Sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi u Oslu i pokušavam napisati pismo svom ocu. Danas mu je rođendan, nije bilo greške, samo nisam znao koliko mu je godina. Šezdeset dvije ili šezdeset tri. A nije ni bilo bitno, nego eto… Ne znam što da mu napišem nakon svih ovih godina. I zašto osjećam da bih trebao napisati išta više od minimalističke rođendanske čestitke? Možda zato što mi je platio avionsku kartu do Melbournea?
Razmišljam da mu pošaljem ulomak dnevnika koji zadnjih nekoliko dana pokušavam pisati. I koji ću objaviti kad ostarim, kad više nikom ne bude bitno to o čemu sam pisao, kad većina ljudi koja se tu spominje pomre, ili kad i ja već budem prah razasut po Savi, Jadranskom moru, ili tek običan leš u raspadanju zakopan na nekom bezimenom groblju.
Kroz zamazana prozorska stakla gledam kako se snijeg lagano spušta na zemlju. S vremena na vrijeme zapuše snažan vjetar pa tjera pahulje čas u jednom smjeru, čas u drugom, pa ih onda zakovitla, ponekad čak vraća u nebo. Mogu tako sjediti satima i promatrati pahulje bez ikakve suvisle misli u glavi. Možda jedino blagi osjećaj zadovoljstva što ovog jutra ne moram van. Snijeg je svojom bjelinom poklopio tlo, sivo nordijsko nebo nadvilo se nad grad, na ulicama nema nikoga, čuje se tek poneki auto kako zimski prigušeno protutunji ispod mog prozora. Mislima pratim kaotičan ples sniježnih pahulja.
I ovaj je, nazovimo ga, dnevnik koji pišem s vremena na vrijeme poput ovih pahulja i mojih misli. Želio sam, na početku barem, donekle pratiti kronologiju događaja, ali očito je to nemoguće. Već odavno ozbiljno vjerujem da vrijeme ne postoji, iako nisam baš siguran kako to zamišljam. Ne znam ni kako bih, u tom smjeru, objasnio prostor, ali ako vrijeme ne postoji, igrao sam se mislima, ni prostoru se dobro ne piše. A opet, evo nas, u prostoru i vremenu. Nešto kao postojimo.
Ono što zapravo pokušavam reći jest da ne uspijevam pisati kronološki, a dnevnik bi valjda trebao imati nekakvu vremensku crtu, pa makar i nepravilnu. Ovo što pišem nema crte, to je tek opis pojednih točaka razbacanih u vremenu i prostoru. Poput pahulja koje gledam kroz prozor. Da budem iskren, nikad nisam shvaćao taj nezdravi, i prije svega malograđanski nagon da se sve stvari organiziraju, poslože po abecedi, kronologiji ili čemu već sve ne.
Jedan ruski teoretičar kaže da je forma sadržaj. Način na koji opisuješ svijet govori o tebi više od samog sadržaja tog opisa.
Danas ću otići do kćerke, naći ćemo se u pola tri doma kod nje, zatim ćemo oko četiri pokupiti njezinog polubrata iz vrtića, pa ćemo se, skoro kao i svaki put kad im dođem u posjet, tući jastucima, onda spraviti ručak, »taco«, pa ćemo gledati crtiće a njih dvoje će se svađati koje, jer njoj je devet a njemu pet, ja ću onda reći da prvo gledamo malo njegove pa ćemo ga spremiti u krevet, onda ćemo ona i ja porazgovarati (kako je u školi, kako na rukometu, što je s njezinom najboljom prijateljicom Stinom, da li još uvijek nema simpatiju, je li se uspjela riješiti nadimka »Vještica«), pa će me ona masirati gazeći po mojim leđima, a ja ću joj dati dvadeset, pedest ili sto kruna, koliko već budem imao, poslije ćemo možda opet nešto gledati na TV u ili pričati, onda će ona na spavanje, poslije će doći njezini roditelji, malo ćemo pričati… uvijek me pitaju isto: kad sam stigao, koliko ovaj put ostajem, kako ide pisanje, a i ja uvijek odgovaram isto: prošli tjedan, ovaj put ostajem malo dulje, pisanje ide dobro, i onda ćemo se pozdraviti i ja ću izaći u mrak i žuriti kući da se napušim hašiša ili možda van u neki klub plesati na spidu.
No danas to neću, jer sam obećao da ću ovaj vikend biti dobar, a osim toga pijem antibiotike. Da budem iskren, plašim se ovog vikenda, treba ga nekako prebroditi, a da se ne razbijem. Ne mogu više ni spida, ni MDMA, ni alkohola, ni hašiša. Plaši me to što mi se sve više sviđa morfij.
