Kroz izmaglicu pomaljaju se vulkanski vrhovi Virunge. Pužemo cestom obrubljenom drvoredima, približavamo se odredištu. Planinski lanac Virunga je nacionalni park i nalazi se na tromeđi Konga, Ruande i Ugande. Lanac čini osam vulkana, od kojih su dva još uvijek aktivna. Od osam vulkanskih vrhova, mi vidimo pet. Ogromni, nepomični, pokriveni prašumom kao krznom, čudovišno se uzdižu nad krajolikom, pet trolova nagnuti nad žrtvom, neka pradavna zora pretvorila ih je u kamen. Prašume nacionalnog parka Virunga su dom planinskim gorilama. Virunga i Bwindi nacionalni park u Ugandi su jedina dva mjesta na kojima žive planinske gorile. Ruanđani su to prirodno bogatstvo kapitalizirali: za dvije do pet hiljada dolara može se osigurati mjesto u Virunga Safariju, na kojem turisti, uz pomoć vodiča, nekoliko dana lutaju prašumom u potrazi za gorilama. Mi se nismo odvažili na tu pustolovinu, jer niko od nas nije imao u džepu dvije do pet hiljada dolara. Za vrijeme građanskog rata gorile su, kao i ljudi, prebjegli na kongoansku stranu Virunge, da bi se, po završetku rata, vratili na svoja ruanđanska ognjišta. Innocent nam je pričao kako je, u vrijeme razularene korone, prilaz planinama bio zabranjen i kako su se gorile, sa mladunčadima u rukama, spustile do predgrađa Musanzea, da vide šta je s ljudima, zašto im ne dolaze. Uvjerivši se da su ljudi živi, i da se nije desila nikakva apokalipsa, vratile su se u planinu. Virunga je mjesto na kojem je Dian Fossey istraživala ponašanje i biologiju gorila, centralno je mjesto njenih memoara „Gorillas in the Mist“, i na kraju, mjesto njenog brutalnog ubistva i mjesto na kojem je ukopana. Za vrijeme rata, ruanđanska strana nacionalnog parka bila je glavno uporište Kagamea i RPF-a. Zbog toga je Hutu vojska nemilosrdno granatirala prašumu. Nedo mi je rekao da je u jedno od knjiga o genocidu u Ruandi pročitao da su komanda i vojnici RPF-a, glavni štab interno zvali „Sarajevo“, zbog intenziteta granatiranja i opasnosti po one koji su tom štabu dodijeljeni.
Uz naš kombi trči grupica ljudi, njih šest-sedam. Obučeni su u čudnu mješavinu afričke tradicionalne i moderne odjeće. Trče, skaču, krevelje se, smiju i horski pjevaju neku pjesmu koju zagušuju prozorska stakla kombija. Pitamo Mošea ko su oni, Moše samo odmahne rukom. Poneki od njih iskoči iz grupe i udari rukom po prozoru. Innocent se smije. Peaceu je neugodno. Ostali Ruanđani skoro i ne obraćaju pažnju. Zaključujemo da su to neki ulični cirkusanti, putujući performeri kakvi se mogu sresti u svakom većem svjetskom gradu. Razlika između ruanđanskih i onih koje sam prije viđao je u tome što ovi ne popuštaju, odlučni su u tome da iz nas izvuku kakvu paru, trče za kombijem i, uz pjesmu i predstavu, kucaju na prozore. Prate nas sve dok se kombi ne parkira pokraj drvoreda. Izlazimo. Zrak je gust, pada sitna kiša. Odasvud, iz trave, stabala, asfalta i zemlje, isparava teška vlaga. Toplo je. Tek napolju, kako treba, čujemo pjesmu naših pratilaca. Eterična je, afrička, ali opet, iako ne razumijem, čini mi se da ima nešto vulgarno u sebi. Dobacuju nam nešto na kinyarwanda jeziku, razaznajemo muzungu, muzungu. Smijemo se i udaljavamo od njih, za nama dolijeće još pokoji muzungu, mlitav i slab, kao mlaki tomahavk nekog impotentnog plemena.
