1. Chinook
„’Činok’, možda ‘činuk’ ili čak ‘čanak’, nisam siguran. Istina da je to nešto na arapskom, ali je čudno pa ne razumijem. Kakav je to tekst? Odakle ti? Inače, jesi dobro? Kad se vraćaš?“ odgovorio je Petter nakon što sam mu skenirao i poslao naslovnicu jedne stare, debele knjige u kožnom uvezu. Dobio sam je od nekog čudnog starkelje s naočalama pepeljarkama, koji me iz samo njemu poznatog razloga pratio na svim javnim nastupima u SAD-u. Kao da je jebeni groupie.
Razmišljam o posljednjoj noći u New Yorku, kad sam se vratio u svoju hotelsku sobu nakon književne večeri, koja je bila moj oproštaj „samo za odabrane“, kako je rekla Sara, agentica iz nakladničke kuće. Bio sam umoran kao pas, a rano ujutro čekao me let za Europu. A u glavi mi se samo vrtjelo sve ono što se događalo prethodnih dana.
Bilo je to nakon moje „velike osvajačke turneje“ po SAD-u. Zadnju javnu promociju imao sam u ponedjeljak, dan prije američkih izbora. U New Yorku se prethodnog dana trčao maraton i moj stari bosansko-norveški prijatelj Nedim bio je tamo. Nakon što se skinuo s droge, počeo je trčati maraton. Sad putuje širom svijeta i natječe se posvuda. Jednom smo se tako slučajno susreli u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje sam tada živio, a on je došao trčati maraton. Jednako tako susreli smo se i u New Yorku. On je sedam-osam godina mlađi od mene, no nekoć smo bili najbolji prijatelji i godinama smo dijelili stan. On, Petter, Jan-Erik i ja bili smo cimeri. Bili su to lijepi dani kad sam živio u Oslu, radio kao lektor na sveučilištu, podučavao, tulumario sa svojim studentima, imao dosta novca, putovao, uživao, bio bezbrižan. Svemu je tome došao kraj kad sam postao pisac. Ili kad sam umislio da sam pisac. Jebemu.
Kao što rekoh, Nedima sam susreo u New Yorku dan nakon što je je trčao maraton, odnosno na dan kad sam ja imao predstavljanje knjige. Sutradan su bili izbori, a mi smo za dva dana imali let iz New Yorka za Oslo. Nije uvijek lako rekonstruirati redoslijed događaja, ali potrebno je s vremena na vrijeme da bi se snašli u ovom kaosu od života. I to s Nedimom bilo je čudno, oduvijek mi je bilo jasno da su sva ta moja putovanja neka vrsta bijega, i od mjesta i od ljudi, ali kad na putovanju sretnem nekog poznatog iz svijeta iz kojeg bježim, ja mu se jako obradujem. Tako me je u New Yorku obradovao Nedim.
2.
Sjećam se da sam se u hotelu samo strovalio na krevet i ležao tako neko vrijeme, nepomičan kao klada. No nije bilo očekivanog olakšanja, radosti, ničega. Ušmrknuo sam tanku liniju smrvljenog Subutexa, gutnuo dva Valiuma i dvije tablete antidepresiva Mirtazapina. Prelijepio sam plastičnu vrećicu preko detektora dima i uključio klima-uređaj da otpuše dim iz sobe. Cijeli taj vražji hotel bio je hermetički zatvoren. Četiri zvjezdice. S japanskim restoranom na krovnoj terasi i bazenom, jacuzzijem i saunom u podrumu. Minibar u sobi bio je krcat alkoholom, ali nisam podnosio alkohol otkako sam počeo uzimati „sub“.
Nakon čitanja u New Orleansu, organiziranog na starom parobrodu koji vozi turiste Mississippijem, napokon sam se dokopao trave i drugih „pomoćnih sredstava“ koja sam običavao koristiti kad god bih morao opet i opet odgovarati na jedna te ista pitanja. Moj stari znanac Jimmy i njegova bosanska supruga Leila došli su te večeri na predstavljanje knjige i spasili mi ostatak američke turneje. Jimmy je pisac knjiga za djecu.
Kad sam ga upoznao, bio sam uvjeren da je on agent CIA-je. Što bi inače Amerikanac radio u Bosni? Njegova žena Leila bila je umjetnica iz Sarajeva; putovali su na sve strane, živjeli malo u Bosni, malo u Hrvatskoj, čas u Beču, čas u New Orleansu, drugim riječima posvuda, a nisam imao blage veze od čega žive. Budući da sam paranoičan otkad znam za sebe, moju tezu da je Jimmy agent CIA-je ne treba shvatiti ozbiljno. No kad bih „stvarao“ lik špijuna, bio bi to tip poput Jima. To kažem kao kompliment.
Uglavnom, Jim ili Jimmy, kako su ga svi zvali, nabavio mi je travu, koju sam popušio u hotelskoj sobi posljednje večeri u Americi. Morao sam popušiti sve jer sam putovao sljedeći dan. Dok sam tako pušio prvi džoint, razmišljao sam o tome kako ne smijem zaboraviti uzeti svoju putovnicu s recepcije kad se budem odjavljivao iz hotela; da, to mi je bilo jasno kao dan. Pogledao sam avionsku kartu, namjestio alarm na mobitelu, začuo korake pred vratima sobe, ugasio džoint i nagurao ručnik pod vrata. Vonj trave osjetio se nadaleko. Kad je opet sve utihnulo, ponovno sam zapalio džoint, uključio TV i prebacivao programe. Svugdje je tema bila ista – Trumpova pobjeda na izborima. Čekao sam da sve te tablete počnu djelovati i smotao novi džoint. Uvijek se koristim nekom knjigom kao podmetačem za motanje. U pravilu nekom svojom. Oduvijek sam volio čitati dok pušim.