Da, govorim sam sebi, palim cigaretu, ustajem i počinjem se vrtjeti nervozno po sobi, kao i svaki put kad dobijem »inspiraciju«, odnosno kad mi na pamet padne neka »velika ideja« koju uglavnom nikad ne uspijem razraditi niti napisati. Ali uživao sam u tim euforičnim stanjima, na isti način kao što sam uživao u vođenju ljubavi, drogama, plesanju, čitanju… Iako sam znao da nakon te euforije slijedi razočaranje, odustajanje i depresija. Ali, sada…!? Pisat ću svom ocu o svemu. Tako ću mu se odužiti i za avionsku kartu i za sve ove godine nejavljanja. Baš o svemu, o oktobru i novembru koje sam proveo u Ljubljani i na Hvaru, o povratku u Norvešku, pisat ću mu i o periodu od Božića do danas koji sam proveo u Ljubljani i u Bosni, pisat ću mu o svemu, ali najprije ću mu pisati o jučerašnjem danu. Jučer je bio dobar dan, tata.
Jučer je bio: četvrtak, 30. januara
Čitavu noć sanjao sam kako me neki Rusi ganjaju s noževima u rukama. Ne sjećam se, naravno, svih detalja, ali na kraju, prije nego ću se probuditi sav u znoju, vidim kako su uhvatili nekog drugog, misleći valjda da sam to ja, i onda su mu sjekirom odsjekli ruke i noge. Sjećam se zvuka udaraca metala o asfalt i urlika tog nesretnika. Kad sam se probudio, smirivao sam se govoreći si da je to samo zbog serije The Wire koju sam gledao večer prije, bila je neka slična scena. A i prije nego što sam zaspao, čitao sam Viktora Pelevina, Čapajev i Praznina. Možda je i zbog toga. A možda i malo kriziram jer smanjujem hašiš i benzodiazepine. Možda je malo i zbog morfija koji sam uzeo u utorak jer me uhvatila teška depresija. Podignem roletnu, još uvijek ležeći u krevetu. Vani je mrak, snijeg, čuju se jutarnji autobusi kako prevoze ljude na posao. Pokušavam ponovno zaspati, ali ne uspijevam.
Poslije odlazim do klinike Olafia gdje se možeš besplatno pregledati ako sumnjaš da imaš kakvu spolnu bolest. Na spolovilu imam dvije male bradavice kojih se nikako nisam uspijevao riješiti posljednjih pola godine. Također, otkad sam se vratio iz Ljubljane, pri mokrenju osjećam peckanje. Vjerojatno klamidija. Već sam je imao prije pola godine. I tada sam je dobio od svoje drage, Anje. Ja sam tada uzeo antiobitoike, ali ona nije htjela, pa sad, opet, ista stvar. Ili je možda zaražen njezin ljubavnik. Ili njegova djevojka. Uglavnom, nije ni bitno.
U čekaonici jedva možeš naći slobodno mjesto. Tu su djevojke i mladići, žene i muškarci, hetero, gejevi i lezbijke. Jedan gej par drži se za ruke, grle se, šapuću i smijulje. Po mislim kako možda idu samo potvrditi da su zdravi, ne bi li se mogli trošiti bez kondoma. Znanost bi valjda napokon mogla pronaći neko bolje rješenje od kondoma, gumenih ovojnica za kobasice, mislim stvaaarno. Preko puta mene je jedan mlađi par, dvadeset i nešto godina, Norvežanka i Latinoamerikanac. On je ljut, bijesan, sikti ispod glasa, gestikulira, hvatam poneku riječ, ali ne mogu odgonetnuti što pričaju iako me živo zanima. Uvijek volim prisluškivati razgovore u tramvaju, čekaonicama i na sličnim javnim mjestima. Onda zamišljam njihove priče, njihove živote, sudbine, prošlost i budućnost. Valjda se tako lakše nosim sa svojom lošom savješću. Ili je to možda tek obična radoznalost? Mislim da je Norvežanka zarazila Latinosa, a on sad bjesni. Malo malo, pa pucne prstima obiju ruku, kao da je tako šiba bičem i nešto promrmlja. Ona ima velike okrugle oči i vidi se da joj je žao. Ipak, podnosi to s više dostojanstva nego on. Žene, čini mi se ponekad, lakše podnose nedaće nego muškarci. Muškarci sve okrenu na bijes protiv cijelog svijeta. I sam sam takav, naravno. Dječaci ne plaču. Šatro.