Ispred nas je poljana obrasla travom koja miriše na kišu. Usred poljane uzdiže se ogromna statua gorile-majke i njenog mladunčeta, napravljene od pruća. Statua je spomenik i počast plemenitim stanovnicima planine, koji su, za Ruanđane, stvar ponosa i izvor zarade. Raštrkali smo se po širokoj livadi, slikamo se, smijemo i dovikujemo se, kao djeca na ekskurziji. Niotkud, pojavljuje se namrgođeni vojnik. Oko vrata mu visi automatska puška, na koju je naslonio ruke. Innocent prilazi i razgovara s njim. Prilazimo i mi, da objasnimo zašto smo tu. Vojnik se nasmije i kaže Bosnia. Klimamo glavama. On nam pokaže thumbs up, situacija se olakšava. Vojnik je, Nedi i Leu, kasnije objasnio da je dosta ljudi iz Bosne dolazilo u Musanze. Radili su kao inžinjeri i zanatlije, na izgradnji kuća i infrastrukture, te kao serviseri klima. Ruanđani i Bosanci su se, izgleda, vrlo lako spajdašili. Vojnik nas još upozori da ne fotografišemo bazu. Tek tada primjećujemo parkirane vojne kamione i stražare koji šetkaju tamo-amo, u dnu poljane. Došetali smo ravno u dvorište vojne baze Vojske Ruande. Trusna granica između Konga i Ruande je vrlo blizu, iza planine u koju gledamo. Ostaci Hutu milicije i drugih pobunjeničkih paravojski još uvijek operišu u dijelovima prašume Virunga. Ova baza vjerovatno čuva Musanze i ruanđansku stranu nacionalnog parka. Ponovo začujemo pjesmu, eteričnu i bizarnu, osvrćemo se, cirkusanti su zauzeli busiju kod drvoreda, jedva ih vidimo. Eho pojačava onostranost pjesme. Osjećam kako mi se ježi koža. Cirkusanti su smiješni i karikaturalni, ali istovremeno bizarni i morbidni, kao likovi iz Bubimira. Innocent nas usmjerava na drugu stranu. Stazicom, kroz rijetko nisko raslinje, nailazimo na veliku kolibu, napravljenu od pruća. To je, objašnjava Innocent, replika tradicionalnih ruanđanskih nastambi, iz Kraljevstva, prije dolaska kolonizatora. Ukaz je skučen, čak i prosječno visok čovjek se mora dobrano sagnuti da uđe. Leo i ja uspijevamo na jedvite jade. Unutra se može stajati uspravno, ali prostor je ograničen. Koliba je velika i ispresijecana valovitim zidovima od pruća, koji čine minimalno predsoblje i uske hodnike. U glavnoj prostoriji nalazi se ognjište i izložba poljoprivrednih alata, posuđa, odjeće, niz predmeta i artefakata čiji je zadatak dočarati život Ruanđana u pretkolonijalno doba. Fotografišemo se u kolibi, i ispred kolibe, zatim se polako vraćamo u kombi. Ponovo nas dočekuje eterična pjesma zabavljača. Izdaleka vidimo njihove siluete. Ples im podsjeća pomalo na ritual, pomalo na besciljno dječje kreveljenje. Jeziv spoj metafizičkog i vulgarnog, kao i sama pjesma koju pjevaju. Probijamo se kroz tu bizarnu kulisu i ulazimo u kombi. Razigrana grupa nas ponovo prati, viče, smije se, i lupka po prozorima. Kombi ne polazi. Jedno po jedno, bjelački dio ekipe spušta prozore kombija. Ruanđani iz naše ekipe odrečno mašu glavama i kiselo se smiju, kao da govore: slomili su vas. Zabavljači se priljubljuju uz kombi, vriska postaje jača. Gledam ih kroz prozor. Iz ove