1.
Zime se ne bojim. Ne bojim se njezine hladnoće. Duljina me plaši. Zimi ponekad zna padati snijeg. U nekim zemljama zimi pada puno snijega. U nekima gotovo ništa. Slično je i s gradovima. U nekima ima snijega, a u nekima ne. Zimi. Ja sam dobro vidio kako se jedna debela grana pitomog drveta odlomila pod težinom snijega. Snijeg je težak. I vlažan. Ako nije suh i prhak. Hladan. Sjećam se da sam hodao kroz snijeg. Nekad davno. Sjećam se da mi je dopirao do koljena. Nekad davno. Sada mi više ne dopire do
koljena. Promijenili smo se. Snijeg i ja. Prvo se otopio on. Sad je red na meni. Da se otopim. I otkrijem kaljužu. Koja stidljivo izviruje iz mene. Za sada sam samo zaleđen. Hladnoća zraka. Tlak je stabilan. Previsok za bilo kakve promjene. Vjetar je stao. Kao za inat.
2.
Uzbuđen sam. Te zime. Iako možda ne previše. Snijega ima dosta. Hladnoća je jedva mjerljiva. Snijeg nije vlažan i težak. Putujem. Ne želim. Ali putujem. Neki bi ovaj put nazvali posjet. Mislim da bih se složio. Putujem u strane zemlje. Koje nisu tako daleke. Ali su ipak strane. Sve su zemlje strane. Ja sam rođen u stranoj zemlji. Odrastao sam u stranoj zemlji. Bježim u stranu zemlju. Idem u posjet u strane zemlje. Ili sam možda ja stran. U nekim knjigama stoji napisano pone što o tome. Bar je jedna od njih jako dobra. Bar jedna.
3.
Putujem u posjet. Roditeljima. Mladi ljudi rekli bi – starcima. Ja ne znam što da kažem. Ne znam jesam li mlad. Nisam star. Ne znam jesam li mlad. Djece nemam. Nisam star. Ako nikada ne budem imao djecu, neću nikada ostarjeti. Možda samo malo. Ali to nitko neće primijetiti. Jer ja neću imati djecu. Djeca su blago. Cijeloga svijeta. Neki ljudi kažu da njima pripada budućnost. Neki drugi kažu da su djeca bez budućnosti. Svijet ide po zlu. Rekao bih da me nije previše briga. Upravo za to me nije previše briga. Mislim da ću se napiti. Za nekoliko sati. Najkasnije za nekoliko sati.
4.
Roditelji nisu zajedno. Logično. Jedan živi u jednoj stranoj zemlji. Drugi u drugoj. Stranoj zemlji. Mater i otac. Mama i tata. Stara i stari. Ipak umjesto općih imenica koristim lične zamjenice. Zbog gramatike. I osjećaja sigurnosti. Putujem da ih sretnem. Prvo nju. Pa onda njega. Rekli su mi da se dugo nismo vidjeli. Ja nisam bio siguran.
— Nismo se vidjeli punih sedam godina — uvjeravala je tužno ona.
— Otkada se nismo vidjeli? Deset godina? Bit će deset godina da se nismo vidjeli — analizirao je on.
Ja nisam bio siguran da sam ih uopće ikad vidio. Možda se zato i odlučujem za ovo putovanje. U posjet. Ja bih to nazvao kontrolom. U bolnici kažu – vizita. Provjera. Idem provjeriti. Da li zbilja postoje? Jedan čovjek i jedna žena? Koji s druge strane žice kažu da su moji roditelji. Ja znam njihova imena. Zapisana su na komadu papira. Čini se da je taj komad papira bio važan. Nekada davno. Uz moje ime stoje i njihova imena. Datumi rođenja. Mjesta rođenja. Čini se da je taj papir doista bio važan. Njima. Da se uvjere da oni zaista imaju dijete. Jedno. Svoje. Blago. Cijeloga svijeta blago. Neki ljudi blago zakopaju daleko na nekom pustom otoku. Prave karte. Koje ponekad ostare. Zagube se. Nekad otok s blagom otplovi. Iako bi bilo logičnije da potone. Zbog poremećaja. Tektonskih.
