1.
To ljeto, bez posla sam. Zaljubljen. Ali tražim posao. Bilo kakav. Za bilo kakve novce. Može i lakši oblici kriminala. Preprodaja lakših droga dolazi u obzir. Seks s dobro očuvanim staricama. Brzo i efikasno rješavam vas kućnih ljubimaca. Pilim drva. Kradem po kućama. Jedem vaša govna. Primam udarce od muža. Umjesto vas. Za pri stojnu lovu. Gatam iz šalice za kavu. Iz fildžana. Gledam u grah. Tetovac. Može i grah komo. Gledam u sunce. Bez naočala. Pipam mošnje. Osjećam da su natekle. To nema veze s novcem. U nedostatku bolje ideje smanjim obujam mošnji i odlučujem se za svirku u podzemnoj. Tužne pjesme. Iako bi bilo bolje svirati veselice. No ja sam uvijek kontraš. Ne prodajem se ja tek tako. Ja sviram ono što ja volim. Što osjećam – kako se to već kaže. I baš u inat sviram tužne pjesme. Zarada je manja. Ali koga je to briga. Jer ionako ne znam vesele stvari. Stojim s gitarom u hodniku podzemne željeznice u Oslu i maltretiram prolaznike svojim naricaljkama na vješto intoniranom britanskom akcentu, gledam ih prijeteći ako prođu i ne ubace koju krunu u moj kofer od gitare, koji sam ukrao nekome s tavana, zapravo, taj ukradeni mijenjao sam za ovaj i još sam doplatio četiristo ili petsto kruna, tko će se sad sjetiti. Zarada je dobra, kao kad loviš ribu: nekad uloviš veći a nekad manji komad, a ja bakalara ulovim uvijek po nekoliko kila, ponekad i ugora, samo jednom ugora, i bilo me strah. Najviše love dobijem upravo od ljudi iz Osla, ne znam kako, ali njih prepoznam. No dobiti koji novčić od nekog turista bilo koje nacije, jer turisti su zapravo svi isti, »una facia – una razza«, nezamisli vo je. Ako ne računamo jednu Japanku koja me odvela u najskuplji restoran na večeru koju sam ja morao platiti jer u Japanu muški uvijek sve plaćaju ženskima, reče, a ja poštujem tuđu kulturu i platim. Ona me poljubila. Mlako. Da bih mogao reći da je vrijedilo šesto kruna. Koliko zaradim za dva dobra dana svirke. Možda i tri. Subotom, kad su svi pijani, zaradim i više. Ako nema konkurencije. Jedan Rus, dva Engleza, jedan crni, drugi bijeli, onda još par Rusa, Rus i Ruskinja, i još jedan pijani Rus koji je bivši kompanjon ono dvoje, Rusa i Ruskinje, ali su se valjda posvađali pa sad sviraju svaki za sebe. Možda se nisu slagali u triju. Odnosno trokutu. I nitko od njih ne svira veselice. Baš nitko. Ni cura iz Latvije. Ni ona ne svira vesele stvari. Cura s tužnim osmijehom i istrošenim kožnim sandalama. Bio sam joj zavidan. Zbog sandala.
2.
Ja volim putovati. Ljeto je kao stvoreno za putovanja. Ako imaš novca. Za novac trebaš raditi. I onda nemaš vremena putovati. Ako ne radiš, imaš vremena. Ali nemaš love. Vrijeme je lijepo. Toplo je. To je zbog sunca. Kažu. Ljeto nije vrijeme za nas štakore iz podzemne. Istina, vani sunce žeže, a u hodniku podzemne ugodna je hladovina. No, to nas nije briga. Ljeti pločnici grada opuste. Stanovnici Osla bježe bilo kamo od prevrtljivog norveškog ljeta. Ono ne zadovoljava ljudsko biće gladno milosti sunčeve topline, nakon mračne zime i dugih i kašastih jutara, koja se prelijevaju u večeri uvaljane u nijemu tamu, gustu poput živog blata. Zvijezde su zimi, kad je vedro, jasne i hladne.