blizine, sva eteričnost nestaje. Ulične svirače i zabavljače volim, ali su mi nesnosno tužni, zato ih izbjegavam, inače, ako se zagledam u njih, ostajem hipnotisan, kao da gledam u vatru. Ovi su mi previše vulgarni i agresivni i, kako vrijeme odmiče, sve više liče na obične prosjake. Shvatam: sva onostranost i metafizika njihovog nastupa dolazi iz njihovog jezika i mog bjelačkog neznanja. Jednom Evropljaninu kao što sam ja, sve otpjevano na afričkom jeziku, s kojim se prvi put suočava, postaje eterično i metafizičko, kao molitva ili vapaj bogovima. Nažalost, pred sobom vidim sliku bjelaca koji dijele novac kreveljećim Ruanđanima, i to je sve. Šarene novčanice nestaju među prstima i haljama cirkusanata. Ekipa se polako diže prozore, zabavljači nastavljaju sa cikom i vriskom, ne bi li izvukli još novca. Tek tada primjećujemo dječaka kako stoji na trotoaru. Na glavi drži ogromnu vreću, veća je, čini se od njega samog, preteška je za njegove dječje pršljenove. Ne može imati više osam-devet godina. Nekoliko grančica sa tankim listovima visi iz usta vreće, stegnutih konopcem. Ko zna za šta njemu, ili njegovoj porodici treba to granje. Niko ga nije vidio od cirkusa koji je bjesnio na rubu ceste. Gleda zabavljače koji još uvijek kidišu na kombi, glavu okreće lijevo – desno, polako, koliko mu vreća dopušta. U čudu posmatra svoje sunarodnjake kako se glupiraju i bijele ljude koji su ih, iz kombija, obasipali novčanicama. Zamišljam njegov dolazak: odnekud je prtio vreću, koju mora odnijeti ko zna gdje, ko zna kome, roditeljima, starateljima , porodici. Naišao je na grupu suludih ljudi koji, ničim izazvani, plešu i pjevaju nasred ceste, i na još luđe bijelce koji im za to plaćaju, bacaju novce kao trulo povrće pred plešuću mečku. Zastao je, vođen djetinjom radoznalošću i neodređenom nadom da će koja šarena novčanica pasti na njegovu stranu. Istovremeno je previše stidljiv, previše dostojanstven ili, jednostavno, previše zatečen da bi se uopšte približio, a kamoli, pridružio cirkusu. Ostao je, osuđen na nevidljivost, da gleda, i, vjerovatno, da nauči nešto o nepravednosti života, mada, siguran sam, o tome već nešto zna.
Stojim na trgu Zocalo, ispred Stolne katedrale, gledam na jarbol, postavljen u centar trga, visok pedeset metara, na kojem se vijori gargantuanska meksička zastava. Pored katedrale trunu ruševine Templo Mayor-a, glavnog astečkog hrama. Preko puta je Predsjednička palača, nekad Cortesova palača. Sanjario sam da stojim ovdje, na Zocalu Sahaguna, Bolana i Fuentesa. Gužva je. Oktobar teče i blagi jesenji povjetarac spušta se na turiste, prolaznike, zabavljače i prevarante, kao nježni svileni čaršaf. Sa svih strana dopire žamor, pjesma, vriska i smijeh. Na ovakvom mjestu čovjek može ostati čitav dan. Može ostati čitav život. Zabavljači obučeni kao astečki ratnici stupaju trgom. Jedan od njih, go do pasa, kukova prekrivenih haljinicom od palminog lišća, pauzira od stupanja i performansa, te puši cigaretu. Dim se upetljao oko trske i peruški u njegovoj raskošnoj