5.
Putovati je dobro. Kada se putuje bez nekog cilja. I kada se putuje sâm. Ja sam putovao sâm. Činilo se da imam neki cilj. Iako nisam bio sasvim siguran. Moglo bi se reći da sam putovao da usrećim dvoje ljudi. Ali to ne bi bilo blizu istine. Ne vjerujem u dobra djela. Egoizam je bio moja religija. Egoizam je ostao moja religija.
6.
Moji roditelji. Oni s papira. Pravo im je ime biološki roditelji. Jer ja sam odrastao s majkom i djedom. Roditelji su se razveli. Mali sam tada bio. To je jedino zašto bih možda mogao biti zahvalan roditeljima. Što su se razveli. Užasno bi bilo živjeti s njima. Glumiti ljubav. Dječju ljubav prema roditelju. Imati seksualne odnose s roditeljima. To je jedna stvar. Morati ih voljeti. To je druga stvar. Ona gora. Ipak bilo je lakše ovako. Viđao sam ih nekoliko puta godišnje. I to je bilo za izdržati. Jedino je rođendane bilo teško izgurati. Sve obilje sreće. I darova. I djece koja bi mi dolazila, a s kojom se nikad u životu nisam igrao. Igrao sam se sâm. Uvijek. Nemoguće bi bilo igrati se s drugom djecom. To bi značilo kompromis. Ili manipulaciju grubom silom. O kompromisu nije bilo govora. Za fizičku manipulaciju ni sam imao šanse. Bio sam krupan. I debeo. Tako su mi rekli. Rekli su i da sam nezgrapan. Nova žena od starog rekla je da sam smotan. Nisam razumio. Mislim da me je stara iskreno voljela. A ja sam je mučio. Kada bi došla u posjet, ja sam je psihički mučio. Ucjenjivao sam je svojom ljubavlju. Iako mi je taj osjećaj zapravo bio nepoznat. Tu je i počinjala sličnost s mojim starim. On je staru također mučio. Psihički. Samo ponekad fizički. Od njega se uspjela izvući. Ali ostao sam ja. Od mene se nije moglo izvući.
— Od jednoga sam se razvela, ali ostala je klica — šaputala je žena nemoćno nakon mojih mučenja. Klica, to sam ja. Mučenje mi je dosadilo. Nakon svih tih godina. Stara je odustala. Nakon svih tih godina. Odustala je od ljubavi prema meni. Ljubav se od mene odbijala nemoćno. Kao muha o prozorsko staklo. I tada je došao trenutak istine. Nije me voljela. Ako se tada zagledalo u moje lice, moglo se vidjeti da sam zadovoljan. Ljubav je mrtva muha pored prozorskogstakla. Ako se dobro zagleda u moje lice – usne su mi nake žene. Ako se ne gleda dobro, moglo bi se pomisliti da plačem. A zapravo ne.
7.
Stari je bio razočaran. Svojim sinom. Nalazio je da smo potpuno različiti. I nije to volio. Nije mene volio. A zapravo smo bili isti. On je bio ideal sam sebi. Isto kao što sam i ja sam sebi bio ideal. Ali on to nije nikad uvidio. Malo zbog toga što je bio zaslijepljen svojom nesrećom. Malo zbog svog ušljivog života. Prijetvornost mu je bila možda najgori neprijatelj. Neki ljudi kažu foliranje. Mislim da je to sasvim pogodna riječ. Moj stari se folirao. To ga je ponekad činilo glupim. Ali i donosilo mnoštvo seksualnih iskustava. Jer žene padaju na to. Ja znam da sam i ja folirant. I tu počinje ona temeljna razlika između mene i mog starog. Spoznaja. Moglo bi se reći. I ne bi se puno pogriješilo. On ne zna. I zato nikad nije mogao zamijetiti koliko smo zapravo slični.