Ali zato tišinu grada ljeti ispune tisuće turista. Lijepo je što ljudi putuju. Dolaze i prolaze. Gledaju i smiju se. Troše lovu. Glavno je da se para vrti. Kažu materijalisti. I Haso Husi u jednom vicu kad svaki od njih pojede govno za sto maraka. Ali nama uličnim ludama ti turisti nikako da se smiluju. Snimali su nas i pljeskali nam. Klap klap. Ide skupina Japanaca. Dragi ljudi. Količina sprava za snimanje može se izmjeriti. Ali teško. Čovjek pomisli da ih je netko poslao iz Japana da naprave reportažu i da najbolja reportaža dobiva milijun dolara. Ili pet. Sto milijardi jena. Bez poreza. Dovoljno za harakiri. I još ti ostane. Ali nisu tu samo Japanci. Dragi ljudi. Tu su svi. Da ne nabrajam. Talijani, Rusi, Nijemci… Nijemaca ima dosta. Ima i Talijana. Ima i Arapa. I Amerikanaca. Ima i Norvežana. Sa sjevera. Njima je i Oslo dovoljno južno. Ima i Šveđana. Španjolaca. Svi su super. Snimili su svaki dio našeg tijela. Svaku pjesmu. Fotografirali su se zajedno s nama. Istina, pitali bi uljudno. Kad bi nas snimili svim i svačim, od fotoaparata idiota do rentgenskih i gama zraka, odlazili bi dalje. Iz podzemne bi poput terorista iskakali na ulicu Karl Johan i rešetali ostale umjetnike ulice. A ima ih po tom gradu. Stotine.
Sve je to bilo zanimljivo i živo. Za razliku od onda kad bismo svirali zimi. Kad je u hodniku bilo hladno i kad su ljudska lica tumarala s izrazom kipova u Vigeland parku. I kad je iz usta izlazilo više duše u obliku ljudske pare nego zvukova tužnih melodija. Ali zato su nam koferi bili puni love. Ljeti je sve bilo razigrano i osjećali smo se poput zvijezda, ali od toga nije bilo kruha. Djevojka u sandalama reče mi da ide dalje. Da joj je dosta turista koji nas snimaju, ali ne plaćaju našu muziku. Možda misle da nas plaćaju gradske vlasti. Ili misle da bi nas tako uvrijedili. O ne. Ja se ne bih nikada uvrijedio. Primam sve valute. Samo sitno. Nemam za vratiti. Može i u krupno. Vratit ću vam sutra. Malo. Sutra. Kama. Sutra. Djevojko. U kožnim sandalama nemoj ići. Sačekaj zimu i hladnoću. Sačekaj da se vrate naši građani Osla sa svojih ljetovanja. Potamnjeli od južnoeuropskih sunca, slani od toplih mora, zaraženi virusima zamamnih oblina, puni mamurluka, gastritisa, teški na riječ, kamenih lica. Čekaj da tamno pofarbana kosa, možda i brkovi, vječnih mladića ispune ulice i hodnike podzemne željeznice. Čekaj da se vrate lica vječnih dvadesetdevetogodišnjakinja čije su bore na licu natopljene mašću i pukotine ispunjene puderom. I čije godine ne možeš ni nazrijeti. Jer uvijek ih imaju više. U rezervi. Pričekaj. Ili mi bar pokloni svoje sandale. Molim te. Naći ću posao pa ću ti platiti. Daj mi sandale. Ubit ću zbog njih. Daj mi te sandale jer ja njih poznajem. Bolje nego itko. Nemoj ići. Daj! Molim te. Jer ako… Ja ne znam.
Otišla je djevojka s istrošenim kožnim sandalama. Nisam je mogao ubiti. Nisam je mogao pratiti. Mogao sam gledati. A gledao sam u kofer od gitare. Koji je zijevao u prazno. Kao da će progutati turiste. Ili im otkinuti ruke u kojima drže svoje mašingevere. Šmajsere. Strojnice. Šarce. Haubice. S flešom. I optikom. Želudac i kofer bili su prazni. Želučani sokovi nagrizaju mi sluznicu. Nema love. Nema hrane. Moram naći posao. Pobjeći od turista. I zaraditi novce. Najesti se. Napuniti kofer. Pravi posao. Da te plaćaju po satu. I daju sigurnu lovu. Skupiti lovu, naći djevojku sa sandalama i kupiti ih. Moliti. Plakati. Najesti se. Pljačkati turiste. Otimati im. Kupiti mitraljez s flešom i rešetati po njima. Slikati. Ubiti. Naći posao. Sandale. Djevojka. Neopisivo tužna. I gladna. S krasticom u kutu donje usnice. I loše oblikovanim naušnicama. Na gotovo prozirnim ušima.
Tražim posao na birou. Pecanje u kadi. Drkanje na suho. Pritišćem se uz stolicu dok mi čovjek sa šaltera na švedskom govori da ima posao baš kao stvoren za mene. Stolica me prima u sebe voljno. Bez otpora. Kao Quisling. Kao muško. Ispitujem svoju savjest. Raduje me što nije čista.
3.
— Nevjerojatno — kaže Švedo — ali imamo jedan posao preko ljeta. Kao stvoren za tebe.
Ako ima jedan posao, onda je kao stvoren za bilo koga.
Tko nema posla. Ni love. No to mu je posao. On prodaje poslove.