astečkoj perjanici. Nebrojeni su štandovi sa kartama i kockama, na kojima lukavi poduzetnici varaju naivne turiste, omađijavši ih trikovima. Sve to prolazi kroz mene, kao kroz gromobran, zatvaram oči, upijam Zocalo, pijem ga, do posljednje kapi. Pokušavam natjerati svaku ćeliju da zapamti ovo mjesto, da ga apsorbuje u svoje zidove, u protoplazmu, u DNK. Kroz slojevitu zvučnu kulisu trga probija melodija. Zatvorene su mi oči, ne znam ni odakle dolazi, ni na čemu je svirana. Nije tužna, pomalo je cirkuska, pomalo kabaretska, kao one tragikomične, kabaretske melodije iz tridesetih, koje su veselošću naslućivale katastrofu. Odsvirana je na nečemu starom, i za sobom vuče sjetu i nostalgiju kao robijašku kuglu. Otvaram oči, tražim izvor. Kroz gužvu navigira starčić, gurajući kolica. Melodija izlazi iz tih kolica, starčić okreće kurblu i tako svira. Prepoznajem: to je organillo, prvi put vidim jedan uživo. Muzika me preplavljuje, nestajem u njoj, zaranjam, kao u vodu. Nosi me nekud, unatrag, u živote koje nisam odživio, u događaje kojima nisam svjedočio, a opet ih nekako osjećam bliskim. Neodređena težina i nostalgija pritišću mi prsa i tu, na Zocalu, umalo da se rasplačem, opet zbog uličnog svirača. Zapravo: ni zbog čeg. Mozak, sam od sebe, priziva slike iz Viridiane i Sv. Simona u pustinji, Bunuelovih crno-bijelih filmova. Priziva sekvencu iz Anđela Uništenja, u kojoj gladni aristokrate golim rukama ubijaju ovcu i peku je na vatri u bogato ukrašenoj trpezariji.
Gledam na Cortesovu palaču i, preko puta, astečki hram. Vječno će ostati tako, jedan nasuprot drugog, gledajući se preko trga. Ni palača, ni hram nikad neće moći skrenuti pogled.
Uvučen sam u sebe, kao puž, kao kornjača, osjećam sreću i radost, sjetu i tugu, užas i sažaljenje. Osjećam sve odjednom. Na trgu Zocalo, u rano poslijepodne, uz zvuk organilla, čovjek može u trenu naslutiti šta je život zapravo.
Kombi polako kreće. Zabavljači se povlače. Dječak i njegova vreća zaostaju, gledajući za njima znatiželjno i čeznutljivo. Leo uspjeva okinuti fotografiju prije nego zamaknemo krivudavom cestom.
Ko je on? Kamo nosi tu ogromnu vreću? Šta će biti s njim? Njegova sudbina za nas će ostati nepoznata. Naša dalja sudbina za njega će ostati tajna. Obje sudbine teći će dalje, ne dodirnuvši se više nikad. Nisu se ticale jedna druge, niti će se više ikad ticati, izuzev u tom jednom trenutku slučajnog susreta, trenutku naizgled beznačajnom, zrelom za zaborav, bezimenom, ali za nas, možda i za njega, nabijenom značenjem, trenutku koji je naglo postao važan, i zabio se u naša sjećanja, kao sitan, bolan, iverak. Putem nazad grizla nas je savjest, ali ništa se nije moglo uraditi. Leo je svako malo pogledavao u fotografiju, i pokazivao je svakom ko je htio gledati. Ja sam naglas rekao da smo proživjeli bajku o cvrčku i mravu, osim što u stvarnom životu, cvrčci pobijede, i smiju se zadnji. To je izazvalo smijeh, iako to nisam namjeravao. Poslije toga nismo više spominjali dječaka, ali je bio itekako prisutan, on i njegova vreća.