Najprije ispuniš formular s pitanjima o svom seksualnom životu, zatim to predaš, onda te zovnu k medicinskoj sestri ili bratu. U mom slučaju bio je brat, gej, visok, simpatičan dečko. Nekako ti nije neugodno pričati s njim o tim stvarima. Kaže da će mi on izvaditi krv za provjeru HIV a, sifilisa i hepatitisa B, a za bradavice i peckanje moram liječnici.
Liječnica je ista ona od prije šest mjeseci, ali ne vjerujem da se sjeća mene i mog bolesnog kurca. Uglavnom, uzela mi je bris iz rupice na glaviću, sastrugala uzorak na staklenu pločicu, malo zagrijala i stavila pod mikroskop. Nakon manje od minute, glasom kao da je to i očekivala reče: »Da, upala.
Vjerojatno klamidija. Dobit ćete antibiotike.« Zatim pregledava bradavice, bez riječi uzima sprej s ledenim plinom, pretpostavljam da je dušik, i šprica. Ovaj put mnogu dulje nego prije pola godine. I ne mogu reći da mi je ugodno. Pečekao sam vrag. Poslije mi je dala da se pomorkim u epruvetu.
Dok sam to činio, nekako mi je došlo žao tog mog kurca. Nateklo je tu gdje je ona špricala, tako da nisam znao ni kako ga uhvatiti a da me ne boli, dok je sam mlaz urina imao oblik bodljikave žice.
Poslije sam poslao poruku Anji i rekao da se i ona mora izliječiti. Nisam bio ni ljut ni tužan ni ništa, niti sam za to imao nekog razloga. Sve mi je bilo logično, čak svejedno. I ja, i Anja, naša zaražena splovila, naš seksualni život, ljubav, život i smrt.
Zatim sam išao prevoditi u bolnicu Lovisenberg. Tamo je bio jedan starac odnekud iz Bosanske krajine. Već sam mu prije bio prevodio, sjetio se i on mene i bilo mu je iskreno drago što me opet vidi. Bio je u bolnici već dva mjeseca pa ga sada trebaju pustiti kući. No, nije baš zdrav te se moraju dogovoriti oko posjeta patronažne sestre. Ima četvero djece i sva su razbacana po svijetu. Žena i on sami u Norveškoj. Njemu bolesna pluća, srce, bubrezi, odrezali su mu palac na desnom stopalu te napravili premosnicu na desnoj nozi zbog loše cirkulacije. Ima i rane na stražnjici i leđima od prekomjernog ležanja. Ipak, on se vedro smješka poput zbunjenog dječaka kad ga uhvate u zijanu, kao da zna da će mu biti oprošteno.
Liječnica mu govori kako sad ne smije opet početi pušiti kad dođe kući. On kaže da neće. Kaže i da je sreo mnogo njih koji imaju iste probleme kao i on, a nikad nisu pušili.
I kaže meni, kao, da oni ne čuju: — Vavik isto… oni meni, a i ja njima…
A ja, što ću, moram i to prevesti. Liječnica opet kako ne smije više pušiti. On kima glavom. I ja kimam glavom. Smješkamo se. I liječnica i on i ja.
Poslije izlazim pomalo sjetan, podsjetio me taj starac na mog djeda, a možda malo i na mene. Jedino nije na mog oca. Taj je tvrd orah. Pomislim da bih možda i njega nekad volio vidjeti ovako bespomoćnog i smekšanog. Ali teško da ću to doživjeti. No, trebam mu dati šansu. Zato moram u Melbourne, zato mu moram nešto napisati za rođendan. Nekad sam starcima godinama slao jedno te isto pismo. Mijenjao bih samo datume i prvi redak. U lijevom gornjem kutu datum i mjesto, koji su se mijenjali po potrebi, i zatim:
»Dragi tata/Draga mama… nadam se da si dobro… bla.. bla… puno te voli tvoj sin B.« Pismo mi se ponekad čak nije dalo ni prepisivati, pa bih ga fotokopirao. Onda su došli kompjutori, internet i olakšali mi stvar. Ali starci se nisu dali, otkrili su e-mail, Facebook, Skype i ostale monade. Ali ovaj put bih ipak morao napisati nešto više. Da probam bar jednom prema ocu biti iskren. Da čovjek zna s kim ima posla, tako sam mislio jučer dok sam odlazio iz bolnice.