— Radit ćeš na skisimulatoru — zvrndao je dalje sim patični lik kao da sam već dobio posao i kao da ja nisam već trideset i osmi kojemu je oduševljeno rekao istu stvar. Ima mo jedan posao! Kao stvoren za tebe.
— Ali ja baš i nisam baš neki skijaš — ne dam se ja bez cjenkanja. Prava mušterija.
— Ma ne — coknuo je usnicama — nema to veze sa skijanjem. Pravim skijanjem. To je jedan simulator. Jedna kapsula. Unutra je jedan ekran na kojem se vrti film koji prikazuje skijanje. To je sve digitalno spojeno s hidraulikom koja pokreće tu kapsulu gore dolje, lijevo desno. To se treska i drmusa i tako ti ljudi koji sjede unutra i gledaju taj film imaju privid da to zapravo oni skijaju.
Stručno objašnjenje. Ali ja nisam baš shvaćao. Inače sam pomalo priglup za takve tehničke stvari. Nije mi bilo jasno što ću ja raditi u svemu tome. Digitalno. I hidraulički. Ni sam mogao zamisliti tu mašinu, ali već sam je zamrzio.
Dobroćudni svijetli čovjek pruži mi papir s telefonskim brojem.
— Evo — pijukao je, ne trgajući svoj ljubazni kez s lica — ti se lijepo javi na ovaj broj i sve će biti u redu. Siguran sam da ćeš dobiti posao.
Zahvalim. Ljubazno. Znam ja što je pristojnost. Volim ljubaznost. I volim biti ljubazan. Iako više volim kad je netko drugi ljubazan prema meni. To je zbog egoizma. Vlastitog. Nešto mi je upalo u oko. Nešto jako sitno. I oštro. Bez imena.
Nazovem broj. Bez razmišljanja. I bez pripremljenog monologa. Dobar dan. Dobar dan. Spelovanje mog imena. Dva puta. Otkuda sam? Koliko sam već dugo u ovoj zemlji? Baš lijepo. Odlično govorim norveški. O, hvala. Trudim se. Ako hoću posao, moram doći osobno. Glavom i bradom. Glavom bez obzira. Bezobzirno. Bezobrazno. Bez obraza. Obraz đon.
— Dolazim odmah! A gdje je to? Taj simulator? — odrežem na brzinu. Odlučno. Uvijek ja tako odlučno. Smjelo i ponosno. Nema cile mile. Trta mrta.
Ženski glas objasni da je to na brdu Holmenkollen koje se nadvija iznad Osla. Ispod betonske skijaške skakaonice.
— Već sam tamo!
Kresnem slušalicu natrag i krenem zamišljeno. Prođem pored stola za kojim sjedi svjetlokosi Švedo i kimnem mu glavom. Ljubazno. I pristojno. Razvučem usnice. Tek toliko.
Znam koliko treba. On me ne vidi. Priča s nekim drugim. Tamnoputim. Poput mene. Možda malo više.
— Nevjerojatno. Ali imamo posao. Kao stvoren za tebe…
Uhvatim potiljak tamnoputog sretnika. Kimao je glavom kao i ja prije nekoliko minuta. Izlazim polako van. Silazim niz stepenice. Poskakujući ta tak, ta tak. Imam posebnu tehniku. Pomislim kako će se jednom dogoditi da ću faliti koju stepenicu i prosuti se po stepenicama kao kanta prljave vode. To će se nekad dogoditi. Jer tehnika mog silaženja je rizična. Stepenice su, uzimajući u obzir sve to skupa, prilično opasna stvar. Poput vožnje na vespi. Jednom će se nešto dogoditi. Siguran sam. Nešto će mi se dogoditi. Strah me. Kad pomislim kakve mi sestvari mogu dogoditi. Još me je veći strah kad pomislim kakve su mi se sve stvari mogle dogoditi, a ja sam iz ovog ili onog razloga propustio tu priliku.
Kad pomislim… Kad pomislim… Što sve propuštam u svakom trenutku života. Što sve… Htio bih živjeti životom svih ljudi na zemlji. Svih živih bića. Biljaka. I sitnih sjebanih kukaca. Istrijebljenih vrsta. Htio bih rikati lavljom rikom. I zabadati antilopi očnjake u meki i topli vrat. Htio bih biti ta ista antilopa i to osjetiti. Želim planktonskim očima vidjeti zube, utrobu i čmar jednog kita. Ulješure. Sitnoćom jedne mušice upadati ljudima u oči. Iznimno u usta. Imati plavu kosu, raditi u birou za zapošljavanje i obećavati ljudima poslove. Govoriti švedski. Obuhvatiti zemlju rukama oko ekvatora. Stegnuti je jako da izgubi dah. Ili možda prdne. Vrag će ga znat. Nešto će se dogoditi. Nekad.