Musanze je grad od nekih sto pedeset hiljada ljudi. Zove se još i Ruhengeri ili Muhoza, ali svi naši domaćini, u razgovoru, zvali su ga Musanze. Četrdesetak minuta vožnje je od našeg slamnatog gorile do grada. Musanze je dosta sličan Kigaliju, doduše, rjeđe je naseljen, pa su gužve manje. Motoristi i ovdje voze bezglavo, a auti i autobusi nesnosno sporo. Parkiramo se ispred restorana u kojem ćemo ručati. Unutra je skučeno i zadimljeno. Iako se ne puši, čitav spektar dimova curi iz kuhinje i obogaćuje vazduh egzotičnim i manje egzotičnim mirisima. Osjeti se i plin, kao i u svakom ugostiteljskom objektu na koji smo naišli. Plinski plamenici su, izgleda, prvi izbor ruanđanskih ugostitelja. Svi gosti i svi zaposleni bulje u nas dok tražimo sto. Onda se prenu, kao iz hipnoze, i postaju sladunjavi i uslužni. Isprva smo se osjećali loše zbog toga, ali već smo se navikli i to prihvatili. Smještaju nas za dva stola postavljena u L oblik. Plafoni su obloženi drvetom izrezbarenom u, valjda, tradicionalnom ruanđanskom stilu. Na meniju su tradicionalna jela čija imena jedva čitamo, a kamoli da ih možemo izgovoriti. Innocent objašnjava svako od njih. Meni ima i dio na engleskom, gdje se nalaze jela kao što su junetina i odrezak. Poučen iskustvom sa kuhanim bananama i graškom, biram iz tog dijela jelovnika. Dok čekamo jelo, shvatam da nemam više franaka. Karticom se ne može platiti. Pitam Innocenta, ima li ijedna mjenjačnica da radi, iako je nedjelja.
Innocent veselo klima glavom.
Of course, of course. Come with me.
S nama će Nedo, koji se našao u istoj neprilici kao ja, i Leo, koji polazi iz radoznalosti. Za sto dolara dobije se pola kese ruanđanskih franaka i, naravno, osjećaj količine pri trošenju potpuno nestaje.
Izlazimo na ulicu. Oblačno je. Izdaleka, od vulkana, primiče se crna masa. Teški kišni oblaci, plutaju nebom kao ošamućeni kitovi. Nakon desetak minuta hoda nailazimo na proširenje. Na našoj strani su betonske straćare, iste kao u Kigaliju. U njima sjedi po jedan prodavač, zatrpan raznim artiklima, od voća do omekšivača. Nekoliko ljudi sjedi na gajbama ili su naslonjeni na betonske zidove radnjica. Izgleda da je druženje ispred granapa univerzalna stvar. Preko ceste nalaze se apoteka, obućar i autobuska stanica. Innocent prelazi cestu i prenje se uz stepenice prema apoteci i obućaru. Nedo i ja kaskamo za njim. Čeka nas ispred obućarevih vrata.
We go in.
Nedo i ja se zgledamo. Kažem Innocentu da nas možda nije dobro razumio, ne tražimo cipele, već mjenjačnicu. To exchange money.
Innocent se smije.
Don’t worry. We go in.
Ulazimo kod obućara. Neki čovjek probava cipele, debeli obućar sjedi za stolom. Iza njih je polica s cipelama koja prekriva čitav zid. Innocent prilazi obućaru i razgovara s njim. Nedo i ja stojimo kod vrata, zbunjeno se smješkamo. Čovjek koji je probava cipele, naglo ostavlja cipele, stane ispred nas i, poslije kratkog cupkanja, ko će lijevo, ko će desno, izgubi se kroz vrata. Obućar klima glavom, Innocent se vraća do nas.
Everything is alright.
Otkako smo ušli, obuhvatila nas je atmosfera konspiracije, dio smo neke zavjere o kojoj nemamo ni najmanjeg pojma. Čovjek koji je probavao cipele bio je pametniji od nas i izgubio se prije nego ga je misteriozna zavjera progutala. Obućar nas gleda. Zatim povuče neku polugu ispod stola. U velikoj polici otvoriše se, kao u špijunskim filmovima, vratanca kamuflirana policama i cipelama. Nedo i ja ne vjerujemo svojim očima. Obućar gestikulira da pođemo za njim i nestaje kroz vratanca, doduše, na jedvite jade, zbog debljine. Nedo i ja ulazimo, dobrano se sagnuvši, jer vratanca su visoka najviše metar i šezdeset pet. Ulazimo u sasvim drugu prostoriju, sa stolicama, kasom, digitronom, stolom, i samim obućarom koji sjeda za sto. Innocenta nema, valjda čuva stražu. Obućar nas gleda upitno.