Dok hodam prema autobusnoj stanici zovem svog izdavača Gunnara. Poslao sam mu poruku da bih se želio naći s njime i razgovarati, jer mislim da bi mogao učiniti nešto više oko tog nesretnog romana. Ne odgovara. Izašla su tek dva članka i to uopće nisu bile neke ozbiljne kritike, osobno sam morao danima peglati te ljude; novinare, urednike i izdavače. Nije to lijep osjećaj. Rekao sam nema šanse. Nikad više. Ako ne možeš srediti jednu ozbiljniju recenziju, koji je smisao izdavačkog posla. Uglavnom, on, kao i uvijek, nema vremena. Mislio sam da se samo dolje kod nas na Balkanu izdavači prave blesavi. I
onda je jedino što ti preostaje da se i ti praviš blesav. Jer ako se posvađaš, tek si onda gotov. Ovaj put Gunnar kaže kako nema vremena, da je u frci. Ubio mu se prijatelj. Prošlih neko liko puta izgovarao se da mu je žena u bolnici. Otkazali joj bubrezi. Ne zna čovjek ni sâm što da misli. Možda je i istina,
pomislim. Možda gnjavim jadnog čovjeka s pizdarijama: što sam i očekivo koji kurac, bestseler u Norveškoj? Hahaha. Smijem se naglas na autobusnoj stanici. Da, baš — sprdam se u sebi — ali na moju nesreću, izdavaču umire žena, ubijaju mu se prijatelji… na kraju valjda i pisci.
Sljedećeg dana u novinama čitam kako se ubio pisac S.G. a, 46 godina, razveden, dvoje djece, četiri romana, nekoliko zbirki priča, tri knjige eseja, mnoštvo nagrada. Šef književnog festivala u Lillehammeru. Najvažnijeg festivala u Norveškoj. Na koji me Gunnar obećao progurati. Preko, sad već pokojnog, S. G. a. Nisam više zvao Gunnara, svog izdavača, i nisam otišao u Lillehammer. Žena mu je vjerojatno i dalje bila u bolnici, a ja još živ. Neka ostane tako, jebeš knjigu, mislio sam.
Došao sam kući u dva sata popodne. U pola šest trebao sam ići predavati norveški u školi za strance. Četiri školska sata. Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčanjem na skijama, zaljubljivanjem, gledanjem pornića, čitanjem knjiga, ponekad čak i pišući.
Znao sam – ako ostanem u sobi od dva do pet popodne sigurno ću se puknut nečim, a imao sam u ladici sveeega. Tako da sam ipak odlučio pobjeći u šumu, u Nordmarku, skijati. Predomišljao sam se dosta vremena, hoću neću, da mi se – ne da mi se, imam vremena – nemam vremena, ali ipak sam otišao.
Trčanje na skijama jedna je od stvari koje mi pomažu da ne poludim, da se ne drogiram. Ponekad čak i ne ubijem. Nema se što puno reći o tome. Tlo je bijelo, nebo je sivo, u zraku su pahulje, oko tebe borova i jelova šuma s pokojom usamljenom brezom, kližeš skijama jednolično, jednom pa drugom nogom, dišeš, znojiš se, ne razmišljaš. Mozak bar za tren prestaje mljeti, drobiti misli poput mlinskog kamena.
Tišina.
Poslije se vraćam istim vlakom podzemne, trojkom, kući, presvlačim se na brzinu i žurim se u školu.
Večernja predavanja su za one koji već imaju posao i koji jezik prilično dobro znaju, ali trebaju ga usavršiti. S njima je lako jer žele pričati i željni su znanja, često se smijemo, zabavljam ja njih, a i oni mene, pričamo dogodovštine jedni drugima. Mislim da je to jedna od najboljih vježbi za usavršavanje jezika. Pustiti ih da pričaju. Teško je biti zabavan na tuđem jeziku, ispričati vic, anegdotu. Na stranom jeziku, u stranoj zemlji počneš biti dosadan samom sebi. Na kraju ti se više i ne da razgovarati.
U ovom razredu predavao sam prvi put i bilo ih je osamnaest. Jedan Albanac iz Albanije, jedan s Kosova, dvije djevojke iz Eritreje, dvije iz Tajlanda, tri iz Poljske, jedna Mađarica, jedna Iračanka, jedan Iranac, jedna Brazilka, jedan Rumunj, jedna Albanka iz Makedonije, jedna Turkinja iz Bugarske, jedan Kurd iz Irana i jedna Bosanka. Iz Sarajeva.
Albanac iz Albanije kidnuo je nakon dva sata. Kaže da je u Norveškoj već jedanaest godina. Možda je nekoliko njih proveo u zatvoru. Ne znam zašto sam to pomislio. Predrasude. Bio je ćelav i pun ožiljaka po glavi. No, mogao je biti i politički disident. Nogometaš. Možda i pisac.
