MAŠA
Jakov je lupkao nogom o ogradu. To su one ograde od prije rata, zahrđale i popucale, zelena boja se još tu i tamo vidi. On je lupkao u pravilnim razmacima. Mogla sam nogom dohvatiti tlo, viša sam od njega, to mu je oduvijek smetalo. Rekao je da će ići, da je dobio sve što treba. Sjedili smo na ogradi kao dvoje školaraca. Ja sam nogom gazila nekakav veliki zeleni list. On je rekao da mu je sve u svemu žao i da ide i da osjeća da je to uredu. Ja sam gnječila taj list kao da mi je nešto uradio.
To je dobro, rekla sam, šta ćeš ovdje, ovdje se ne može ništa, tamo opet imaš neku šansu. Onda on ništa nije rekao. Bilo je vruće, nismo primijetili da je nestalo hlada, ne znam ni koliko smo sjedili ondje, kap znoja kliznula mu je s čela, možda od vrućine, možda zbog toga što ne zna šta da kaže. Ni ja ne znam šta da kažem, sjedim pored njega, sjedili smo tu tristo puta kad je on imao šta da kaže i kad sam ja imala šta da kažem. Sad sjedimo na ogradi kao dva goluba na žici, dva goluba koji se znoje što od vrućine što od spoznaje da ništa neće ići kako smo zamislili.
Je li to sve, rekla sam, trebam kući na ručak. Gruba si, rekao je i nakrivio glavu onako kako je inače nakrivi kad se iznervira.
Ima još vremena da se oprostimo, rekla sam i skočila s ograde onako kako sam mislila da treba kad je čovjek povrijeđen.
Supa je mlaka jer kasnim. I sve ostalo je mlako i hladno. Mama ne govori ništa. Od onoga je u njoj nešto pregorjelo i više ne govori puno. Mama skida paučinu s plafona, s onog mjesta gdje se spajaju zidovi i plafon. Stoji na stolici u roze bademantilu koji je ofucan kao sve ovdje. Bog nas je sve ofucao. Zubima krckam zgrudvanu Vegetu. Mama se propinje na prste da dohvati paučinu, stolica se lagano ljulja.
Okus Vegete slan kao krv,
mamina sisa proviruje kroz bademantil
kao sunce kroz nekakvu pukotinu,
peršun zalijepljen za zub,
strije na maminoj sisi kao godovi.
Mašo, kaže mama, Mašo, pomozi mi.
Šutim, pospremam tanjir u sudoper.
Sjedim dopola zakopana u stolicu. Nećko donosi pivo. Neću sad, kažem. Pivo cikne kao kamen kad razbije površinu vode. Nećko pije velikim gutljajima. On mnogo pije i svejedno mu je je li sad ili poslije. On kaže da nije nihilist i da Cioran mrzi nihiliste jer biti nihilist je opet stav, a život kao takav ne zaslužuje stav. Ja mislim da je to gomila gluposti ali šta sad, prijatelji smo. Dopola sam zakopana u stolicu kao one sfinge u pustinji koje zametenem čekaju da ih neko otkrije.
Gdje je Delboj, kažem. On kaže nema ga, ja čuvam kafanu.
Šutimo, samo pivo klokoće s vremena na vrijeme. Reći ću mu – poslije sljedećeg gutljaja i sljedećeg i sljedećeg.
Nećko zgužva konzervu i zgazi je kao bubu. Nećko, dobio je dozvolu ići će sigurno, rekao mi je to.
Kako ti je rekao?
Telefonom, kažem, a ne znam zašto sam slagala. Neka samilost bez koristi ili jednaka takva sebičnost, jer je ta ograda moja. Taj engram utisnut u mozak je samo moj, da ga koristim godinama kao izgovor, bijeg, moje vlastito junaštvo.
Treba da ide, on tamo ima neke šanse. (Rekao je to kao da psuje.)
Znaš one sfinge u pustinji, one dopola zakopane koje čekaju nekog istraživača da ih otkrije i otkopa, eto to sam ja, kažem.
Nećko ustaje po pivo.
Tako se osjećam, kažem.
Dan je bio dobar. Izbjegao je udarac nogom. Nije ga čak ni okrznulo. Samo se stresao i nastavio dalje. Kao da se ništa nije desilo. Ne vole kad se prtlja po smeću. Viču, psuju, gađaju, udaraju nogom. Istini za volju, nisu svi takvi. Nekih se smeće uopšte ne tiče. Njih se izgleda ništa ne tiče, samo se sklanjaju kad prolazi. Ovi prvi su osjetljivi na smeće kao psi na izmet. Obilježavaju teritoriju valjda. Doduše, nije nikad vidio da neko od njih njuška svoje smeće. Na kraju krajeva, nije mu bilo jasno zašto to odbacuju. Tu ima još sasvim pristojnih zalogaja.
Nećko je na petom pivu. Kida papire iz nekakve sveske, iscijepa ih, onda pljune u papirić, zgužva ga i baci. Gađa poster Zdravka Čolića na suprotnom zidu. I nije neka udaljenost, par metara. Kad bolje razmislim, Delbojeva rupa je zaista mala, nema ni mjesta za još nekog pored nas četvero. I Mikija, naravno, ali on je kao duh, nevidljiv i sasvim svoj. Neki papirići se zalijepe na Zdravka Čolića, a neki ne. Nećko to stalno radi i poster je već jako upljuvan. Delboja to ne ljuti. Čak mu je i smiješno.
Dobro, rekao je Nećko konačno, dobro pa gdje je on.
Nemam pojma, kažem, možda je sa svojima, proslavlja.
Mislio sam na Delboja, kaže Nećko, gdje je Delboj.
A to ne znam.
Opet nas svlada tišina. Nešto se u zraku promijenilo a ne znamo šta. Oboje želimo da nismo tu a nemamo kud, zato sad šutimo kao neprijatelji. U stvarnosti nemamo nikog osim jedno drugo.
Nešto krklja u zidovima, nenaviklom uhu čini se da se glasa neko preklan, ali ne. Nestaje vode, kaže Nećko sasvim suvišno.
Ovdje noć ne počinje kad se spusti mrak, ovdje noć pada kad zaguguću cijevi.
Benjamin Bajramović, “Itake”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook
