bi egoistički inzistirati na ideji da je za svaki moj problem kriv netko drugi – egoistički kao i deluzivno – što, pak, ne isključuje neformalno postojanje politički dirigiranih „kasti“ mimo kojih je teško plivati u vinkovačkom Gangesu (čitaj: Bosutu), kao i u drugim našim, čini se, sve zagađenijim rijekama. Osobito ukoliko ste, kao što je sa mnom slučaj, bolno loš plivač – u doslovnom i prenesenom značenju. Knjiga je oštra spram hrvatske stvarnosti, bit će, u mjeri u kojoj je hrvatska stvarnost oštra spram knjiga, čega sam se prethodno dotakao. Biti miljenikom stvarnosti, pokušat ću se našaliti, institucionalno je pitanje.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Baviš se i književnom kritikom, šta je ono što te kao kritičara pokreće i kako ocjenjuješ savremene tendencije u književnosti na ovim prostorima?
FRANJO NAGULOV
Književnu kritiku manje ili više intenzivno pišem posljednjih desetak godina, a želja za tom vrstom doprinosa literaturi tiče se kako moje čitalačke znatiželje, tako i prepoznavanja potrebe za recepcijskim usmjeravanjem prema, dominantno, tekućoj produkciji. Dugo vremena naglasak je bio na kritici poezije, napose u nastojanju prepoznavanja mladih, talentiranih glasova koji zaslužuju punu recepcijsku pozornost. Da ne okolišam, volim to raditi; osim toga, vjerujem kako je intenzivno čitanje posljednjih godina afirmativno utjecalo i na moje stvaralaštvo. Osim toga, uz napomenu da nisam jedini (ima nas, nego što!), važno je – makar se nerijetko činilo kao posve uzaludno – (po)nuditi recepcijsku alternativu „knjiškom recenziranju“ tj., recimo to bez rukavica, marketinškoj djelatnosti temeljem koje, ne tako rijetko, dobre knjige bivaju osuđene na recepcijski mrak (osobito kada je poezija posrijedi).
To, naime, što nam „knjiški recenzenti“ (mislim na blogere, vlogere i ine „knjiške influencere“ koji se samoprozivaju recenzentima, valjda nemajući pojma što je recenzija) recepcijski nude najčešće ni pas s maslom ne bi pojeo; no, ono što ne može konzumirati pas s maslom, može, čini se, konzumirati rečena nečitajuća Hrvatska – mada usporedivi fenomeni igraju svoju ulogu i drugdje (uostalom, „knjiško recenziranje“ nije domaći izum). Jedna je „knjiška recenzentica“, riješena da zadivi djecu kojoj se obraćala, neki dan tako objašnjavala kako je Krleža čitav život proživio na ulici. Lakoća govorenja o nepoznatoj im materiji, čini se, nadovezuje se na neimenovani kult neznanja proizišao, naoko paradoksalno, iz online okruženja, a uz sve institucionalne pripremne radnje kao što je rasturanje obrazovanja – u korist što većeg broja izdanih diploma i što raširenije nepismenosti (posljedično i jamčene pokornosti). Nako paradoksalno, dodajmo, budući je besplatno znanje dostupnije no ikada ranije u povijesti čovječanstva. Uopće ne bih bio iznenađen kada bi se ispostavilo da „knjiški recenzenti“ objavljuju recenzije knjiga koje nisu pročitali (koje su eventualno prolistali/skrolali – bacivši oko na blurb ili na Goodreads). I uopće ne sumnjam da tu rabotu pojedine kuće prepoznaju, te se, vođene tržišnom logikom, radije opredjeljuju za „knjiško recenziranje“, već za tzv. ozbiljnu kritiku. Jer tzv. ozbiljna kritika, za razliku od „knjiškog recenziranja“, ne može skupiti na hiljade lajkova ili na desetke, pa i stotine hiljada pratilaca (makar dio istih bio kupljen). Tržišna logika – čak i onda kada „podupire“ slova – ne zaboravlja na brojke.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Imamo li na umu, ovo govorim iz vrlo ličnih iskustva, da pisanje kritike često jeste prekarni rad koji počiva na entuzijazmu pojedinaca, kako doživljavaš ulogu i važnost kritičarskog posla danas u našim okolnostima?