Na pauzi nakon prva dva sata sjedim u zbornici s ostalim nastavnicima. Tu je i rektor. Ćelavi gej sa sjevera Norveške. Ja sjedam do jedine nastavnice koju bih kresnuo. Prvi put je vidim. Ali eto, to mi je prvo palo na pamet kad sam je vidio. Ona govori kako joj je pun kufer đaka koji sjede i ne trude
se. Sjede tu bezveze.
Ćelavi rektor : — Ovi iz istočne Europe?
— Da — kaže ona. — Samo sjede i ne žele uopće sudjelovati.
Gledam je, žvačem piletinu i zamišljam kako bih je bičevao po debeloj guzici. Zatim bih je pitao zašto ne želi sudjelovati. Ali sudeći po tome kako me gleda, sudjelovala bi ona. Ili bi se bar pretvarala.
— Da — kaže rektor. — Zanatlije. Došli su tu uzet lovu i baš ih briga za norveški.
Imao sam osjećaj da svi bulje u mene. Osim ćelavog rektora i nje, bilo je još nekoliko nastavnica i jedan nastavnik. Jedna od njih, s jako naboranim licem i s ne tako lošim tijelom, pitala me kako se zovem. Od kada radim? Nikad me prije nije vidjela, kaže.
— Nisam ni ja vas. Što ćete… obično predajem u jutarnjoj smjeni. Slomiše se od učenja norveškog — odgovorim cinično.
Pita jesam li je možda zamjenjivao tjedan prije Božića. Pitam kako se zove, ona kaže.
Nisam.
Onda ona priča kako ju je netko zamjenjivao, i kada se nakon tjedan dana vratila na posao, na svom radnom stolu našla je rukom ispisanu poruku od tog — ne može se sad sjetiti imena, može biti da je Ali, ali nije ni bitno — o tome što su radili taj tjedan dok nje nije bilo, a pismo je bilo puno pogrešaka. A tek rukopis…
— Pomisilila sam, Booože moj…
— Nisam Ali — kažem. — Nisam čak niti Muhamed. I nasmijem se, možda malo preglasno za uglađene norveške »civile«. Ali nitko nije ubrao foru. Možda mi i nije neka fora, pomislim.
Poslije je ova koju bih kresnuo (i bičevao, možda ne baš krvnički jako, ali ipak da je bolicka) išla do kopirke, a ja sam je pratio, slučajno. Imala je baš masno dupe.
Da budem iskren, najviše me je živcirao ćelavi šef. Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često bili diskriminirani, prvom prilikom diskriminiraju nekog drugog. Sad više nije bilo politički korektno diskriminirati gejeve, bar ne otvoreno, u modi su stranci. No, i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.
Jednom sam na ulici, ispred nekog kluba, u subotu kasno u noć kupovao hašiš od nekog Nigerijca, kada nam je prišao Ciganin i s lažno tugaljivom grimasom na licu prosio lovu. Nigerijac ga je otjerao. Objašnjavao mi je tada kako su grozni i prljavi i ne žele raditi. Kao da prositi samo po sebi nije dovoljno težak i ponižavajući posao. Teže je prositi nego dilati hašiš, ako mene pitaš.
Poslije predavanja otišao sam kući, jeo, pušio hašiš, nisam onanirao jer me dolje sve peklo. Popio sam dva Lexaurina, poslao poruku Anji u Ljubljanu i trudio se što prije potonuti u tminu. Zamišljao sam guzatu nastavnicu, nadajući se da ću je sanjati, ili ako ništa bar njezino dupe išarano masnicama korbača troglavca, ali nisam.
Dan poslije očevog rođendana, 1. februara, sjedim ponovo za pisaćim stolom, čitam razočarano s kompjutorskog ekrana to što sam napisao prethodnoga dana i znam kako nema smisla poslati ocu takvo pismo. Ipak je bolje: Dragi tata, sretan rođendan. Hvala za kartu i… bla bla bla… vidimo se uskoro.
A 31. januara ću poslati svom izdavaču Gunnaru. Možda mu je žena dosad izašla iz bolnice pa će naći vremena. Jer, ostao sam mu samo ja. Razmišljam s priličnom dozom sarkazma da će i moju smrt iskoristiti za izbjegavanje sastanaka s dosadnim piscima. Reći će glumatajući ucviljenost: »Nee, nikako ne mogu danas, umro mi je autor, veliki pisac, bliski prijatelj, gotovo član obitelji, ubio se, stvarno, nee, nikako danas. Možda sljedeći tjedan. Samo da mi žena izađe iz bolnice.«
Bekim Sejranović, Sandale, VBZ, Zagreb 2013.
