Vila koja je pala na Zemlju
Ovaj muškarac
ne pripada nebu moga tijela,
u nama ne pupa čežnja oblaka,
ja nisam kost njegova mesa,
ali
topao je.
U njegovim očima bistro jutro,
a koža mu miriše na cvjetove rašeljke
koje sanjala sam.
Iz prikrajka on me gleda
kao maslačak neodvojiv od slobode.
I zato, baš ovdje,
na zemlji njegova lica
zasadit ću svoje tijelo.
Točno ovdje, pod lijevom stranom rebara,
zapisao je:
,,Ovaj ples pripada
nama.“
Oči lutalice
Prihvatila je tvoje želje i predodžbe
o njoj, ali je odlučila
svaku ispustiti.
Nije se posložila u lutku
kojoj bi u zoru
kriomice donio svoje tijelo,
istrošenu gradsku ulicu
po kojoj malograđanke
gonjaju tvoju muškost.
Od tvojih riječi
nije isplela jedro
i do tvojih očiju
nije ucrtala rutu plovidbe.
Pročitavši ih u prvom lutanju,
ispustila je mrežnice
zapetljane u tuđoj kosi
i miris orhideja
koje ne rastu
u vašem vrtu.
Bijela ptica
Iz podnožja hladnoće
ne mogu se uspeti na tvoja ramena,
u mirisnu šumu tamjana i sandalovine
gnijezde se neuhranjene čaplje.
Mene si prikovao za tlo crnih misli
pa iz tijela zrele koprive
ne mogu poletjeti.