FRANJO NAGULOV
Budući sam manje-više odgovorio na prethodno pitanje, dodat ću da se moj luksuz sastoji u tome što, za razliku od pojedinih kolegica i kolega, imam stalno zaposlenje. Ono je daleko od idealnog, no prihodi su, takvi kakvi jesu, redoviti, što utoliko olakšava moj egzistencijalni položaj. Manje je bitno što u gradu u kojem sam rođen i živim (i u kojem ću, kako sam krenuo, i umrijeti) do danas skupio 0 dana radnog staža. Manje je bitno i to što „rad u slobodno vrijeme“, koji se dakle tiče književne kritike, iziskuje znatnu potrošnju. Da ne volim, ne bih to radio. Možda zvuči sladunjavo, ali nešto je (pored honorara) još uvijek i do – ljubavi. Stavivši točku na prethodnu rečenicu uspio sam si trenutno podići tlak, no napisano neću opozvati.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
„Krvava knjiga“ je objavljena i u Beogradu, vidiš li postjugoslovenski kulturni prostor kao prostor susretanja autora, koliko je on naša nužnost u svakako suženim okvirima, koliko uopšte pratiš književnost, poslovično zvanog, regiona?
FRANJO NAGULOV
Jedna od knjiga čijem se skorom čitanju veselim je i „Književna republika Jugoslavija“ Borisa Postnikova koji je, pored ostalog, popularizirao sintagmu „postjugoslavenska književnost“. Naravno da postoje argumenti koji idu, kao i argumenti koji ne idu u prilog utemeljenosti rečenog izraza, no ono što sam htio reći tiče se „prostora susretanja autora“. Kada govorimo o fizičkim susretima, naime, nisam mjerodavan komentirati, budući da sam po tom pitanju sesilan. Nikada se, ilustracije radi, nisam prijavio niti na jednu književnu rezidenciju, što ne znači da mi rezidencijalna kretanja drugih smetaju. Jednostavno, kada govorimo o ono malo vremena što mi ostane na raspolaganju za razonodu (budući je razonoda, a dodat ću i dosada, nepisano ljudsko pravo koje sve češće prešućujemo), volim ga iskoristiti za šačicu neprocjenjivo mi dragih ljudi kojima sam okružen. Priznajem, rob sam rutine i tu nema pomoći. No, postjugoslavenski kulturni (utoliko i književni) prostor, napose u digitalno doba, činjenica je koju razvrgnuti, pa i dovesti u pitanje, ne može nijedna kulturna politika. Uostalom, a ovdje se vraćamo i na tržišnu logiku osnaženu ulogom jezika, mi smo i ekonomski osuđeni jedni na druge, što svoje implikacije neminovno ima i u kulturi. To smatram pozitivnim stanjem (nipošto pojavom, budući je posrijedi, nasreću, kronificirani proces) koje me i potiče i obvezuje na „regionalna čitanja“. Da sam šampion praćenja književne regije – nisam; a da čitam kolegice i kolege iz regije (u sasvim pristojnoj mjeri) – to je nesumnjivo. I naravno da pritom ne uzimam za presudno kako će tko klasificirati jednu ili više južnoslavenskih književnosti, tim više što će južnoslavenski govornici – kao govornici jednog jezika ili više njih – ovako ili onako, za stoljeće ili dva, postati predmetom prošlosti. Dobro, za dva stoljeća, za jedno malo teže. Prvi simptom, barem kada je Hrvatska posrijedi, već imamo (uz dakako onaj demografski) – a to je vidljivi proces umiranja čitalaca. Neki daleki naraštaji arheologa, po uzoru na svoje sadašnje kolege, čudit će se kako smo, usprkos gdjekad zapanjujućim kulturnim dosezima, naprasno nestali. No, budući se ovaj iskaz opasno približio demagoškom narativu, pravi je trenutak da završim.