Preskočim posljednju stepenicu. Zastanem. Očekujem. Čvrsto stojim na nogama. Oko me više ne peče. Vrata su ispred mene. Nešto će se dogoditi. Nekad.
Izađem van. Pomilujem svoju crvenu vespu i sjedam joj na topla i meka leđa. Krenemo sporazumno. Zajedno. Iznad grada lebdio je Holmenkollen. Posut vilama bogataških očeva i sinova. Sa skakaonicom na vrhu. Sve smo vidjeli, moja vespa i ja. Iako zapravo ničeg bitnog tu nije bilo za vidjet. A ni u nama nije bilo ničeg posebnog, ako ćemo pravo. Kao da sam zaboravio disati. Za trenutak. Prilično kratak. Da bi se bilo što dogodilo. I počinjem se penjati.
4.
Penjemo se uz brdo na koje su nalegle čestice sunčevog soka. Poput smrti. Koja prija starim i presahlim tijelima. Ovoj zemlji treba sunca. Smrti trebalo – ne trebalo. Ima je. Smrti uvijek ima. A mi se penjemo. Put savija mamurno. Penjemo se na toranj. Punjen granitom i borovom šumom. Robovski punjen suncem. Natopljen maglom. Hlađen kristalima zraka. Brušen vjetrovima. Sa sjevera. I sa zapada. S juga. O istoku ne bih znao puno reći. Ali, znam da sunce tamo izlazi. Ako uopće izađe. Kad sunce izađe – izađe na istoku. Gnječi mi tijelo. Ugodno. Pazeći da ne ostavi koju modricu. Pažljivo poput policajaca u egzotičnim zemljama. Gladi te crnim brkovima.
5.
Popeli smo se. Na vrh. Rođendanska torta zamiješana granitom. S borovima poput svijećica. Koje treba ugasiti. I svakako zaželjeti želju. Ili dvije. Popeli smo se moja vespa i ja na brdo iznad Osla. Vidimo toliko daleko koliko jedno oko može vidjeti. Vidimo sâm grad. Vidimo zgrade. I parkove. I more. Otoke. Fjord. Da smo turisti, istrošili bismo dva filma na ovaj pogled. Ili petnaestak minuta kreveljenja pred malom videokamerom. Pošto nismo…
Nebo naginje prema zemlji. I o njemu se ne može reći ništa, osim da je plavo. Ništa. Mali bjeličasti oblaci kliznu po plavetnilu velikom brzinom. Prebrzo da bi mozak uhvatio neki oblik. Barke. Ili vjeverice. Izgledaju poput duhova koji obilaze zemlju. Poput turista. Nesretnih duša. Neki od njih zapnu na vrhu Holmenkollena. Bace pogled na fjord. Možda snime sve to nekim svojim kamerama. Duše koje traže svoj grad. I svoj fjord. Oblaci. Odiseji. Mrštim se. Jedan oblak napada sunce. Poput kamikaze.
6.
Čudo je koliko oči mogu vidjeti. Sve to. S vrha. I toplo je. To je bitno. Kad bih živio na ovom vrhu, pustio bih bradu. Bijelu. Prije tisuću godina. Ljudi koji sada žive unaokolo nemaju brade. Ni bijele. Ni crne. Imaju svilene ogrtače. I slabu probavu. Ne nose brkove. Tlak im je dobar. Ni visok. Ni nizak. Jer paze na to. Ne zavidim im. Osim možda malo. Vespa skuplja energiju. Sunce. Ja prisiljavam noge na pokret. Korak. Dva. Bit će dobro. Jezik me sluša. Mrdam prstima. Oči se pokušavaju othrvati plavetnilu. Neba. I mora. More je manje plavo od neba. Nebo je baš plavo. I ništa više. To sam rekao. I znam da sam to rekao. Čupam oči. Iz škripa plavetnila. Zakivam ih na betonsko čudovište. Skijaška skakaonica. Betonska ptica grabežljivica. Koja s vrha brda vreba na grad. Na ljude. Uglavnom turiste. S digitalnim zjenica ma. I kristalnim diodama umjesto srca. Možda je to sup. Iz porodice lešinara. Ne čuje se ništa. Ništa.
Beton zuri u granit. Drsko. Ne pita za godine.
***
Sve sam to vidio. Pozdravim. Upitam. I počnem raditi. Za pristojnu plaću. U čmaru betonskog lešinara što je sličio skijaškoj skakaonici. Vidio sam kako mu jedno pero pada na zemlju. Netko će umrijeti, pomislio sam, bez ikakva razlo ga. Zatim sam osjetio glad. S razlogom.