How much?
Hundred dollars, kažem ja.
Hundred euros, kaže Nedo.
Obućar prima novac, i, uz jedno „hm“, kucka po digitronu, zatim broji novčanice. Daje nam naramak novčanica koje trpamo u novčanike i džepove. Klima glavom.
Thank you.
No, thank you.
Provlačimo se kroz vratanca, izlazimo iz radnje, i vraćamo se, polako, u restoran, pitajući se, jesmo li sanjali, ili se ovo, kod obućara, stvarno desilo. Innocent objašnjava da je to ilegalna mjenjačnica.
Toliko smo uspjeli shvatiti.
Nakon ručka, polazimo nazad za Kigali. Još jednom puzimo trideset na sat krivudavim, šumovitim cestama. Vulkani su odavno iza nas, smrkava se, svima se spava, svi šute utonuli u svoje misli ili u slušalice i muziku. Kombi skreće na proširenje, zaustavljamo se, vrata se otvaraju. Izlazimo, bunovni i zbunjeni. Nalazimo se na uzvisini, na šljunčanom proširenju pored ceste koja se nastavlja u krivinu i nestaje iza brda.
Innocent kaže da je vozač napravio pauzu. Zašto?
For you.
But why here?
Because…of that.
Pokazuje prstom iza naših leđa. Okrećem se i zastajem. Na trenutak prestajem disati.
Sa uzvisine, kroz rijetko raslinje, pruža se pogled na prostranu dolinu. Sumrak polako guta njene kuće, šume, njive i puteve. Gusta svjetlost plavi oblake i curi preko vrhova vulkana Virunge koji, od kontra-lichta, stoje crni, kao truli zubi. Na trenutak mi se čini da su oživjeli, da su se aktivirali, da svjedočimo erupciji koja će nas sve pokopati, okameniti i ustakliti, kao nesretnike iz Pompeja.
Zažmirim i otvorim oči, nekoliko puta, da se probudim iz svjetlosne hipnoze.
Vidim, konačno, gorući Sunčev polukrug, kako se valja iza vrhova Virunge, ogroman i zastrašujuć.
Gledamo u afrički zalazak Sunca, primordijalan i prahistorijski.
Ovo je, za mene, za nas, neko novo Sunce, tuđe i strašno. Kao da nas je nevidljiva, kvantna ruka, u sekundi odvela na planetu u nekoj dalekoj galaksiji, da osvjedočimo ljepotu, i da se vratimo ispričati šta smo vidjeli, zemljacima koji nam nikad neće vjerovati.
Natopljeni oblaci besciljno plutaju oko zamirućeg Sunca, kao skoreni komadi svjetlosti, kao svijetli dim koji se diže poslije eksplozije. Tihe, nečujne i spokojne eksplozije nekih podzemnih prasila za koje ne znamo, ne želimo, i ne trebamo znati.
Sunce tone iza vulkana, neprirodnom brzinom. Oblaci tamne, postaju crni i gangrenozni. U posljednjoj sceni ove predstave, nebo trune pred našim očima.
Oko ekvatora, dan i noć se smjenjuju naglo, bez pripreme.
Naš dan umire u postelji, blijedeći i veneći kroz predvečerje. Ovdje je noć smaknuće dana. Nema dugog sumraka, predsmrtne agonije. Sunce propada u živi pijesak, biva progutano, da bi iduće jutro iskočilo, kao iz zasjede, i dan smaknuo noć.
Na proširenju pored ceste ostajemo još malo.
Žarovi cigareta krstare mrakom, kao krijesnice.
Vožnja se nastavlja, u dobrom raspoloženju. Naša ekipa sada pušta svoju muziku Ruanđanima. Oni vrlo brzo hvataju ritam i prihvataju melodiju. Naš kombi postaje balkanski bend.
Uz refren Safeta Isovića „Bosno moja“, ulazimo u Kigali.