Ili je možda ipak znao. Bar nagađao. Gledajući moje foliranje vidio je sebe. I to mu je užasno smetalo. A pobjeći od sebe nije mogao. I zato me odlučio mrziti. I ja sam njega mrzio. Prirodnom mržnjom. Kojom svi sinovi mrze svoje očeve. I ja sam mu bio zahvalan zbog njegove mržnje. Bilo je to iskreno i hrabro. Vrijedilo je više od lažne ljubavi moje stare. Iako je možda bilo više bolno. Ali bol mi nikad nije smetala. Bol mi nikad nije smetala. Ni najmanje.
8.
Te zime putujem. Da ih ponovo sretnem. Da provjerim. Da li oni zbilja postoje. Ne osjećam više ništa. Odavno sam prestao osjećati bilo što. Osjećam samo nagone. Glad. I žeđ. Onanija mi je redovna. Zanemarujem je samo kad su mi seksualni odnosi česti. Iako to i nije neko pravilo. Onanija mi pomaže
pri opuštanju. Kada me paranoja i psihoza uhvate pod svoje. Tada je onanija jedini lijek. Putujem te zime. A, rekoh već, ne putuje mi se. Što ja imam njima reći? Riječi utjehe? Ili istinu? A što je istina? Da sam ih mrzio nekad davno? Da sada za njih ništa ne osjećam? Baš ništa. I kako im objasniti? Da to uopće nema veza sa mnom. Ili s njima. Niti bilo s kim. Da ja jedno stavno ništa više ne osjećam. I da ni oni više ništa ne osjećaju. Misle da nešto osjećaju prema meni. Oni. Žele to. Toga nema. Postoji samo njihova nostalgija. Za idiličnim obiteljskim susretom. Gluposti naroda svijeta. Nisam čuo da je netko napisao knjigu o tome. A trebao bi. Opisati lažnu ljubav. Matera i očeva. Prema sinovima i kćerima. I uvijek ljubav. Uvijek poštovanje. Zajednički ručkovi. I primitivni religijski obredi.
Kada bi netko napisao takvu knjigu, kako bi to sve nazvao? Tu ljubav. Ili bilo koju drugu. Gledajući matere i očeve. Gledajući svoje sinove i kćeri. Sinovi onaniraju gledajući svoje matere. Dok matere ne ostare. Očevima erekcija razvaljuje svijest dok se maze sa svojim potomcima. Neovisno o spolu. Potpuno
neovisno o spolu. Matere se zaljubljuju u sinčine. Njihova spolna iskustva smatraju nevjerom. Kćerke mirišu očevo prljavo rublje. Sprijeda. Iznimno straga. Seksualna privlačnost zapravo je privlačnost između roditelja i potomaka. Prvo si privučen svojim roditeljima. Onda oni postanu ružni i debeli. Umru. I crvi im isišu genitalije. Onda smo privučeni svojim potomcima. Ja potomaka nemam. I neću ih nikada imati. Je li vrijeme za apstinenciju? Od seksa. Zato sam možda i putovao. Morao sam vidjeti. Da li me privlače? Seksualno. Mater ili otac. Ako ne? Ili je vrijeme za potomke. Ili za apstinenciju. Od seksa. Onanija se nameće sama. Kao kompromis. Čini se da starim. Kompromis znači starenje. A ja ne znam jesam li star. Nekih dana tako se osjećam. Upravo za takvih dana osjećam trbuh nadmenim. I to se loše odražava na moje samopouzdanje. Jer ja želim biti vitak. Kao bor.
9.
Zima je bila. Onda davno. Kada je snijeg još uvijek uspijevao napadati do mojih koljena. Te zime snijeg je bio velik. I dubok. I nije se moglo reći kakav. Vlažan. Ili prhak. Ali bio je bijel. U to sam gotovo potpuno siguran. Bila je to prva godina bez roditelja. Bioloških. Ili možda i nije bila prva. Ali bila je zima. Hladna. I dosadna. Majka i djed. Dobri ljudi. Koji me u to doba još uvijek sažalijevaju. Poslije su me se plašili. Iako nisu imali razloga. Bar oni nikad ne trebaju imati razloga za to. Oni su dobri. Zato što ja tako sad želim. Ne znam za poslije. Nitko nije ostao dobar. Do kraja. Do kraja nitko nije ostao dobar. Niti nevin. Zato pričekajmo kraj. Zategni gubice. I pričekaj kraj.
