Da popijemo
srpanjsku noć
na koži razasute kristale mraka
i astralno tijelo Mjeseca
u čaši s bijelim vinom
što bi se dogodilo
(Nikada mi nisi pružio krošnje
kao neprobojni štit od svijeta
i tebe)
U našim kratkim
u našim dugim susretima
u svakom predosjećaju prepoznavanja
iz tebe progovori strah od djevojčica
koje trče sa zvijezdama
a tvoje usne izrastu u zid
Umjesto osmijeha dobaciš komad drva
ne znajući da botaničar
ne ljubi prstima
ni mrtvu prirodu
Mnogo prije nego su bademi u tvojim dupljama
izrasli u stabla
ukorijenili su se pod mojom kožom
kao hram u kojemu sam
pronašla svoj odraz u ogledalu
Da iskapimo ovu noć
bi li mijene i grožđe u našim crijevima
izrasli u more
a ono od naših tijela podiglo otok
na čije ćemo stijene urezivati osmijehe
i dočekivati jutra
pod krošnjama
ti i ja