Samo to sam želio na ovom svijetu. Imati svoju sobu, krevet, gomilu knjiga i još više trave. Ležati, čitati, pušiti. Spavati. Ali pazi što želiš jer ti se želja može ispuniti, kažu neki.
Uzeo sam tada onu spomenutu staru knjigu, koju mi je dao taj opičeni starac. Obratio mi se samo jednom rečenicom:
– Are you retarded, boy?[1]
Bilo je to u Chicagu, gdje sam imao književnu večer u jednom kafiću-knjižari, prije odlaska u New York i nakon gostovanja u New Orleansu. Sjetio sam se čime sam izazvao to njegovo idiotsko pitanje, ali to nije važno. Koga briga. Nastavio sam čavrljati i smijati se kao manijakalni amater.
Dok sam ležao u sobi i pušio još jedan džoint, duboko sam udahnuo i uzeo u ruke tu knjigu u kožnom uvezom s malenim lokotom koji je bio zahrđao i nije služio svrsi već stotinu godina. Zapravo sam je htio baciti čim sam izašao iz knjižare, ali me taj lokot zainteresirao pa nisam, nego je otada nosim u ruksaku. Napokon sam je počeo listati. Prvo sam ugledao nekakve crteže načinjene starinskom olovkom. Prije nego što je otkrivena otrovnost olova, upotrebljavao se „olovni tuš“ koji se moralo liznuti da bi se njime moglo pisati, a poslije se počeo upotrebljavati ugljik. No riječ „olovka“ zadržala se u upotrebi, kao što se i gumica za brisanje u norveškom i dalje naziva „kožnicom“, iako se pravi od gume. Doduše, danas se nitko više ne služi ni olovkom, ni kožnicom, ni ugljikom, ni gumom. Nadam se da pisac ove knjige nije previše lizao svoju olovku.
Crteži su prikazivali različite krajolike i ljude, ali uglavnom su to bili Indijanci. Bilo je i mnogo portreta indijanskih žena i jednog indijanskog momka ili djevojke, nisam mogao razlučiti, premda je kosa te osobe bila duga i svijetla. Ti stari crteži narisani su na žutom papiru koji mora da je bio star i u vrijeme kad su nastali, a sad se gotovo raspadao. No nisu crteži bili najzanimljiviji, premda će oni biti od velike pomoći kad uz Petterovu pomoć transkribiram tekst, a potom ga prevedem i pretočim u priču.
Trebalo je samo pronaći nit, a ja sam je pronašao, iako je ona katkada toliko tanka da možeš samo vjerovati kako ona postoji, jer inače ništa ne bi imalo smisla.
Tekst je bio pisan arapskim pismom, bar veći dio knjige. Pred kraj knjiga je pisana latinicom, uz izmjenjivanje engleskog i nečega što mi je nalikovalo na neki indijanski jezik. Jedna stranica, točnije pola stranice, ispisana je latinicom na arhaičnom bosanskom, a poslije smo otkrili da većina teksta je pisana arapskim pismom ali ne na arapskom jeziku. Uglavnom pravi kaos od pisama i jezika, očito se njen autor koristio svim što je znao kako bi je uspio napisati.
To ću detaljnije objasniti naknadno. Dakle, kako smo otkrili „ključ“ za razumijevanje tog neobičnog teksta? Sve je bilo povezano na vrlo složen, a istodobno krajnje jednostavan način. Kao što kaže uzrečica u nekim jezicima, lako je biti general poslije bitke. A teško je, kako se kaže u norveškom, skakati nakon Wirkole.[2]
Te večeri kad sam ugledao tu staru knjigu ispisanu arapskim pismom, koju mi je dao čudnovati, nepoznati starac, pomislio sam: sunce ti jebem, što je sad ovo? Nekakva zamka?
Već sam vam rekao da se sve to, tj. moja turneja po SAD-u, dogodilo u studenom 2016., kad su Amerikanci raspravljali isključivo o izborima i tome što će se dogoditi ako Mr. Trump pobijedi i postane novi „el presidente“.
Tijekom tih predstavljanja često su me pitali za mišljenje o izborima, o Obami, Hillary, Trumpu, Bernieju, Chomskom, Žižeku (koji mi je do devedesetih bio zemljak), o omajgad ovome i omajgad onome. A pitanje koje mi je ama baš svatko morao postaviti bilo je jesam li musliman. To je zvučalo ovako:
– Ako može jedno neuobičajeno pitanje… Možda su vas to već pitali, nadam se da nije problem?
I onda je slijedilo.
– Jeste li musliman?
Odgovorio bih da nisam, a tim odgovorom nitko nije bio zadovoljan – ni ja ni publika. A očito ni stari očalinko koji me nakon mog odgovora upitao jesam li retardiran. Možda je ipak važno da to kažem.
Ali da sam rekao da jesam, slijedilo bi još „neuobičajenih“ pitanja. Koga je uopće briga za to, pitao sam se. No čovjek lako postane ogorčen na vlastitim književnim večerima, a jezik mi je znao postati otrovan i sarkastičan.
Jedina je istina činjenica da mi je djed rođen kao musliman.
Bekim Sejranović, Chinook, VBZ, Zagreb, 2025.
Sva prava pridržana.
[1] eng. Jesi li ti retardiran, momče? (nap. prev.)
[2] Skakati nakon Wirkole – norveški idiom koji označava težak zadatak nakon što ga je već obavio netko veoma spretan i sposoban; prema Bjørnu Wirkoli, koji je u 60-ima bio najbolji norveški skijaš-skakač i sinonim uspjeha (nap. prev.)