10.
Prijetvoran sam bio već te zime. Bio sam vjerojatno i prije. Ali moje sjećanje ne doseže prije toga. Te zime izazivam osjećaje. Sažaljenja. Ne znam da li namjerno. Ali već tada se otkrio. Moj talent. Manipuliranje ljudskim osjećajima. Majku i djeda tjerao sam da osjećaju ono što ja želim. Ne mogu reći je li to bilo svjesno. Bar ne u tim ranim godinama. Te su rane godine mutne. Snijeg je bio velik. I ja sam pišao. Već tada sam pišao često. Ali te zime nisam pišao u školjku. U snijeg sam pišao. S ploče. Bile su stepenice. I sa strane betonska ploča. Kao mala terasica. Netko bi možda rekao veranda. Mi smo govorili ploča. Hvatao bih zalet. Iz dnevnog boravka. Bos kroz hodnik. Na ploču. Studen godi stopalima. Mojim ravnim stopalima. Betonska studen. Studen betonske ploče. S koje sam ja pišao te zime. Mokraća je bila žuta. Nerijetko mrko smeđa. Zbog prehlada. Bronhitisa. Upala pluća i penicilina. Puno je tu leukocita bilo. I vruć je bio. Moj osobni urin. Radio je velik luk. Do bijelog snijega. Nikada nisam vidio tako bijeli snijeg. To mi rijetki vjeruju. To mi samo rijetki vjeruju. Radio sam rupe u snijegu. Svojim leukocitima obogaćenim urinom. Nije se smjelo šarati. Jer to je razbacivanje. Trebalo je držati mlaz samo u jednoj točki da se dospije skroz do dna. Do zaleđenog betona. Koji se ponekad i nazirao. Kada bi mlaz bio dovoljno dug.
11.
Ispod betonske ploče snijeg je prvo bio izbušen. Žućkastim rupicama. Koje su se množile. I dodirivale. Slobodan otopljen teritorij bivao je iz dana u dan sve veći. Majka je napokon upitala zašto to radim. Iz dana u dan. Čak i kada bi imali nekoga u posjetu. A to nije bio znak dobrog odgoja. Pišati s betonske ploče na snijeg ispred kuće.
— Ja piškim s ploče da se snijeg brže otopi, pa da meni moj tata može doći — odvratio sam. Požrtvovano. Jer oni su mi rekli da bi došao odmah, ali da ne može doći jer je snijeg, eto toliko napadao, da se nemoguće probiti. I ja sam onda pišao. A oni su lagali. Oboje jednako uzaludno. Oni su se raznježili nad mojom nesrećom. Taj moj odgovor prepričava la je majka svojim starim prijateljicama. Uz kavu. Koju su one zvale kahva. I smrdljive cigarete. I čuli su se uzdasi:
— Uh, uh… — i još — uh, uh jadna majko… — izražavale su svoju tugu. Debele mahaluše. I rospije. A ja sam likovao. Jer me zapravo nije bilo briga ni za koga. Volio sam jedino pišati s betonske ploče. Bez ikakvog razloga. Snijeg se otopio sam od sebe. Stari nije došao. Nije mi to nimalo smetalo. Prestao sam pišati s ploče. Beton je bio vidljiv. I nezanimljiv za pišanje.
12.
Zima je. I put se odužio. Putujem i ne želim nikad stići. Želim samo putovati. I ponekad urinirati u snijeg. Sjeverne njemačke ravnice promiču sporo. Snijeg se golemom težinom navalio na polja. Koja nigdje ne počinju. I nigdje ne završavaju. Upravo bih želio da je i moje putovanje takvo. Da nikad ne završi. Ali kasno je sad. Putovanje je započelo. A kada započne, mora i završiti. Misli su tinjale. Ravnica je i dalje bivala ista. Bez početka i kraja. Ja sam osjećao da se bliži kraj. Iako je ravnica i dalje ostala ista.
Bekim Sejranović, Sandale, VBZ, Zagreb 2013.
